Kada nema čvrstih dogovora, pobjednici mogu biti i 'rastrošni' i 'štediše'

Dogovoreno je da se proračunski deficiti naprednih gospodarstava prepolove do 2013. te da se nametnu veće kapitalne rezerve banakama, ali opet - načelno. Tu je Obama postigao mnogo bolje rezutate, ali kod svoje kuće - u rizične fondove američke će banke moći ulagati samo do tri posto vlastitog kapitala.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Ovako uzbudljivo na sastanku najprije G8, pa onda G20 nije bilo ni u epicentru krize kad su zapadni vođe panično spašavali svijet. Dvije najvažnije teme, da ili ne deficit i koliki te kako napokon staviti brnjicu financijskom sektoru, pokazale su sav manjak konsensuza oko operacionalizacije, ali i pristupa temama koje će uvelike odrediti koliko brzo i na koji će se način svijet naći u sljedećoj krizi. Na kraju je dogovoreno da se proračunski deficiti naprednih gospodarstava prepolove do 2013., uz stabiliziranje javnog duga prema BDP-u do 2016. Iznimka je Japan, zemlja koja se najviše zadužuje upravo kod kuće, zahvaljujući čemu uspijeva održati velik deficit, barem zasad. S druge strane, nikakve sankcije za zemlje koje ne ostvare dogovoreno nisu određene, pa se zaključak to više ne treba shvatiti posebno obvezujuće. Kako bi se sve usrećilo, u obzir su uzete pojedinačne okolnosti svake zemlje i ostavljena mogućnost prilagođenog djelovanja. Ukratko, zaključeno je da svatko radi kako misli da je najbolje. Zahvaljujući tomu, svi su proglasili pobjedu, od SAD-a koji je inzistiranje na štednji proglasio većim nego što je potrebno do njemačke kancelarke Angele Merkel i njezine tvrdnje da je rezultat bio ‘bolji od očekivanog’, dodajući da je kontinentalnoeuropsko stajalište prevladalo.

Epilog je to sukoba između Baracka Obame i njegovih kolega, koji je nastao zbog želje američkog predsjednika da napredne ekonomije nastave upumpavati goleme svote novca u ekonomiju i namjere svih većih europskih ekonomija da pod hitno postojeće rupe u financijama drastično srežu. Obama je, čini se, zaboravio da se ostatak svijeta ne može bezgranično zaduživati, dapače, sve je više upitno može li se i SAD, ali nekog velikog izbora osim ponovnog napuhavanja rasta pretjeranom potrošnjom, ruku na srce, i nema. Iako je mišljenje nagnulo ‘štedišama’, postavljanje rastegnutih rokova, posebice kada je riječ o zaduživanju, svojevrsni je kompromis, kojim je omogućeno da i Obama ode kući relativno zadovoljan. Uz apeliranje na tuđu potrošnju i moljakanja Kineza da dopuste aprecijaciju juana, nije mu ni preostalo puno drugih stvari.

Što jamči depozit?
Načelno je dogovoreno i nametanje većih kapitalnih rezervi bankama, bez konkretizacije, no rasprava o financijskom sektoru već je neko vrijeme bez jasnog smjera i smisla, s obzirom na to da su praktički sve veće zapadne ekonomije već počele primjenjivati individualne mjere na banke, zasad uglavnon u obliku jednokratnih poreza. Osim toga, veće kapitalne rezerve same po sebi ne jamče aposlutno ništa, jer imati 20 umjesto deset posto realnog novca ne mijenja praktički ništa na krajnji ishod kada dođe do kraha, pogotovo imajući u vidu da je do rastakanja došlo zbog nekih sasvim drugih razloga. Ako ste plasirali 100 milijardi dolara u kockarske transakcije na tržištima derivata, primjerice, koje se prije ili poslije počnu urušavati, to što u trezoru imate 20 umjesto 10 milijardi, baš i neće imati posebnog efekta. Ipak, ni u tom, relativno nebitnom, segmentu čelnici 20 najrazvijenijih zemalja svijeta nisu se uspjeli dogovoriti oko mjera, brojki i rokova. Slažu se da se slažu, ali ne dalje od toga. Vruća je bila i atmosfera na ulicama Toronta gdje su sukobi antiglobalista s policijom dosegnuli zabrinjavajuće razmjere, uspoređeno s prijašnjima, ali u skladu s rastućim svjetskim nezadovoljstvom. Krajnja je bilanca više od 600 uhićenih osoba, uz hrpu razbijenih izloga i pokoji zapaljeni policijski auto. Mirnim Kanađanima rat, Hrvatima ugođaj nogometnog derbija. 

Remont financija SAD-a
U međuvremenu Obama je bio vrlo vrijedan kod kuće i došao na prag druge velike zakonodavne pobjede u svom mandatu, remonta financijskog sektora, nakon što su oba doma parlamenta uspjela dogovoriti zajedničku verziju. Novi je zakon već dobio svoju popularnu oznaku Dodd-Frank zakon, prema senatoru Chrisu Doddu i kongresniku Barneyu Franku koji su bili ključne osobe u njegovu kreiranju. Dva su elementa bila ključna za manijakalno lobiranje financijske industrije - dio koji se odnosi na trgovanje vlasničkim papirima banaka, takozvano Volckerovo pravilo (nazvano prema bivšem šefu Feda Paulu Volckeru), i odvajanje deska za trgovinu derivatima od ostatka bankovnog poslovanja, prijedlog senatorice Blanche Lincoln, koji je izrazito uznemirio bankare zabrinute za svoje imaginarne profite.
Banke će moći nastaviti ulagati u private equity i hedge fodnove, ali samo do tri posto vlastitog kapitala, a financijske institucije koje se počnu raspadati sada će se moći državnom intervencijom poslati u zaborav prije nego što naprave opći kaos u sustavu. Potrošači će dobiti bolju financijsku zaštitu osnivanjem nove agencije s tim zadatkom, a Obama će bankama uzeti i oko 19 milijardi dolara jednokratnog poreza, simbolična svota koju samo jedan Goldman Sachs razdijeli za bonuse.

Tvrdi Europljani
Kako stvari sad stoje, Volcker je preživio sva lobiranja i natezanja, a senatorica Lincoln pristala je ublažiti svoj prvotni zahtjev tako da se dopusti poslovanje derivatima unutar banke, ali uz određene uvjete. Moći će zadržati trgovinu derivatima pod istim krovom, no zato će ipak morati odvojiti trgovinu onim riskantnijim proizvodima u odjele s posebnim kapitalom. Reforma se čini oštrijom nego što su to mnogi očekivali, ali će tek u realizaciji dogovorenog trebati vidjeti koliko je duboko zapravo zarezala i koliki će efekt stvarno imati na igranje banaka. Reakcije financijskog sektora pak očekivane su. Najavljuju kako će im profit biti smanjen, što može značiti prebacivanje dodatnih troškova na potrošače, kao što uostalom svatko pametan i radi u kapitalizmu. Sastanak na vrhu tako je zapravo pomaknuo fokus sa financijske regulative, kojima će se svatko za sebe čini se baviti, na gospodarski rast i pristupe njegovu održanju. Amerikanci pritom potpuno robuju Keynesu, a Europljani su se okrenuli štednji odlučivši ekonomiju polako prepustiti njoj samoj. Kako im je u interesu što veća potražnja u razvijenim državama, zemlje u razvoju priklonile su se SAD-u, no bez efekta na stajalište Europljana.