Kapital za obrtna sredstva postao najtraženija roba na tržištu

Nitko se još nije sjetio državi isporučiti trošak plaćenih kamata za kredite koje su poduzetnici morali uzeti kako bi isplatili plaće i dobavljače. Možda bi ih mogli zatražiti kao poreznu olakšicu?

piše Gordana Gelenčer
[email protected]

Pomozi si sâm, pa će ti i Bog pomoći - stara je izreka koja u hrvatskom gospodarskom sustavu teško može funkcionirati. Poduzeća, naime, ponajmanje ovise o vlastitim snagama. Važnije je kako (ne)funkcionira okolina, prije svega država koja je zarolala gromadu nelikvidnosti koja prijeti porušiti sve pred sobom. Upravo zato, a tek manjim dijelom zbog recesije, poduzećima svih djelatnosti i veličina ne treba kapital za ulaganja i širenje biznisa - novac im treba da prežive od danas do sutra. I tako svaki dan. Upravo je taj kapital, dakle za obrtna sredstva i likvidnost, postao najtraženijom robom na tržištu. Banke ga nerado daju, a kada i odobre kredit za likvidnost, zbog rizika naplate kamate su se vinule u nebo. Često i u dvoznamenkaste visine. S takvom cijenom kapitala domaća poduzeća teško mogu konkurirati i kod kuće, a kamoli na europskom tržištu gdje moraju pobijediti poduzeća koja se, uz asistenciju različitih fondova državne pomoći, financiraju po cijeni nižoj od četiri ili pet posto. Alternative kreditima zapravo i nema.

Paketi pomoći
Fina je još prije nekoliko mjeseci ukinula Fina kompenzacije, model prebijanja međusobnih potraživanja poduzeća. Službeno je Finino objašnjenje itekako imalo smisla. Naime, kompenzacije su se ugasile zato što je poduzećima nedostajao svježi keš, najčešće za isplatu plaća i izvršavanje obveza prema dobavljačima koji nisu u lancu kompenzacija. Prebijanje je dugova malo značilo kada se time nije stvarao 'živi' novac. Jedino što preostaje poduzećima koja do kredita ne mogu ili ne žele (bilo zato što su prezadužena ili jednostavno ne žele bilancu opterećivati novim obvezama) jest restrukturiranje poslovanja. To znači - rezati sve što se može, od materijalnih rashoda do ulaganja. Četvrte opcije zasad nema. 

Doduše, očekuje se da zaživi i drugi paket pomoći, u obliku takozvanog equity kapitala koji će ulagati fondovi gospodarske solidarnosti. Taj bi novac u domaće tvrtke ulagali fondovi rizičnog kapitala, i to prema formuli: onoliko koliko uspiju prikupiti fondovi dat će i država, s time da država daje maksimalno milijardu kuna (dakle, sveukupno se može skupiti najviše dvije milijarde kuna). Ni država ni analitičari ne očekuju da taj oblik pomoći zaživi ove godine (iako je natječaj za prikupljanje kapitala već otvoren). To je novac, kažu, koji će se ulagati tijekom četiri-pet godina. Djelomice i zato što nema previše poduzeća koja će rado podijeliti vlasništvo nad tvrtkom s fondom ili državom. No dijelom i zato što sada u Hrvatskoj funkcioniraju samo dva takva fonda koji (zasad) ne raspolažu zadovoljavajućim kapitalom. Za razliku od država u okruženju hrvatska su se poduzeća načekala državne intervencije. Od trenutka kada su poslodavci počeli pritiskati Vladu da nešto učini kako se realni sektor ne bi posve urušio pa do prve aukcije, prošlo je više od godinu dana. Do tada je već 50 tisuća ljudi završilo na cesti. Bez posla, bez prilike da u recesiji pronađu novi posao.

