Koliko stoji proizvodnja Janičinih olimpijskih zlata

Da je Janičin sportski razvoj do olimpijskih zlata trajao deset godina i da je na snijegu bila svih 365 dana u godini, cijena svih njezinih zlatnih medalja bila bi 20 puta manja od ulaganja u osrednjega klupskog odbojkaša u Italiji

Piše i snimio: Tomislav Birtić

Početkom šezdesetih godina, u ranoj fazi rukometnoga Kupa, prije nego što su se natjecanju pridružili prvoligaši, susreli su se Kostelićeva Mladost i Jedinstvo. Za to doba Jedinstvo se moglo pohvaliti sjajnim uvjetima: imali su vlastito igralište, koje su sami uredili, a do njega i društveni dom sa svlačionicama, pa čak i ormarićima u koje su igrači mogli spremiti stvari za vrijeme vježbanja i utakmica.

Mladost je bila mnogo bolji klub, te se godine borila za povratak u Prvu ligu. No pala je kiša, Jedinstvo se bolje snašlo po blatu i pobijedilo. Odlazeći s terena, mladostaši su se svađali, jednostavno nisu razumjeli kako su izgubili.

'Sjećam se da je poslije te utakmice Gips bio sav blatan. Bio je fajter, i na toj utakmici i uvijek, nešto je glasno prigovarao suigračima', pripovijeda Zlatko Lukić, član Jedinstva, kojemu se mora odati priznanje za dubinsko razumijevanje sporta: teško je reći je li bio usamljeniji kad je prognozirao da će rukometna generacija koja je osvojila Svjetsko prvenstvo u Portugalu i Olimpijske igre u Ateni poharati kuglu zemaljsku ili dok je govorio da je Ante Kostelić trener koji toliko zna da će prije ili poslije ostvariti svoju viziju.

Kostelić i Lukić našli su se na istom putu petnaestak godina poslije, 1978. godine, kad se Uprava prvoligaša Medveščaka - predsjednik Ranko Rogulja, tajnik Mario Golekar, tehničko vodstvo Zlatko Lukić - sastala u svojim prostorijama (Schlosserove stube 2) kako bi odabrala novog trenera. Ljubiša Raduka, koji je došao godinu dana prije, osvojio je Kup, a u prvenstvu bio deseti, bio je prezauzet odgovornim dužnostima u RIZ-u pa nije imao vremena za putovanja.

'Znali smo da je Gips uporan, vrijedan, mlad i perspektivan, povrh svega i slobodan. Kao i obično, bilo je više kandidata, o svima smo raspravili i zaključili da je Ante najbolji. Rekli smo: 'Neka pokuša! 'Imao je našu punu potporu - sjeća se Lukić. 'Nikad neću zaboraviti što mi je ispričao Rogulja.

Na dan kad je Kostelić izabran, dvadesetak dana prije početka priprema, Gips je pozvonio na Roguljina vrata. Otvorio je njegov sin, koji je igrao za klub, a Gips će: 'Spremaj se, idemo trenirati!' Mali nije stigao ni reagirati, ali se Kosteliću svidjelo što nije negodovao, nego je refleksno uzeo stvari i krenuo s njim u Maksimir na trčanje i individualne vježbe. Isti je postupak Gips primijenio s cijelom momčadi.'

Kostelić je zatekao klub koji je 'imao osnovne uvjete', što znači da je novca bilo dovoljno za putne troškove. Uprava je izdatke smanjila prijavivši cijelu momčad u Ferijalni savez. Lukić je, da bi Ferijalni savez izdao iskaznice, poslao dopis u kojemu je pisalo da je jedna od svrha djelovanja Medveščaka upravo geslo Ferijalnog saveza 'Upoznaj domovinu da bi je više volio'.

Često se, ako neki član Uprave ne bi 'smislio' kakav sponzorski autobus, u vagonima drugog razreda putovalo i na sam dan utakmice, a Medveščak je jednom i platio kaznu jer je kontrolor u vlaku kao ferijalca uhvatio danas pokojnog oružara Ivana Lubenjaka: golim okom, bez kontrole dokumenata, bilo je očito da je mnogo stariji od dvadeset i osam godina.

Kod dosta privatnika Medveščak je imao zeleno svjetlo, a prva je briga bila osigurati prehranu momčadi. Neko vrijeme cijela je momčad neograničeno jela u prvoj zagrebačkoj pizzeriji Purger, vlasnika Mirka Mica Kramarića, u Končarevoj ulici. Međutim, kad je vlasnik vidio koliko sportaši mogu pojesti, Uprava i on su se dogovorili da dečki dobiju bonove.

