Kupnja umjetnine umanjuje porez, a donosi prestiž i ugled

Velike svjetske kompanije veliki su donatori muzeja i galerija, njihove prostore krase i umjetnine 'po narudžbi' velikih umjetnika, a u Hrvatskoj tek rijetki znaju da je umjetnina dobra investicija, motivacija za rad u estetiziranom prostoru i stuba više u društvenom statusu

Piše: Marijan Špoljar
[email protected]

Veliku šaltersku dvoranu lokalne banke, u koju navratim barem dvaput na tjedan, resi ogromna kič-slika provincijskog autora: sve, od poslovanja do interijera, u toj se banci promijenilo, ali slika koja u socrealističkoj maniri slavi seljački život istrajava mijenama ukusa, modama i korporacijskoj politici usprkos. U jednoj drugoj prijemnoj dvorani, arhitektonski i dizajnerski solidno riješenoj, prazni, goli i monotoni zid također već godinama čeka barem minimalnu likovnu intervenciju. U trećem slučaju, u hodniku koji vodi do soba rukovodilaca jedne međunarodno velike tvrtke nabacane su, bez glave i repa i u disproporciji sa značajem i ugledom poduzeća, sličice lokalnih naivaca i amatera. Radna soba jednog poznanika u renomiranoj osiguravajućoj kući čiji su zidovi ispunjeni plakatima, grafikonima i memorabilijama svaki me put me deprimira svojom hladnom, monotonom i dosadnom sadržajnošću.

Ne pitam kolegu, ali naslućujem da je i njemu, koji svaki dan ondje boravi, taj radni ambijent već davno dozlogrdio.
Ti i slični slučajevi nisu toliko važni zato što bi pojedinačno svjedočili nerazumijevanje umjetničkog rada i njegovu poziciju i ulogu u javnom prostoru, već zato što su indikativni za mnogo šire probleme. Oni obuhvaćaju pitanja poput opće razine obrazovanja, stupnja i kvalitete kulturnih potreba, razumijevanja karaktera suvremenih poslovnih odnosa, suptilne marketinške strategije, motivacijskih vrijednosti itd. U tom smislu slika na zidu i skulptura u prostoru (i to ne kakva god nego kvalitetna) nije tek neutralni estetski produkt ili poticaj za kontemplaciju, već pokazatelj nekih općih i posebnih vrijednosti jedne sredine.

Multiplicirana vrijednost

Bez obzira je li riječ o privatnoj kolekciji namijenjenoj zatvorenoj intimi doma ili korporacijskoj zbirci okrenutoj zaposlenima, partnerima i klijentima, potrebe i razlozi sakupljanja umjetnina mogu se svesti na iste principe. Najvažniji razlog, čak i ako smo skeptični u potpunu iskrenost ili u kvalitetu kolekcionareva prihvaćanja vlastite zbirke, unutarnja je potreba, strast i ljubav sakupljača za umjetnost. Ona se, dakako, u praktičnom životu uvijek kombinira s nekim drugim, često utilitarnijim razlozima. Ako je jedan od tih razloga ulagačka nakana, inspirirana indeksom rasta koji je na tržištu umjetnina evidentan, onda su ne manje važni i efekti koji se dobivaju suptilnom instrumentalizacijom zbirke u marketinške svrhe.

Kad je, pak, riječ o korporativnim interesima, opću važnost ima odluka koja se temelji na globalnom stavu o društveno odgovornom poslovanju, gdje se odnos prema kulturi i umjetnosti shvaća i prihvaća kao civilizacijska tekovina, a posebnu važnost ima interes koji motivacijsku privlačnost i efikasnost rada veže uz ugodni, harmonični i estetizirani ambijent. Na kraju, ne treba isključiti, štoviše, ni statusni okvir koji se dobiva posjedovanjem zanimljive zbirke ili posebno vrijedne umjetnine. Analiziramo li sada neke razloge, posebno potonje, koje možemo vezati uz kolekcionarstvo pojedinih poduzeća važno je reći da, mada pravila ne postoje, kupovanje umjetnina nikada u konačnici nije samo - trošak. Vrijednost, pa i multiplicirana, stječe se koliko direktno, rastom cijene svake dobro pogođene (dakle, kvalitetne i suvremene) umjetnine toliko i posredno, stvaranjem poticajnog, humanoga radnog ambijenta.

Novi kriteriji za aukcijske kuće

Jedan od neposrednih poticaja kupovanja umjetničkih djela na zapadnom tržištu su mjere oslobođenja od poreza u nekoj vrijednosti cijene umjetnine. Nažalost, kod nas se i iz, meni posve izlišne, sumnje u regularnost kupnje i poštenje kupaca ta mjera ne provodi, odnosno ograničena je na vrlo mali postotak oslobođenja poreza na prihod.
Osim slabašne inicijative 'korisnika', glavni razlog nedostatka ozbiljnijeg trgovanja umjetninama su i slabe inicijative 'iznutra', iz sektora gdje umjetnina nastaje i gdje se formiraju distributivni kanali. Kod nas postoji najmanje pet mogućnosti i načina distribucije umjetničkog rada od autora ili vlasnika do novoga vlasnika. Najveći dio nabavke odvija se izravno od umjetnika u njegovu ateljeu ili od trenutačnog vlasnika umjetnine.

