Konzerviranje ribe spalo na Adriju, Mirnu i Sardinu

Industrija koja izvozi 70 posto svoje proizvodnje lomi se na nemogućnosti ostvarivanja profita. Nafta je, primjerice, u dvije godine poskupjela 100 posto, a tvori oko 40 posto cijene ribe koja je u istom razdoblju porasla tek 20-tak posto

Piše: Gabrijela Kasapović
[email protected]

Pioniri bili, pioniri, nažalost, i ostali. Sukus problema industrije konzerviranja ribe, jednog od najstarijih zanata u Hrvatskoj, možda najbolje oslikava ta rečenica. Tako, naime, tvrdi Miro Kučić, predsjednik Udruženja ribarstva i riboprerađivača u Hrvatskoj gospodarskoj komori i jedan od direktora postirske tvornice Sardina.

Vijest s početka tjedna o nepovratnom gašenju riboprerađivačke djelatnosti u tvornici Neptun na Komiži, najstarije takve tvornice u Hrvatskoj, nije, naravno, izazvala zgražanje gospodarske i političke elite.

Ali tiho Neptunovo potonuće iz stečajnih dubina na samo dno trebalo bi, čini se, ipak probuditi odavno zamrli interes za industriju u kojoj su hrvatski ribari i riboprerađivači uistinu bili pioniri. Ako ne zbog tradicije konzerviranja i prerađivanja ribe stare gotovo 150 godina, u zemlji koja sretnoj okolnosti da se nalazi na jadranskoj obali ima zahvaliti dobar dio nacionalnog dohotka, onda zbog činjenice da je posrijedi gospodarska aktivnost koja se, među rijetkima, može pohvaliti pozitivnom vanjskotrgovinskom bilancom.

Neptunovi strojevi idu u Niš

Prema riječima Mire Kučića, naime, ta industrija izvozi 70 posto svega što proizvede, uključujući i konzerve. Onima s ekonomski logičnom fiksacijom na izvoznu orijentaciju hrvatske privrede ta pojedinost ne bi smjela promaknuti tek tako, a vijest o gašenju Neptuna te prodaji i preseljenju pogona za proizvodnju ribljih konzervi nikamo drugdje doli u kontinentalni Niš morala bi na nekoj ozbiljnijoj razini izazvati barem čuđenje. Transfer Neptunovih strojeva svakako se ne može smatrati izvozom.

Priča počinje tako, kaže Kučić, što se u Hrvatskoj riba konzervirala kad pola Europe još nije znalo što je to sterilizacija, a današnji su veliki proizvođači ribe poput Talijana, Grka ili Turaka nekoć, a ne govorimo o stoljećima nego o nekoliko desetljeća, dolazili u Hrvatsku učiti o mriještenju i uzgoju ribe.

Većina tvornica u koje su mnogi Europljani dolazili izučavati zanat danas više ne postoji i ne proizvodi. Prije posljednjeg rata u Hrvatskoj je radilo 14 riboprerađivačkih tvornica, većim dijelom na otocima. Prije otprilike dvije godine konstatirano je da Hrvatska ima još samo pet ribljih tvornica. Danas je pak knjiga spala na samo tri slova.

Neptun je već onda bio u stečaju, a u međuvremenu su teren napustile Jadranka s Korčule i Mardešić iz Salija na Dugom otoku, prema svemu sudeći neuspjeli dobronamjeran projekt ribarske udruge s Kalija. Konzerviranjem ribe u Hrvatskoj se danas aktivno bave još jedino rovinjska Mirna, zadarska Adria i postirska Sardina, kaže Kučić, a među njima se Adria jedina još bavi samo preradom ribe.

Adria je, prema podacima udruženja ribarstva, s 25 milijuna konzervi godišnje najveća među njima po količini proizvodnje, slijedi Mirna s dvadesetak milijuna prema podacima tvrtke, dok Sardina godišnje preradi 15-20 milijuna konzervi ribe. Sardina i Mirna tako imaju po tridesetak posto udjela, a ostatak je na Adriji.

Tvornica u Postirama, uoči stogodišnjice svoga postojanja, nema straha uoči hrvatskog ulaska u Europsku uniju. U tvornici se već sedam godina proizvodi prema ISO i HACCP standardima, a konzerve se tradicionalno pune visokokvalitetnom jadranskom srdelom.

