Kresanje subvencija za fosilna goriva smanjuje emisiju stakleničkih plinova za 10 posto

Pažljivo planirano napuštanje subvencija za fosilna goriva moglo bi biti učinkovit i jeftin način za ostvarenje ciljeva glede klimatskih promjena zaključak je konferencije u Kopenhagenu.

Prema najnovijoj analizi OECD-a koja se temelji na podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA), odustajanje od subvencija za fosilna goriva moglo bi smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 10 posto u odnosu na razine koje su postavljene kao cilj za 2050. godinu u tzv. srednjem scenariju (business as usual). Ova je ideja zanimljivija kad se uzmu u obzir napori vlada da smanje proračunske deficite u uvjetima sadašnje financijske krize, a radi čega su se i zemlje G20 složile u Pittsburgu prošle godine da 'na srednji rok racionaliziraju i napuste neučinkovite poticaje za fosilna goriva koji samo povećavaju neracionalnu potrošnju', te zatražile od OECD-a, IEA-e, OPEC-a i Svjetske banke da načine zajednički izvještaj za samit u Torontu.

'Mnoge vlade subvencioniraju proizvodnju i potrošnju fosilnih goriva koja povećava emisiju stakleničkih plinova dok istovremeno troše značajna sredstva za projekte koji promiču čistu energiju. To predstavlja neracionalnu uporabu ionako oskudnih sredstava', stoji u izvještaju.  IEA procjenjuje da su u 2008. godini  subvencije za fosilna goriva u zemljama u razvoju i novim brzorastućim ekonomijama dostigle čak 577 milijardi dolara. Neke procjene govore da proizvođači fosilnih goriva dobijaju čak 100 milijardi dolara poticaja godišnje. Međutim, podaci za razvijene zemlje su manje poznati jer poticaji često imaju oblik indirektnih transfera, iako time nisu manje značajni. 

Porezne olakšice i izuzeća, kreditne garancije i drugi poticaji koji se daju u potrošnji fosilnih goriva u nekim sektorima, kao što su poljoprivreda, ribarstvo i rudarstvo, ili u nekim potrošačkim kategorijama, samo su neki od oblika subvencioniranja ovih goriva, a primjenjuju se u nizu zemalja. Samo u zemljama članicama Organizacije iznos poreznih olakšica penje se na oko 8 milijardi dolara godišnje za poljoprivrednike i još milijardu dolara za ribarstvo.

Mnoge subvencije za fosilna goriva također ne postižu svoj cilj. Naime, ne pomažu siromašnijim potrošačima u zemljama koje nemaju adekvatni sustav socijalne zaštite i, na kraju, više pogoduju dobrostojećima nego siromašnima, jer oni si ne mogu prisuštiti kupovinu opreme koja koristi ova goriva, kao što su vozila ili poljoprivredna oprema.

Napuštanje poticaja za proizvodnju i potrošnju nafte i plina politički je osjetljiv zadatak ali se neki ključni elementi ove operacije mogu vidjeti iz iskustava Poljske, Francuske i V. Britanije koje su uspješno promijenile svoje sustave subvencija za ugljen, ili Indonezije koja je reformirala svoje subvencije za potrošnju fosilnih goriva. Ti ključni elementi su: pravovremena najava napuštanja poticaja; postupnost; transparentnost iz koje će se jasno vidjeti tko snosi troškove a tko ima koristi od ovakve reforme, te provedba mjera koje moraju ublažiti negativne učinke ovih zahvata na socijalno ranjive skupine.  (Davorka Zmijarević)