Kladionice su važnije od satova i nakita

Ugledni zlatar većinu prihoda ostvaruje graviranjem, analizom i identifikacijom dijamanata, dragoga kamenja i bisera, a premda ni to nije jamstvo za preživljavanje, neki su se urari odlučili na trgovinu satovima. Da žive jedino od prodaje svojih proizvoda, kažu, odavno bi propali

Pišu: Mislav Nekić i Ozren Štiglić
 
Tradicijskih obrta, kojima se Zagreb toliko rado hvalio, sve je manje. Prije pet je godina u tom gradu bilo registrirano više od 150 zlatarskih obrta - danas ih je otprilike 115. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bile su i 73 urarske radionice, a danas ih je jedva 20-ak. Loši zakoni, veliki porezi, nezainteresiranost mladih za obrtnička zanimanja, masovna proizvodnja, sve manje majstora - samo su neki uzroci takve situacije.

Šansa za opstanak

- Zlato već godinama nije u modi i situacija je iz godine u godinu sve teža. Naime, nekad je ono bilo skupo i svi su ga željeli imati. Danas se za svečanosti poput rođendana, pričesti, krizme i ostalog daruju računala i mobiteli - objašnjava Vlado Crkvenac, vlasnik zlatarskog obrta Dijamant koji se od 1949. nalazi u Gajevoj ulici u Zagrebu, a od 2004. i u Ilici 171, u kojoj su izdvojeni pogon s radionicom i centar za polaganje majstorskih ispita te trgovina. Kaže da je danas sve teže biti zlatar jer posao je težak, a poslovanje na pozitivnoj nuli sve češća svakodnevica. Pitamo ga zašto je to tako. Pokazuje nam gomilu papira. Objašnjava da je riječ o 35 inicijativa kojima se od države traži ukidanje poreza na luksuz. Naime, svaki zlatar u na početku poslovanja samo za poreze mora izdvojiti 58,6 posto.
- Kad se uvodio porez na luksuz, nas hrvatske proizvođače zlatnog nakita jednostavno se zaboravilo. Oni koji su ga donijeli, mislili su da je sve zlato koje se prodaje u Hrvatskoj iz uvoza - govori Crkvenac uz napomenu da Udruženje obrtnika grada Zagreba, u kojem trenutačno obavlja funkciju predsjednika i koje ima 10 tisuća članova, upravo pokreće inicijativu da se proizvođače izostavi iz zakona i tako zaštiti tradicijske obrte jer država neće ništa izgubiti, a potaknula bi daljnji razvoj obrtništva.

Pola sata razgovora s majstorom Crkvencom bilo je dovoljno da shvatimo da unatoč svim problemima zagrebačko obrtništvo ima izgleda zahvaljujući samim obrtnicima. Naime, Udruženje se proteklih godinu dana bavilo mnogim problemima struke: od davanja primjedbi na prijedlog izmjena i dopuna Zakona o obrtu preko pokušaja pronalaska rješenja za prodaju poslovnih prostora u vlasništvu Grada Zagreba prema istim kriterijima koje je donijela Vlada do pokretanja inicijative da i nezaposleni obrtnici imaju prava na Zavodu za zapošljavanje.  - Da živim jedino od prodaje nakita, odavno bih propao. Većinu prihoda ostvarujem od usluga poput graviranja, analize i identifikacije dijamanata, dragog kamenja i bisera - govori majstor Crkvenac napominjući da je od 1992. stalni sudski vještak za zlatarstvo i drago kamenje pri Županijskom sudu u Zagrebu, voditelj Podružnice za više strukovno vještačenje grada Zagreba te član Skupštine Hrvatskoga društva sudskih vještaka.

Znanje i ljubav prema zlatarstvu i draguljarstvu prenio je na svoju obitelj, pa je tako supruga Ksenija prezentatorica nakita izrađenog u obiteljskim radionicama, kći Sandra majstorica je zlatarica i diplomirana gemologinja - procjeniteljica dragoga kamenja, dijamanata i bisera te također sudska vještakinja za zlatarstvo i drago kamenje, a sin Mario, zlatarski majstor, vodi izdvojeni pogon u Ilici 171 i pripravnik je za sudskog vještaka.
- Dobra je strana obiteljskog obrta što imate pouzdane radnike; sve što ulažete u njih interes je obitelji. Loša je strana obrtništva općenito - ne obiteljskog - dugogodišnje ulaganje u radnika koji će vas napustiti. Najgore kod obiteljskog obrta jest to što, ako posao propadne, propada cijela obitelj jer zna raditi samo jedan posao - objašnjava Crkvenac.  Ništa bolje nije ni u urarstvu, nekoć također poznatom obrtu u Zagrebu. Poznata zagrebačka urarska radionica Lebarović, koju je od svog oca Zlatka naslijedio sin Dalibor, jedna je od rijetkih koje još kako-tako posluju. Otac i sin specijalizirali su se za vlastitu proizvodnju, pa tako danas izrađuju i održavaju javne i crkvene satove širom Hrvatske.