Podnošljive kamate
Kakvi su stvarni rezultati prve aukcije HBOR-a za kredite pomoći poduzećima ostalo je, očekivano, poslovnom tajnom. Iako je djelomice riječ i o državnom novcu (HBOR u kreditima sudjeluje s 40 posto, ostatak osiguravaju banke), ne zna se koja su poduzeća prošla bankarski test i izborila kredit. Riječ je o aukciji za takozvani model A kojim se financiraju obrtna sredstva dok se manjim dijelom mogu platiti dugovi državi kao i reprogamirati ranije odobreni krediti poduzećima (čija otplata zapinje). Prešutni je (ne i potpisani!) dogovor da se najviše 20 posto sredstava može iskoristiti za plaćanje obveza državi te još najviše 20 posto za reprogram kredita. Rezultati s prve aukcije, na koju je pristiglo 16 ponuda banaka u ukupnom iznosu 357,15 milijuna kuna, pokazuju da mjesta za spuštanje kamata ima. HBOR je prihvatio ponude šest banaka (HPB, Hypo, PBZ, RBA, Splitska banka i Vaba) s prosječnom kamatom od 5,05 posto. U međuvremenu je pala referentna kamata (ona na trezorske zapise Ministarstva financija), pa su kamate na te kredite sada između 4,70 i 4,90 posto. To su kamate koje su, barem prema raznim anketama koje je Lider radio u nekoliko navrata, većina poduzetnika spremna podnijeti. Doduše, bilo je dosta prigovora bankara koji su upozoravali kako je besmisleno spašavati osrednja i lošija poduzeća kamatama jeftinijim od onih koje sada po komercijalnim uvjetima plaćaju prvoklasna poduzeća. No recesija ne pita, pomoć je ionako stigla (pre)kasno.

Krediti za likvidnost
Ako poduzećima ni takve kamate nisu po volji ili jednostavno nisu uspjela uskočiti u program pomoći prema modelu A, HBOR je otvorio još nekoliko različitih programa (i to jeftinijih!) za financiranje osnovnih i obrtnih sredstava te likvidnosti. Poduzetnici se, primjerice, mogu kandidirati za program mikrokreditiranja, pri čemu se novac može iskorititi i za osnovna i za obrtna sredstva. Ovisno o tome što se financira, rok je otplate od pet do deset godina, a poček od jedne do dvije godine. No svakako je najzanimljivija kamata koja je sada samo oko dva posto. I za taj se program poduzetnici javljaju u svoju banku, a zasad ih je uključenih u taj program samo šest. HBOR nudi i kratkoročne kredite za likvidnost, s rokom otplate do 15. prosinca ove godine i kamatom od sedam posto. Nije jeftino, no u usporedbi s kamatama komercijalnih banaka, to je gotovo dvostruko niže.

Utrostručen rizik
Doduše, i bankari i analitičari tvrde da je mikrokreditiranje podložno visokim operativnim troškovima, no iskustva, primjerice, njemačkih financijskih institucija koje se bave mikrokreditiranjem pokazuju da se i u toj niši može poslovati profitabilno. Hrvatski bankari, međutim, upozoravaju na to kako se udjel rizičnih, loših kredita kod malih poduzetnika udvostručio, sa šest na 12 posto, dok su u velikim poduzećima oni utrostručeni, ali s manjim udjelom - s dva na šest posto.  No ako postoji jedna stvar oko koje su složni i bankari i poduzetnici, onda je to nelikvidnost - temeljni recesijski problem koji poduzetnici ne mogu riješiti drukčije nego kreditima. I jedni i drugi rado bi dekretom propisali da je država dužna platiti u roku od 30 dana, a poduzeća u roku od 45 dana. No sve dok ministar financija ne priznaje da je neplaćanje državnih poduzeća njegov problem, a ne poduzetnički, neće biti pomaka s mrtve točke. U tom se lancu velika poduzeća katkad uspiju naplatiti, srednja još nekako, no mali poduzetnici na kraju hranidbenog lanca osuđeni su kandidirati za (unatoč svemu skupe) kredite. Koji im ne bi ni trebali da državna poduzeća, pa onda i veliki privatnici u sustavu, plaćaju na vrijeme.