Tvrtka je lani uprihodila više od 130 milijuna kuna, od čega se oko 40 milijuna odnosi na riblje konzerve, a veći dio na uzgoj tunja i kvalitetnu bijelu ribu iz uzgoja. Usklađenost s naprednim tehničkim standardima ističu i druge dvije tvornice, Adria i Mirna.

Mirna je lani ušla u investiciju vrijednu milijun eura za nabavu tehnološki suvremene opreme za proizvodnju te u program subvencionirane izgradnje novog broda, čime bi se ponovno trebao zaokružiti Mirnin sustav ulova, proizvodnje i distribucije vlastitih proizvoda.

Sardina sa znakom košera

U Sardini kažu kako u posljednjih nekoliko godina rastu po stopi od 10 posto, broj zaposlenih je od privatizacije, kad je većinskim vlasnikom tvrtke postao švicarski Ameco, porastao 40 posto, a svoj udio na hrvatskom tržištu procjenjuju na tridesetak posto. Od triju preostalih prerađivača ribe, Sardina je kao najmanja tvornica zasad, čini se, najvještija u iskorištavanju prirodnog resursa.

Tradicionalnom upornošću i smislom za preživljavanje karakterističnim za otočane prevladane su poteškoće koje, poput viših troškova ili otežanog angažmana visokoobrazovanog kadra, sa sobom nosi poslovanje na otoku. Sardinina konzerva najviše se izvozi na tržišta bivše Jugoslavije, redom u Srbiju, Sloveniju, BiH i Makedoniju, ali i na druga tržišta na svih pet kontinenata.

Osim tržišta Istočne Europe, SAD-a, Kanade i Australije, tvrtka izvozi i u Izrael, a za potrebe specifičnog etničkog tržišta Sardina ima i konzerve sa znakom košera. Struktura izvoznih tržišta slična je i u Mirni, gdje se naglašava i značajan proboj na tržišta EU.

Proizvodnja i plasman najmanji su problem industrije, objašnjava Miro Kučić. Malu potrošnju na domaćem tržištu nadoknađuje izvoz. Prije samo dvije godine situacija nije bila tako jednoznačna, na tržištu bivše Jugoslavije proizvod je još uspostavljao stare pozicije, dok je danas ovo tržište ponovno pri vrhu izvozne liste, no izvozi se na tržišta diljem globusa.

Potrošnja ribe u Hrvatskoj, općenito i one konzervirane, valja spomenuti, uistinu je na niskim granama, osobito za jednu mediteransku zemlju. Godišnje se u Hrvatskoj, naime, troši osam kilograma ribe po glavi stanovnika - dvostruko manje nego što bi bilo realno očekivati, a trostruko manje nego u Europskoj uniji.

K tomu, 5-6 puta manje nego, primjerice, u Japanu. Europskom je prosjeku potrošnje ribe blizu jedino Dalmacija s 15-20 kilograma ribe po stanovniku godišnje.

Kad problem nisu proizvodnja ni plasman, problem je, jasno, ostvariti profit. Riboprerađivačka djelatnost nikad nije bila među najprofitabilnijima, no nekoć je poslovala solidno, a mjesta poput Komiže koja je konačno izgubila Neptun ovisila su bitno o toj gospodarskoj djelatnosti.

Sardina na razini kombinata posluje s dobiti, no profitni centri se sele pa je najveći izvor profita ponekad tunj iz uzgoja, koji se najvećim dijelom izvozi u Japan, ponekad konzerva ili pak bijela riba iz uzgoja.

Naslijeđena loša slika Mirne

Mirna je, s druge strane, prema službenim podacima s burze u prvih devet mjeseci prošle godine učetverostručila gubitak u odnosu na isto razdoblje 2004. Predsjednica Uprave Mirne Ester Petrović objašnjava kako lošu sliku imaju zahvaliti problemima još iz vremena pretvorbe i privatizacije, kad je menadžment u firmi dozvoljavao lihvarenje te je firma blokirana zbog spornih akcepata izdanih još 1994.