Mnogo je pomagala Spaarkasa. I u lokalu na Trešnjevkinu igralištu Medveščak je naišao na plodno tlo i razumijevanje, dobru prehranu za minimalne cijene, pa čak i u samom gradu, kod Drageca Vukušića koji je i danas aktivan u Medveščaku. Dvojica su se hranila u Altamiri u Palmotićevoj ulici, a dvojica u Tomislavu kod Haruna Numeirija. Jeli su dečki i u policijskoj menzi u Vlaškoj...

Ne može se reći da je ijedan trener u to doba zarađivao, prije se radilo o naknadi za izgubljeno vrijeme. Oko tisuću maraka na mjesec. Osnovno je bilo igračima platiti stan i hranu, osigurati im nekakvu prehranu, putovanja, opremu, a ostalo... Što je došlo – došlo je.

U tim je, dakle, uvjetima, Ante Kostelić održavao na životu svoj olimpijski san. Nesigurni trenerski honorari, 'naknade za izgubljeno vrijeme' i novac zarađen prodajom ulovljene ribe bili su prihodi čovjeka koji je sam sebe osudio na slobodu, a bio je to i njegov financijski start s kojega je krenuo u utrku s razvijenim Zapadom.

Rukometni krugovi bili su šokirani Kostelićevom odlukom da napusti sport u kojem je proveo više od trideset godina i posveti se treniranju svoje djece. Na stranu to što ga je karakter, a iznad svega metodika treninga, filozofija sporta često stajala pozicije, ali trenirao je vrhunske ekipe, institucije jugoslavenskog rukometa.

I baš kad bi se mogao utemeljeno nadati da će napokon naplatiti, kapitalizirati sve te žrtve, odabrao je put zbog kojega su ga sažalijevali, i njega i njegovu ženu i djecu, zbog te 'spartakijade' na koju je sam sebe osudio.

Iako najbogatiji u gradu, skijaški klub Zagreb pripreme je organizirao na najjeftinijim skijalištima. Limit dnevne potrošnje, noćenje s doručkom po članu ekspedicije, bio je sto i pedeset šilinga, što je Uprava s hotelima poput onog u Malnitzu uspijevala pogoditi zbog dovođenja velikih grupa.

Kao vlasnici autobusa zagrebaši su si mogli dopustiti (priuštiti!) da spavaju i pedeset kilometara udaljeni od staza (u Kranjskoj Gori), a skijaju u Austriji. Dio hrane - poznati špek i luk - nosili su sa sobom.

'Jedne smo se noći vratili u Kranjsku Goru, a kombi se pokvario. Neće upaliti. Kažem Gipsu: 'A što ćemo?' Otkazujemo trening. Međutim, on nas je natjerao da kombi upalimo guranjem i odvezao se u Zagreb.

A nije smio stati, kuplung nije radio. Kad je prolazio pokraj naplatnih kućica, samo je hitio novac u kućicu i protutnjao, pa ga je zaustavila policija' priča Ivo Drinković, bivši šef Zagreba i predsjednik Hrvatskog skijaškog saveza.

'Nekako je uspio doći u Zagreb, popraviti kombi i vratiti se. Cijelu noć nije spavao da bismo mi u sedam ujutro bili na stazi. Tolika je bila njegova predanost treningu.' Nažalost, povijesne promjene, one iste koje Kostelić smatra zaslužnima za to da su njegova djeca izašla iz slovenske sjene i pod hrvatskom zastavom dobila pravu priliku, obitelj su stavile na strašne kušnje.

Prije svega, kratko razdoblje stabilnosti dinara i, posljedično, trenerske plaće od tisuću maraka, prošlo je, Kostelićev mjesečni honorar pao je na stotinjak maraka, katkad sto i pedeset. Zagreb je, ne favorizirajući nijedno dijete, svima mogao platiti najviše sto i četrdeset dana snježnih treninga, a za Janičin i Ivičin daljnji razvoj trebalo je najmanje sto i osamdeset.

U ratno doba Uprava Zagreba je, jedan za drugim, prodala oba svoja autobusa i novcem platila boravak djece i juniora izvan ratom zahvaćene zemlje, no klub sredinom devedesetih nikako nije mogao pronaći novac za preostalih četrdeset ili šezdeset dana snježnih treninga, a Janica i Ivica prerasli su sredinu u kojoj su počeli, trebale su im zahtjevnije staze od onih koje su zadovoljavale potrebe klupskih kolega.

