Kako da Europljani zavole EU

U povodu 50-godišnjice Europske unije razmatraju se mnogi njezini aspekti, a iz obimne analize The Economista prenosimo analizu takozvanoga demokratskog deficita, koji se često vezuje uz tu integraciju

Najveći neuspjeh EU već je dugo veliki jaz između Unije kao integacijskog projekta i kao skupa institucija te mnoštva njezinih građana. Nitko se ne može zavaravati da su, kad su 2005. glasovali protiv ustava, Nizozemci i Francuzi odbijali tek puke odredbe u njegovu tekstu niti da su samo iskoristili priliku da daju pljusku svojim vladama. Vjerojatnije je da su izražavali opću srdžbu zbog europskoga projekta i njegove udaljenosti od građana. Takvo stanje duha u nekim zemljama vlada više nego u drugima, ali je u svima vrlo jako.

Tradicionalni odgovor vlada uvijek je bio ignoriranje takva stava: da je Europa uvijek bila projekt elita i da takav treba ostati. Dovoljno je bilo da ga razumiju politički lideri koji rade na njemu. Jer, francuski bi glasači vjerojatno odbili i Sporazum o čeliku i ugljenu davne 1951., a Nijemci bi možda odbili ukidanje marke u korist zajedničke valute 50 godina poslije. Ali ignorirati mišljenje ljudi više nije moguće. Margot Wallstrom, podpredsjednica Komisije, čak ne voli izraz 'klub' jer asocira na nešto elitističko. Danas političari moraju biti osjetljiviji na stavove glasača. Imajući to na umu, mnogi lideri u Europi više vremana troše napadajući briselske institucije zbog miješanja (iako svi zakoni EU moraju proći odobrenje tih istih lidera) nego što promiču europski san.

Mediji su također sve kritičniji prema EU. A sve češći referendumi znače da u zemljama članicama ljude treba sve više uvjeravati u europsku stvar. U proteklih 15 godina održano je desetak nacionalnih referenduma o pitanjima EU (ne računajući pristupne), a polovica je imala negativan ishod. Potpora EU u proteklom se desetljeću pomalo povećala u većini zemalja, ali je zapravo zabrinjavajuće niska. Tri su mogućnosti da EU zadobije simpatije birača.  Prva je da se europski građani uvjere da Unija doista funkcionira. Na ekonomskom planu to znači ustrajavanje na Lisabonskoj agendi, tj. reformama i liberalizaciji širom Europe.

Tome se sada mogu dodati i energija i okoliš kao područja na kojima je samorazumljivo da europske vlade surađuju. Vanjska politika je još jedno takvo područje. Usredotočenost na rezultate obećanoga ne znači uvijek da treba više raditi na europskoj razini. U proteklih deset godina primjedbe o subsidijarnosti sugeriraju da ima razloga da se državama vrati nešto od ingerencija koje je s vremenom preuzeo Bruxelles. Tu se više govori nego radi, ali je bar u posljednjih 10 godina radikalno smanjena količina predložene nove legislative. Drugi je da se EU suoči s pitanjem poznatim kao 'demokratski deficit', koji daje jaki argument euroskepticima koji se pozivaju na nedostatak transparentnosti i odgovornosti institucija, njihovu korumpiranost i otuđenost od građana.

Njihova je primjedba da Komisija nije samo geografski daleko nego da uopće nije izabrana. Ipak, možda se čak 80 posto zakona osmišljenih u Bruxellesu prihvati na nacionalnoj razini.  Prava je istina, međutim, da je deficit veći na nacionalnoj nego na europskoj razini. EU je sasvim posebna tvorevina: ni superdržava ni federacija ni međuvladina organizacija, ali najsličnija posljednjem, jer ipak su države glavni akteri. U odnosu na to, manjak demokracije je u propustu da se građanima objasni kako mogu saznati što se događa u Bruxellesu i na to utjecati preko nacionalnih institucija.