Zbog blokade računa Mirna službeno nema prihoda osim najamnine, a financijski se djelatnost obavlja kroz tvrtku Mirna ribolov, čija je poslovna slika realniji odraz financijskog stanja. Očekivanim rješavanjem višegodišnjeg postupka na sudu i konačnim izlaskom iz stečaja u listopadu prošle godine situacija bi se trebala bitno izmijeniti.

U prvih 11 mjeseci 2005. tvrtka je imala promet 40 milijuna kuna isključivo od prodaje, što je 25 posto više nego u istom razdoblju godinu ranije. Prihodi od izvoza porasli su, kaže Petrović, 25 posto, a prodaja na domaćem tržištu 14 posto te se očekuje nastavak trenda rasta.

- Profitabilnost je u riboprerađivačkoj industriji općenito problematična iz više razloga, a primarno zbog visokih troškova koji razmjerima teško mogu naći premca u drugim zemljama - komentira Miro Kučić. Inputi su visoki u svim segmentima, od skupe nafte, troškova države do radne snage u konačnici. Nafta je, primjerice, u dvije godine poskupjela 100 posto, a tvori oko 40 posto cijene ribe koja je u istom razdoblju porasla tek dvadesetak posto.

Kod izvoza je hrvatska riboprerađivačka industrija carine oslobođena samo u dijelu kontingenta, što se uglavnom uravnotežuje iznosima državnih poticaja.

Međutim, prihodovna je strana preživjelih hrvatskih tvornica često zakinuta za redovitu isplatu poticaja, iako je posrijedi, u apsolutnim terminima poticaja u poljoprivrednom resoru, mala zajednica na koju se odnosi tek oko 3 posto ukupnih poticaja Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, ili šezdesetak milijuna kuna godišnje.

Ipak je država riboprerađivačkoj industriji dužna ukupno dvadesetak milijuna kuna, a samo Sardini na prihodovnoj strani iz ovog izvora nedostaje oko pet milijuna kuna. Riječ je o industriji, napominje Kučić, koja ispunjava sve preduvjete za realizaciju poticaja u smislu ostvarivanja koristi za društvo i državu.

- U nekoliko riječi: omogućuje korištenje resursa - konkretno jedinog živog obnovljivog resursa, sitne plave ribe - veće zapošljavanje i veći izvoz. Iako je poticaj ozakonjen donošenjem u Saboru, zadnji je iznos isplaćen tek za prvi kvartal prošle godine - kaže Kučić.

Iako je, nadalje komentira, posrijedi zakonsko pravo industrije, riboprerađivači ne spadaju u one koji svoja prava ostvaruju blokiranjem luka, no treba imati na umu da će bez sustavne podrške i ovo malo preostalih tvornica teško preživjeti. Revitalizaciji ili dizanju iz pepela onih koje nisu preživjele ne treba se ni nadati.

Izgradnja ribolovne flote

Veliki se dio problema riboprerađivačke priče tako odnosi na kontinuirani izostanak strukturne podrške ribarstvu u Hrvatskoj, i općenito na izostanak strategije razvoja gospodarstva vezanog uz more - od ribarstva, turizma, preko brodogradnje, luka i skladištenja do pomorstva.

Rezultat jedinog sustavnog elementa - nebrige - u riboprerađivačkoj industriji jest i pad broja zaposlenih u tom sektoru s oko četiri tisuće na samo tisuću.

Nešto manjoj negativnoj bilanci na savjesti države pridonosi program izgradnje ribolovne flote, koji je prema Kučićevu mišljenju nužno provesti do kraja, i to čim prije.

Za to postoje tri temeljna razloga: ponajprije, ulaganjem u ribolovnu flotu mijenja se startna pozicija Hrvatske u procesu screeninga u pregovorima o članstvu u EU, omogućuje se učinkovitije gospodarenje vanjskim gospodarskim pojasom te se u konačnici, ne i manje važno, poboljšavaju uvjeti života i rada ribara, čime se povećavaju i izgledi da će se ljudi ovom ipak mukotrpnom djelatnošću htjeti baviti.

Razvoj je ribolovne flote, kaže predsjednik udruženja ribarstva, conditio sine qua non razvoja onoga što je u Hrvatskoj ostalo od ribarstva i riboprerađivačke industrije.