Tu i tamo, da ostali članovi ne znaju, Zagreb bi Kostelićima platio put, ski-pass ili smještaj, ali bilo je to daleko od onoga što je obitelji trebalo. Gips je, kad nije imao novca, djecu na leđima nosio iz podnožja na vrh brda, a supruga je nosila skije. Govorio je: 'Znam, ja sam lud.' Ljudi su mu prigovarali da maltretira djecu, ali on je na takve prigovore navikao i nije se obazirao.

Jednom su se vraćali iz Austrije i nestalo im je benzina. Ne znaju što će dalje pa su odlučili nekoga zamoliti da ih odšlepa.

Kaže Gips: 'Uopće nemamo novca. Ni za benzin, ni za što ' prisjeća se Ivan Bestić koji se s Kostelićima družio tijekom godišnjih odmora. 'Odjednom Ivica počne vikati da nešto leti. Nekom motoristu ispao novac. Vjerujte, baš je tako bilo. Brzo pokupimo novac, netko nas je odšlepao do benzinske i idemo dalje.'

Tegobne godine pune takvih dana vjerojatno najbolje ilustrira sam Kostelić:

'Djeca su spavala u šatoru, a ja mislim: 'Bože, molim Te, pogledaj nas i malo nas pogladi'. I idem, dok djeca spavaju, u Badgastain na kockanje. Nekom je kamiondžiji ispao novac iz džepa. Ionako sam namjeravao kockati, a sad sam imao i nešto više novca. I Bog mi dâ da zaradim na kocki. Vratim se djeci, kad ono napadao snijeg, ne mogu pronaći šator. Premro sam od straha. Rukama sam kopao snijeg dok nisam pronašao šator. A Janica i Ivica spavaju kao bebe...'

Ljudi koji danas okružuju Kosteliće kažu da su tu priču čuli nebrojeno puta. Ante Kostelić priča je najmanje jedanput u sezoni, i to u nekoliko verzija pa je pitanje što je prava istina. Možda je Coelho u pravu kada kaže da je pravi ratnik svjetlosti, prepričavajući svoje pothvate, uvijek malo doda.
Kostelići su često trenirali na ledenjaku Möltaler, otvorenom za skijanje 1987. godine, od Zagreba udaljenom tri sata vožnje automobilom.

Ante Kostelić ondje je, u domu sagrađenom za radnike austrijske elektroprivrede za vrijeme radova, koji je nakon završetka njihova posla postao domom za skijaške klubove, dobio sobicu za sto šilinga na dan. Dom o kojem je riječ nije imao luksuznih soba, samo spavaonice s četiri ili osam ležajeva, a Kostelićima je za sto šilinga na dan iznajmljena prazna, bez kupaonice.

U toj sobici nije bilo ničega. Kostelići su u sobičak dopremili četiri madraca, jedan za svakog člana obitelji, i kuhalo. Kupaonici bi imali pristup samo ako bi se u domu našao neki hrvatski skijaški klub pa bi im dali ključeve da se operu. U toj su sobici Kostelići provodili mjesece.

A Janičini su rezultati bili impresivni. U prvom nastupu na neslužbenom svjetskom prvenstvu za djecu 12-godišnja Hrvatica na natjecanju Troffeo Topolino osvojila je sedmo mjesto. Kostelić je očekivao da će ona odmah 'pomesti' cijeli svijet pa je bio malo razočaran plasmanom.

Da bismo stekli predodžbu o neravnopravnosti u utrci za olimpijsko zlato, vratimo se na početak osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su talijanski odbojkaški klubovi uveli takozvani kartolino. Naime, kad je odbojka procvjetala u financijskom smislu riječi, klubovi su se odlučili zaštititi od prelazaka mladih igrača u redove konkurenata.

Stoga su počeli obračunavati sve troškove nastale stvaranjem igrača. Nakon što je dijete selektirano kao potencijalni profesionalac, roditelj bi potpisao da će u slučaju djetetova prelaska u drugi klub refundirati sve što je u dijete uloženo.

A uložena je jedna dvanaestina najma dvorane, jedna dvanaestina trenerove, liječnikove, fizioterapeutove plaće, sve avionske karte, stipendije... Otprilike u vrijeme kad je Kostelić počeo ozbiljno sanjariti sa svojom djecom prvi su talijanski odbojkaši otplaćivali svoj kartolino: ispostavilo se da proizvodnja solidnog ligaškog igrača - to jest onoga kojemu nije ni na kraj pameti da će postati reprezentativac, a kamoli odslušati himnu na ceremoniji proglašenja pobjednika svjetskog prvenstva - stoji milijun njemačkih maraka.