Skupa pričaonica

Europski parlament ima reputaciju skupe pričaonice koja svakog mjeseca putuje između Bruxellesa i Strasbourga i samo na to troši 250 milijuna eura na godinu. Ali posljednih je godina EP igrao ključnu ulogu u nekim važnim projektima, čak i isposlovao raspuštanje Komisije 1999. Ipak ,nikada nije uspio izraditi legitimitet kao prirodna veza građana s europskim projektom. Malo građana zna tko su im predstavnici u EP-u, a još ih manje zna što ondje rade. Na izborima glasuje vrlo malo birača, kampanje se vrte oko nacionlanih, a ne europskih pitanja, dijelom i zato štosu mediji nacionalni. Nema znakova da se stvara europski demos.

Jedno od rješenja bilo bi priznati da EP nije ostvario svoj cilj i ukinuti ga. Njegovu ulogu mogao bi vršiti Europski senat s imenovanim članovima europskih odbora nacionalnih parlamenata. I članovi EP-a bili su nominirani prije 1979. Na žalost, kao i mnoge međunarodne organizacije, Unija nikada ništa nije ukinula. Treći način da se razgori entuzijazam Europljana za Uniju jest da im se dade novi san, novu priču. Izvorna je bila ona o miru i prospritetu. Mir se, osim možda na Balkanu, već podrazumijeva, ali kad je riječ o prosperitetu, mnogi smatraju da EU tu ili ne pomaže ili da ga čak aktivno ometa. Što bi, dakle, mogla biti priča za 21. stoljeće? Možda briga za okoliš, a prema nekima i aktivnija vanjska politika, koja bi mogla uključiti i novi impuls za proširenje.

Međutim, najpotrebnije je nadahnutije vodstvo europskih šefova vlada koji bi svojim glasačima dali puni uvid u konkretnu važnost Unije. Glasači najviše žele  ekonomski uspjeh i prosperitet. Upravo su zato daljnje ekonomske reforme tako nužne. Ali neki smatraju da takve ideje nisu potrebne i da je bolje da EU bude skupina različitih, a ne uniformih elemenata te da ne moraju svi putovati istom brzinom na svom europskom putu. Briselski žargon za te ideje mijenja se i razvija pa tako u posljednje vrijeme čujemo izraze 'fleksibilnost', varijabilna geometrija' i 'EU s više brzina'. U praksi to znači da neke zemlje biraju čvršću integraciju kakvu druge baš žele izbjeći.

Europa s više brzina mogla biti rješenje za nekoliko problema odjedanput. Primjerice, rasprava o ustavu pokazala je da neke članice žele više integracije nego druge, što može dovesti do toga da neke budu gurnute u kut iz kojega će blokirati projekt ili nevoljko pristati samo da ne budu izolirane. Mnogo je bolje da one koje nisu zainteresirane za priključenje puste druge da idu naprijed. Upravo je tako Velika Britanija odlučila o svom odnosu prema euru. Ipak, Europa s više brzina nosi i potencijalne opasnosti. EU funkcionira samo ako se sve članice pridržavaju zajedničke prav,e stečevine, koja je ključna za jedinstveno tržište.

Ne može, na primjer, jedna članica prihvatiti pravila o zaštiti tržišne utakmice, a druge ne. Loš ishod bio bi i pretvaranje Europe s više brzina u Europu s više kategorija, a većina prijedloga za stvaranje 'čvrste jezgre' ili skupine 'pionira' ili čak sjedinjenih država Europe, slijede takvu logiku. Kad su Francuzi i NIzozemci odbili ustav, Komisija je objavila dokument koji je potpredsjednica Wallstrom nazvala planom D, s prijedlogom kako približiti Uniju njezinim građanima. Bolje ime za plan bio bi 4D – democracy, delivery, dream, diversity (demokracija, rezultati, san, različitost).  
Pripremila: Davorka Zmijarević