Kubanska tranzicija između hrvatskoga i kineskog modela

Bilo bi pretjerano pretpostaviti da su SDP-ovci, koje sam sreo na Kubi, došli nešto naučiti od Fidela Castra. Ali Kubancima bi bilo i te kako korisno čuti koje su sve reške učinjene u tranziciji iz socijalizma u kapitalizam

             Svijet je malen. Pa tako čovjek na Kubi, na odmorištu uz autocestu od Havane prema Trinidadu, sretne SDP-ovce predvođene Matom Crkvencem i Josipom Lekom. Susret sa socijaldemokratima iz Hrvatske u jednoj od posljednjih socijalističkih zemalja može izazvati različite asocijacije.
Naravno, bilo bi pretjerano pretpostaviti da su SDP-ovci došli na Kubu nešto naučiti od Fidela Castra. Ali Kubancima bi bilo i te kako korisno čuti koje su sve greške učinjene u tranziciji iz socijalizma u kapitalizam.

Očigledno je da i Kuba mora na takav put. Samo je pitanje hoće li to biti kontrolirano i uz minimalna lutanja u koja su upadale ostale socijalističke zemlje ili će Kuba proći kroz pakao tranzicijskog čistilišta. Drugim riječima, hoće li to biti postupni proces, kao u Kini, ili 'pranje prozora sjekirom' viđeno u zemljama poput Hrvatske ili Rusije.

Da su promjene na Kubi počele potvrđuju mnogi signali. Od vrlo kvalitetnog sustava turizma za strance preko neuglednih ali sve brojnijih fast food prodajnih mjestašca koja niču i u dubokoj provinciji, a u režiji novih poduzetnika privatnika, preko subotnjih sklepanih tezgi na kojima se u režiji sive ekonomije prodaje - svježe meso.
Kubanci zaista mogu mnogo naučiti na hrvatskom primjeru. Ima sličnosti u okolnostima. Poput Hrvatske, i Kuba ima jaku dijasporu koja samo čeka da ulovi dio kolača kada krene privatizacija. Sljedeću sličnu skupinu, koja će se umiješati u zauzimanje startnih pozicija, čine dečki koji tržišna iskustva stječu na vrlo razvijenom sivom ili crnom, paralelnom tržištu državne ekonomije.

Već formirane podzemne organizacije imat će brze reflekse kada za to dođe vrijeme. Kao i kod nas. Treća skupina na koju se mora računati  jesu nasljednici poduzeća i veleposjeda koje je Castro nacionalizirao. Potomak nekad moćne obitelji Insaga živi, primjerice, u Meksiku i vjerojatno računa na povratak barem dijela posjeda šećerne trske.
S obzirom na to da je Kuba jaka partijska država, s jakim sigurnosnim službama, valja očekivati da će se, ugledajući se na sovjetski KGB, i tamošnji sigurnjaci prebaciti na poslovne operacije.
Prije godinu dana The Economist je objavio da je najunosniju turističku mrežu preuzela - vojska. Naravno, možda i prije svih treba računati na međunarodni globalni financijski stroj. Kuba je za njega presladak i neodoljivi zalogaj.

Krajnje jeftina radna snaga a istodobno vrlo obrazovana, potrošači željni svega a dosad u nemogućnosti da se okoriste blagodatima minusa na tekućim računima, privlačan su izvor ekstraprofita. Još kad se u sve umiješa MMF, lako je zamisliti scenarij u kojemu se zemlja gura u neobuzdanu potrošnju, a potom rasprodaju obiteljskog srebra i reforme koje će označiti raspad danas kvalitetnog zdravstvenoga i obrazovnog sustava. Pridoda li se svemu dasu na Kubi masoni ne samo preživjeli revoluciju nego imaju sve snažniju i otvoreniju ulogu u vlasti,  Kuba će biti izuzetno zanimljiv slučaj za promatranje.

Vlada daje signale da je svjesna uključivanja u globalizaciju, ali pritom pokušava kopirati kineski model polagane i kontrolirane tranzicije. Zasad je taj proces pod kontrolom. Ali nakon Castra krajnje je neizvjesno hoće li Kubanci imati sreće ili će proći poput mnogih drugih zemalja koje su se zagubile na putu povratka u kapitalizam.