Da dovršimo usporedbu, prema troškovniku zagrebačkih skijaša, da je Janičin sportski razvoj do olimpijskih zlata trajao deset godina i da je na snijegu bila svih 365 dana u godini, cijena njezinih zlatnih medalja bila bi nešto viša od 50 tisuća maraka!

No dobro, dodajmo hotelskim troškovima, troškovima korištenja staze i svemu onome što 'stane' u 100 šilinga na dan i troškove prijevoza. Opet nema sumnje da je riječ o jednom od najjeftinijih olimpijskih zlata u povijesti sporta. A na svoj surovi način, opet, najskuplje plaćenih.
__________________________

Zagrebački bračni par – prvaci SAD-a u gimnastici!

Zagrebački gimnastički treneri, bračni par Žulieta i Siniša Smoljan, sa svojim su klubom, US Gymnastics Center Englewood iz New Jerseya, prvaci Sjedinjenih Država u kategoriji djevojčica do 12 godina! Englewood od ove godine daje tri reprezentativke od kojih se očekuje da vrhunac dosegnu na Olimpijskim igrama 2008. godine.

Vijest da je neki Hrvat, makar bio rođen u inozemstvu, gimnastički prvak igdje, a kamoli u Americi, bila bi senzacija. Da su Hrvati rođeni u Zagrebu treneri bilo gdje u svijetu, više je od senzacije, a to što su prvaci Amerike više je od američkog sna.

Za Smoljane nismo čuli ni od koga iz Hrvatskoga gimnastičkog saveza ili nekoga kluba, nego, sasvim slučajno, od znanca, muža Žulietine sestre, u kafiću.

Žulieta se gimnastikom počela baviti u šestoj godini u Gimnastičkom društvu Zagreb. Trener joj je bio poznati Večernjakov karikaturist, danas pokojni Zvonimir Gavranović Gaga. Kad je na Fakultetu za fizičku kulturu upoznala budućeg supruga, on se uopće nije bavio gimnastikom. Za taj se sport zainteresirao gledajući kako njegova djevojka radi s djecom pa je, bez ikakva prethodnog iskustva, i sam postao trenerom.

Od dvije se nastavničke plaće od tri tisuće kuna nije moglo živjeti. Sinišin prijatelj iz srednje škole Antonio Begonja spojio ih je s Englewoodom. Gavranovićeva preporuka bila je dovoljna da par potpiše ugovor s klubom čiji su bivši treneri izbornica brazilske reprezentacije s Olimpijskih igara u Atlanti ‘96. Lilian Caracosa te slavna ruska gimnastičarka Natalija Šapošnjikova i brazilski olimpijac iz Moskve ‘80. Joao Ribeiro.

Transferu je pomoglo što je u tom trenutku klub imao samo pet aktivnih gimnastičarki, a dvorana nije vrvjela ni rekreativcima. Tako su se, potkraj ‘96. godine, preselili u New Jersey.
'Prvu zlatnu medalju osvojili smo ‘97. na prvenstvu New Jerseya u preskoku. Iduće smo godine pobijedili na svim natjecanjima na kojima smo nastupili, uključujući prvenstvo Amerike. Stoga smo imenovani glavnim trenerima', kaže Žulieta.

'Od tada dobivamo ponude iz većih klubova, ali ostat ćemo u Englewoodu. Amerikanci se ne mogu načuditi što odbijamo veću plaću i ostajemo u New Jerseyu. Međutim, dio je naše filozofije treninga da trener uz gimnastičara treba biti od prvog dana bavljenja sportom do kraja karijere. S druge strane, i Amerikanci su se pokazali fer igračima. Siniši je u Zagrebu ostalo osam ispita do diplome, ali u New Jerseyu dobio ju je na osnovi trenerskih rezultata.'

Ostanak Smoljana bio je vrlo važna odluka za šefove Englewooda jer su vrhunski treneri mamac za roditelje koji su isključivi financijeri klubova ili karijere svoje djece. Godišnja članarina stoji između 7 i 15 tisuća dolara, a većina je djece u trenažnom procesu deset godina.

U slijdećem nastavku: Samo Pavlek zna koliko su zaradili Janica i Ivica