Kriza je zapravo povratak iz virtualnog svijeta u onaj stvarni

Neoliberalizam je stvorio privid da gospodarstva rastu putem konkurentnosti i produktivnosti, a rast je zapravo bio virtualan, putem kredita, dionica, derivata i sličnog.

piše Dragomir Sundać
Ekonomski fakultet Rijeka
[email protected]

Cijela ekonomska znanost može se uvjetno po jednom kriteriju podijeliti na ekonomiju i poslovnu ekonomiju. Pritom je ekonomija po svom sadržaju svojevrsna filozofija (ekonomska filozofija) i izvorište je promišljanja o ekonomskim oblicima života. S druge strane, poslovna ekonomija je sprovodnica ideja koje postavlja ekonomija, i to na takav način da se ideje ekonomije realiziraju uz najmanji trošak i da se stvori najveća dodana vrijednost. Između ekonomije ili ekonomske filozofije i poslovne ekonomije postoji poveznica koja kaže da ono što ekonomija zamisli poslovna ekonomija odradi.
U šali se može reći da je poslovna ekonomija tehnički dio ekonomije jer se u znatnoj mjeri poslovna ekonomija može svesti na jednostavne obrasce koji se mogu šablonski obavljati. To dokazuju mnoge menadžerske škole i seminari.

Virtualne vrijednosti Posljednjih desetak godina vladajuća ideja ekonomije bila je liberalizam ili neoliberalizam, a poslovna ekonomija imala je zadatak tu ideju provesti u djelo. Onda je došlo do krize i shvatili smo da je problem bio u području ekonomije, tj. ideji liberalizma koja je stvarala tzv. virtualni svijet. Kako? Neoliberalizam je stvorio virtualni svijet u kojem je jedna jedinica realne vrijednosti, npr. jedan sat rada, iza sebe u obliku kredita, garancija, dionica, derivata i sl., imala vrijednost triju jedinica ili triju virtualnih sati rada. Pokazatelji u gospodarstvu iskazivali su se virtualnim vrijednostima. Dakle, cijelo vrijeme stvarao se privid da gospodarstva rastu korakom tri, a rasla su korakom jedan. Tako je neoliberalizam učinio privid da gospodarstva rastu putem konkurentnosti i produktivnosti, a rast je zapravo bio virtualan, putem kredita, dionica, derivata i sl.

To danas prepoznajemo u izrazu kada kažemo 'da smo živjeli iznad svojih mogućnosti'. I to je točno. Jasno da u krizi više nije kredit, garancija, dionica i slično nešto od čega se živi, nego je to realna roba i usluga koja doista postoji i obavljena je. Sad kada je nestao i srušio se taj virtualni svijet i kad smo prešli na nešto što je opipljivo, ljudi su onda to nazvali ekonomskom krizom. To nije nikakva ekonomska kriza, nego je to vraćanje iz virtualnog svijeta u onaj stvarni. Da velika nacionalna gospodarstva tu realnost ne bi doživjela kao katastrofu, 'uskočile' su države ublažavajući taj pad s 3 na 1, ali opet raznim kreditima koji će u dugom roku biti 'ispeglani' s 3 na 1. (Jedan moj izračun pokazao je da je omjer toga virtualnog i realnog svijeta u prosjeku svjetskoga gospodarstva bio 3,16 : 1).

Parcijalna rješenja Budući da smo ljude ponajprije obrazovali za poslovnu ekonomiju, nama sada nedostaju oni koji bi bili sposobni izgraditi novi sustav jer sustav mora izgraditi ekonomska filozofija, a upravo takvih ljudi nemamo. Zato se današnji menadžment, koji je obrazovan isključivo za poslovnu ekonomiju, ne snalazi u sadašnjim gospodarskim problemima jer ih nitko za to nije učio ni pripremao.
Oni zapravo s pomoću poslovne ekonomije imaju samo parcijalna znanja i ne mogu se nositi s globalnim problemima. Dakle, sada kada se tuđa ideja slomila, menadžeri ne znaju što odrađivati jer se nema što odraditi. Budući da ti ekonomisti poslovne ekonomije imaju parcijalna znanja, iako vrhunska, oni predlažu parcijalna rješenja vjerujući da se tako mogu riješiti globalni problemi.

Tako jedni predlažu snižavanje poreza i misle da time mogu riješiti globalni problem, drugi predlažu promjenu tečaja, treći misle da je rješenje u rezanju troškova i otpuštanju radnika itd. To su sve više ili manje dobra rješenja na kratak rok, no rješenje ne može biti u takvim parcijalnim pothvatima, nego može postojati samo kao izgradnja globalnog sustava. Ekonomistima s parcijalnim znanjem ne pada na pamet da u krizi investiraju u nove poslove koji bi dali novo zapošljavanje. Pa jasno, to ih gotovo nitko nije učio. No nije sve u problemima. Iako Hrvatska ima brojne gospodarske probleme, izlaz svakako postoji. Čak štoviše, u globalnom svijetu vrijedi pravilo da igru ne dobiva igrač koji u nju ulazi s najboljim kartama, nego onaj koji ima najbolju strategiju igre. Dakle, Hrvatskoj treba nova strategija koja će ju izvući s 'kartama' koje sada ima.