Nepopravljivi Patek Phillipe

- Guši nas pretjerana administracija, a to nije samo naš problem. Svi ga urari u Zagrebu imaju. Pretvorio sam se u knjigovođu i sve manje imam vremena za urarski posao. Ispada da bi svaki mali obrtnik, pa tako i onaj koji radi sâm, morao zaposliti knjigovođu, a to bi ga uz prihode koje ostvaruje sigurno odvelo u propast - govori Dalibor Lebarović.
 Zlatko Lebarović žali se i na javne natječaje koji su također opterećeni pretjeranom administracijom:
- Riječ je o natječajima vrijednima 50 tisuća kuna, a od nas se traži da dokumentima potvrdimo da nismo dužni ni lipe. To je apsurdno!

Ipak, urarska radionica Lebarović posluje pozitivno zahvaljujući vlastitoj proizvodnji satova i specijalizaciji za popravak zidnih satova. Javne satove postavlja širom Hrvatske, pa je Dalibor Lebarović često na putu. Lebarovići kažu da danas više ne primaju na popravak suvremene skupe satove jer za njih jednostavno nemaju alata.
- Urarski alat veoma je skup - ističe Lebarović pokazujući mali tokarski stroj koji stoji između 10 i 15 tisuća eura.
Ako mu netko danas na popravak donese suvremeni Patek Phillipe, morat će ga odbiti jer za nj nema alata.
- Možemo popraviti Patek Phillipe star četrdesetak godina, ali novi ne. Danas se za satove u klasi od 50 do 60 tisuća kuna proizvodi poseban alat za popravak, rastavljanje i održavanje koji je toliko skup da se čini da proizvođači žive od alata, a ne od satova. Nitko si od nas to ne može priuštiti. U Zagrebu danas ima pedesetak takvih satova, a oni se ne kvare baš svaki dan - tumači Zlatko Lebarović.

Sličan je problem i s kvarcnim satovima na baterije, njih se ne može samo tako ugoditi ako kasne ili žure. Za njihovo je ugađanje potreban poseban kompjutorizirani uređaj kojim se mijenja frekvencija kvarca, koji je, naravno, astronomski skup. Danas su u Zagrebu, prema Lebarovićevim riječima, vjerojatno samo dva takva stroja. Urarska radionica Lebarović nije ulagala novac u nabavu toliko skupih alata i strojeva, nego se posvetila razvoju vlastite proizvodnje.

Zadnja rupa na svirali

Danas tradicionalni urari teško mogu spojiti kraj s krajem ako se bave samo popravkom satova. Neki su se urari odlučili i za trgovinu satovima iako prema riječima Zlatka Lebarovića ni to nije jamstvo za preživljavanje. Lebarovići su zadovoljni državnim poticajima za male poduzetnike i obrtnike, ali smeta im kako se prema tradicionalnim obrtnicima odnose banke.  - Od banaka je gotovo nemoguće dobiti imalo povoljniji kredit koji bi nam pomogao pri ulaganju u razvoj i opremu. To ide tako daleko da je jedna banka, kad sam zatražio da mi poveća dopušteno prekoračenje na tekućem računu na 20 tisuća kuna, zatražila hipoteku. Bankari kao da ne vjeruju obrtnicima, mi smo za njih zadnja rupa na svirali - naglašava Dalibor Lebarović.

Veliki je problem malih obrtnika i poslovni prostor. Radionica Lebarović u vlasništvu je obitelji - otkupila ju je čim je to bilo moguće, ali, kažu Lebarovići, u gradu ima mnogo kolega koji posluju u prostorima koji su poslije Drugog svjetskog rata nacionalizirani, pa im je sudbina danas neizvjesna. Misle da se jedna nepravda ne smije ispravljati drugom. Urari koji u procesu denacionalizacije izgube svoje radionice nikad više neće moći nastaviti svoj obrt. Složena administracija, porezne obveze, skupoća urarskih alata i troškovi najma poslovnih prostora, sve su to razlozi zbog kojih mnogi od preostalih zagrebačkih urara jedva čekaju uvjete za mirovinu. Nakon umirovljenja njihov urarski obrt više nitko neće nastaviti.  - Neki sam dan razgovarao s kolegom iz Dubrave. Kaže da će zatvoriti obrt i iznajmiti radionicu za kladionicu. Tako će si napokon osigurati novac dovoljan za život - sa žaljenjem kaže Dalibor Lebarović.