Koliko traje ?razumni rok? još nitko ne zna pouzdano

S obzirom na to da je zakonodavac izbjegao propisati što se smatra razumnim rokom u kojemu treba presuditi, sudska je praksa zauzela stav da je to rok od tri godine i toga se tvrdo drži do mjere te odbija naknadu štete zbog povrede tog instituta ako nisu prošle te tri godine

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, piše u Ustavu Republike Hrvatske. Pa ipak, ‘razumni rok’ kategorija je koja se u našem sudstvu shvaća vrlo rastezljivo. Iako se u posljednje vrijeme ponešto i radi na rješavanju sada već legendarne sporosti hrvatskih sudova, što je i jedan od glavnih prigovora pravosuđu u procesu pregovaranja o pridruživanju EU, pa se barem nešto manje čeka na obične izvatke iz zemljišne knjige, a kod najvećih sudova predmeti više ne čekaju najmanje dvije godine nakon utuženju da se uopće uzmu u rad, stvari s ‘razumnim rokom’ još nisu posve jasne. Ne zna se, naime, što je točno ‘razumni rok’ i kada se ima pravo na nadoknadu zbog njegovo prekoračenje. Praksa koja je uvedena i po kojoj se djeluje u pravosuđu,zapravo je nastala ‘od oka’.

Golem broj slučajeva

Pravo na suđenje u razumnom roku pravo je prema kojemu se ne dira u neovisnost i samostalnost pravosuđa, niti u to kako će se u nekom slučaju ili nekoj vrsti slučajeva suditi, riječ je samo o tome da koja se obratila sudu ima u razumnom roku pravo dobiti odluku toga suda. Sadržajno, riječ je o odluci koja se sastoji od dva dijela, u jednom se određuje neki vid naknade štete u u novčanom iznosu, a u drugom se obvezuje sud dovršiti postupak u određenom roku. U primjeni instituta zaštite prava na suđenje u razumnom roku donedavno (ili, točnije, do početka 2006.) te je predmete rješavao samo Ustavni sud Republike Hrvatske. Međutim, kako je broj takvih predmeta rastao ‘geometrijskom progresijom’, pa je, primjerice između 2000. i 2004. godine broj zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku povećan 14 puta (indeks 1.400) i dosegnuo je 18 posto svih predmeta Ustavnog suda, zaprijetila je opasnost da će sud biti jednostavno 'zagušen' tim predmetima. Stoga je promijenjena regulativa i sada se takvi postupci vode na više razina, što je dosta učinkovito. Konkretno, zbog sporosti općinskih sudova postupaju županijski, zbog sporosti trgovačkih Visoki trgovački sud, a zbog sporosti i županijskih i svih sudova nacionalne razine (Visoki trgovački sud RH, Visoki prekršajni sud RH, Upravni sud RH) postupa Vrhovni sud RH, a protiv sporosti Vrhovnog suda RH odlučuje Ustavni sud RH.

Zamjena uloga

Dosad je Republika Hrvatska platila milijunske iznose zbog sporosti pravosuđa, iako u svakom pojedinačnom slučaju to nije veliki iznos, u najvećem broju slučajeva iznos rijetko prelazi 10.000 kuna. No, kako je takvih slučajeva bilo mnogo, država je do 2006. godine prema toj osnovi isplatila više od osam milijuna kuna. U dvije godine do danas taj se broj višestruko povećao, no koliki je nije poznato. A institut zaštite razumnog roka suđenja od goleme je važnosti i za običnog građanina kao i za najveću tvrtku. Brojni su primjeri onih koji su otišli u stečaj do kojega ne bi došlo da je predmet pravodobno riješen, ogroman je broj pojedinaca koji su bankrotirali (iako bankrot pojedinca kod nas formalno ne postoji) jer su predugo čekali na sudsku odluku, a da se o onim manje mjerljivim posljedicama (primjerice, nervoza i uopće uništavanje duševnog zdravlja) i ne govori. Unatoč tome, pa i saznanju da se godinama nitko nije baš previše obazirao na ustavno pravo ‘razumnog roka’, zakonodavac se poslužio pravnim standardom i izbjegao propisati koji je to razumni rok u kojemu treba presuditi. Sudska je praksa zauzela stajalište da je to rok od tri godine, ali to ne znači da je sud zamijenio zakonodavca, koji bi, posebno u situaciji našeg pravosuđa, ipak morao propisati rokove. Jer, u nizu je primjera i tri godine ‘nerazuman’ rok, kao što je smetanje posjeda, i oni se, primjerice, ne mogu tretirati kao postupak naknade štete.

Vrhovni sud pomaže sporost

Koliko kruto pridržavanje stvorene prakse može biti loše pokazuju samo dva primjera. Konkretno, riječ je o dvjema odlukama jednog županijskog suda koji je smatrao da se roka ili tumačenja od tri godine ne treba držati 'kao pijan plota' i pokušao to argumentirati da je moguće pružiti pravnu zaštitu i prije isteka tog roka. U jednom se slučaju radilo o smetanju posjeda u kojem postupku (počeo je 2004. godine) se od svibnja 2005. do srpnja 2006. nije učinilo apsolutno ništa i dosuđena je naknada od 1.800 kuna. U drugom postupku (radi naknade štete), početu u studenome 2003. godine, održano je samo jedno ročište i nakon toga punih 18 mjeseci apsolutno ništa a dosuđena je naknada od 3.000 kuna. Vrhovni sud RH je izrazio veliku zabrinutost zbog sporosti suda u oba slučaja, naglasio da sporost nema uzrok u ponašanju tužitelja, ali je ipak preinačio odluku županijskog suda i odbio zahtjeve za suđenje u razumnom roku, jer od utuženja nije prošlo više od tri godine.

U prvom se slučaju radilo o jednoj godini i devet mjeseci (ali u posjedovnom postupku kao hitnom), a u drugom o čak dvije godine, devet mjeseci i 21 dan (u trenutku odlučivanja Vrhovnog suda do roka od tri godine nedostajalo je točno četiri dana). Posljedica je, kao i poruka javnosti, strankama i nižim sudovima - bila katastrofalna. Umjesto da sud prvog stupnja ima obvezu u određenom broju mjeseci završiti postupak, a to znači i moguću stegovnu odgovornost suca ne bude li tako, i da se podrži rad županijskog suda, dogodilo se da su podržani sudovi i suci koji mjesecima u spisu nisu učinili baš ništa, stranke koje su angažirale odvjetnika morale su same platiti i taj trošak sastava zahtjeva i više je nego izgledno da će se tijekom postupka ponovno postaviti isti zahtjev.