Drugi put posjedovanja ide preko dilera, relativno malobrojnog soja, uglavnom neregistriranog za tu vrstu djelatnosti. Treći način je nabavka posredstvom velikog broja prodavaonica-galerija, koje u svojoj ponudi imaju široki spektar vrijednosno i sadržajno raznolikog asortimana: od slika i grafika do upotrebnih predmeta dizajna i primijenjene umjetnosti. Galerije profilirane vrste, s ponudom radova i s izložbama 'klasične' hrvatske moderne umjetnosti ili s ponudom aktualne, suvremene umjetnosti u najmanjem su broju, ali predstavljaju barem potencijalno najdinamičniji dio kompleksa trgovanja umjetninama. Tome, dakako, treba dodati i manji broj prodavaonica antikviteta, kao sastavnog, premda specifičnog dijela galerijske ponude. Napokon, aukcijske kuće novijega su datuma, ali su najindikativniji divulgatori i regulatori umjetničkog tržišta: naspram mnogobrojnih aukcija iz devedesetih godina koje su, pod kapom fiktivnoga socijalnog skrbništva i patriotizma u najmanju ruku pomiješale sve vrijednosne (i moralne) kriterije, današnje dražbovne institucije (prije svih, aukcijska kuća Kontura) uvode mjerila i kriterije bez kojih nema reguliranoga tržišta.

Na sajam umjetnina u Beč

I površnom će poznavatelju prilika na umjetničkom tržištu biti vidljivo da u ovome nabrajanju nedostaje najzanimljivije područje - sajam umjetnosti. Danas su sajmovi mjesta na kojima se plastično očitavaju globalni trendovi umjetničkih procesa i tržišnih odnosa. Zajedno s velikim izložbama suvremene umjetnosti (uglavnom bijenalnog ili trijenalnog tipa) koje predstavljaju prestižna mjesta ne samo umjetničke promocije, sajmovi su indikatori koji se više ne mogu smatrati samo prolaznim, strogo utilitarnim manifestacijama. Osim što u organizacijskom, umjetničkom, financijskom, marketinškom i drugom smislu angažiraju znatne resurse, sajmovi su mjesta na kojima se u najdoslovnijem smislu refleksiraju dominantne ideje civilizacijskog trenutka.

Nama najbliži svjetski sajam suvremene umjetnosti je Viennafair, koji je upravo ovih dana zatvorio svoja vrata. Jedan od mlađih sajmova, osnovan tek 2005. godine, bilježi neprekidni rast, od broja zastupljenih galerija (ove godine 126 galerija iz 19 zemalja), preko broja autora (1.000), broja posjetitelja (danas gotovo 20.000) do ostvarene prodaje. Pa, ipak, bečki je sajam veličinom još daleko od najjačih europskih i svjetskih sajmova poput onih u Kölnu, Baselu, Parizu, Madridu, New Yorku, Frankfurtu, Tokiju ili Bolonji. Nije neobično da nas na najvećim sajmovima nema, ali je indikativno da nas nema ni na bečkoj priredbi, koja je programski i interesno upravo fokusirana na Srednju i Istočnu Europu. Slovenija, Srbija, Bugarska, Mađarska, Rumunjska, da nabrojimo samo najbliži kontekst, zastupljeni su i s po nekoliko galerija (doduše, ili na sreću, uz sponzorstvo Kontakta-Erste grupe) i s većim brojem umjetnika, dok se od naših autora tek spominju kao kućni, ali ne i na ovome sajmu izlagani, umjetnici Stanko Abadžić, Braco Dimitrijević, Igor Eškinja, Ivana Franke i Nika Radić. Vrata svjetskih sajmova jedini je od naših galerija uspjela otvoriti Galerija Dante iz Umaga, ali je nakon smrti njenoga voditelja i vlasnika Marina Cettine usporena njena izlagačka djelatnost. Zagrebačka Galerija Zona izložila je prije nekoliko godina radove Brace Dimitrijevića na Moskovskom sajmu, a jedna zagrebačka virtualna galerija suvremene umjetnosti nastupila je 2007. godine u nekomercijalnom dijelu Bečkog sajma.

Galerije moraju 'usvojiti' marketing

U društvenom kontekstu u kome još ne postoji dugoročni regulatorni okvir, tržište kod nas je na ozbiljnom razmeđu Scile postojećih nedefiniranih odnosa i Haribde potencijalnih mogućnosti. Hoće li to tržište krenuti prema regulaciji i intenziviranju poslovnih i financijskih rezultata ovisi, prije svega, od umješnosti galerijskog sektora da primjeni nove modele marketinškog osvajanja tržišta i da se pozicionira kao pouzdan, stručan i otvoren regulator. Mali, ali mobilan sektor u tom je smislu bogomdan za snažnije iskorake. Doduše, perspektive nisu odviše ružičaste i to ne samo zbog ukupne ekonomske situacije, već prije svega zbog stanja u toj djelatnosti.

Primjerice: prevladavaju pretežno galerije-svaštarnice, s ponudom koja je prilagođena tzv. prosječnom ukusu, dakle, unutar standarda koji preferira popularne autore i lokalne poetike. Voditelji ili vlasnici galerijskih prostora priučeni su galeristi: daleko najviše dolazi ih iz nekomplementarnih djelatnosti, a onaj mali broj povjesničara umjetnosti mahom je neverziran za poslovno-trgovačku djelatnost. Dvije su ključne pretpostavke za dinamiziranje domaćega tržišta umjetnina. Jedna je opće naravi, a vezana je uz ekonomsko stanje i tržišni okvir koji omogućava razmah i toga segmenta poslovanja, dok je drugi povezan s profiliranjem sektora. U potonjem slučaju misli se na preciznije usmjerenje galerija, na njihov jasniji profil, kako u sadržajnom tako i u vrijednosnom smislu te na organiziranje umjetničkih sajmova.