Kvaliteta u Hrvatskoj pojam je iz budućnosti

Odnos države i gospodarstva, koji bi mogao biti bolji, kao i nedostatak kvalitete, ukazuju na veliki potencijal. Pitanje je dana kad će se pojaviti politička snaga koja se neće zadržavati na ispraznim frazama, već će ponuditi konkretne planove i projekte

Piše: prof. dr. Saša Pekeč
The Fuqua School of Business Duke University

Kvaliteta je pojam iz budućnosti. 
No, tek proteklih godinu dana provedenih ovdje uvjerilo me da su nezdrav odnos države i gospodarstva, potpuni nedostatak kvalitete i svijesti o kvaliteti u svim dimenzijama te opasna sprega medija i biznisa tri najznačajnije karakteristike nužne za razumijevanje poslovanja u Hrvatskoj.

Država i gospodarstvo
Nezdrav odnos države i gospodarstva nije hrvatska specifičnost - slično je u svim tranzicijskim zemljama. U idealnoj situaciji od države se očekuje da kreira viziju razvitka zemlje, osigura uvjete za razvoj gospodarskih aktivnosti te stvori pozitivno okruženje za ravnopravnu tržišnu utakmicu. Nadalje, od države se očekuje efikasnost u upravljanju novcem poreznih obveznika. S druge strane, uspješne gospodarske aktivnosti trebale bi biti bazirane na kvaliteti poduzetničkih ideja te efikasnom upravljanju poslovnim procesima. Hrvatska zbilja je, na žalost, daleko od takvoga utopističkoga šablonskog opisa.

Vizija razvitka zemlje u najboljem slučaju doseže razinu ispraznih parola, izvršna vlast se fokusira na ad hoc i kozmetičke odluke te prečesto troši svoj politički kapital na rješavanje gospodarskih tema koje su važne onoliko koliko su iskoristive za kratkoročnu dnevno-političku upotrebu. Usporedo s pretjeranim intervencijama gdje je to najmanje potrebno, malobrojne strateški važne gospodarske teme u kojima je neophodna regulacija tržišta i javna inicijativa prolaze nezapaženo, a ponekad se kreću u smjeru evidentno štetnom za cjelokupno gospodarstvo.

No, čini mi se da srž problema nije u opetovanoj identifikaciji navedenih i drugih nedostataka države, već u nezainteresiranosti ne samo vladajućih, već cjelokupne političke elite da se ti problemi stvarno i počnu rješavati. S obzirom da je politička elita ipak samo ogledalo javnosti koja je tu elitu izabrala i stvorila, problem je u nezainteresiranosti javnosti za gospodarska pitanja. Sve dok gospodarska pitanja i suvisli prijedlozi rješenja tih pitanja koji nadilaze razinu jeftinih političkih pamfleta ne postanu središnje teme interesa javnosti i samim tim središnje političke teme, teško je očekivati da će se dogoditi fundamentalne promjene u pristupu sadašnje ili bilo koje buduće vladajuće garniture.

Nekvalitetan odnos prema gospodarskim pitanjima može se vidjeti i iz Amerike, ali razina nezainteresiranosti javnosti i političke elite za strateško odlučivanje pri kreiranju gospodarskog okruženja kao i nezainteresiranost za neracionalnu potrošnju novca poreznih obveznika razlučio sam tek u Hrvatskoj.
Poslovna zajednica, čija je neovisnost od države upitna, također je u tom nezdravom odnosu. Velika većina poslovnih aktivnosti, od najvećih hrvatskih kompanija do malih poduzetnika, formulu uspjeha temelji na odnosu s državom, tj. na novcu poreznih obveznika.

Spektar mogućnosti je širok: od zaštite monopolističkoga ili povlaštenoga tržišnog položaja, državnih subvencija, dodjele povoljnih najmova zemljišta i poslovnih prostora, dodjele koncesija i privatizacijskih procesa, sve do izravnog poslovanja s državom kao ključnim, a ponekad i jedinim poslovnim partnerom. Jednostavnije je uspješno poslovati uz takvo favoriziranje države, a i političari su moćniji ako mogu odlučivati koga će, na koji način i u kojoj mjeri favorizirati.

Problem te male 'idile' nije samo u gušenju ravnopravne tržišne utakmice u kojoj svi čekaju kome će se prikloniti pristrani sudac, već i u neefikasnom poslovanju države i prelijevanju novca poreznih obveznika u džepove odabranih. I u ovom slučaju može se i iz Amerike vidjeti koga i kako favorizira država, ali se samo u Hrvatskoj može osjetiti koliko je takav, za dugoročni i stabilni gospodarski razvitak neodrživ, način poslovanja dominantan.

Nedostatak kvalitete

U svim postkomunističkim tranzicijskim zemljama je u trenutku otvaranja tržišta proizvoda, usluga, znanja ili ideja potražnja bila veća od ponude, a informiranost o novoj ponudi nedostatna. Tako je i sada, što obično rezultira zanemarivanjem kvalitete ponuđenog. Nedostatak svijesti o kvaliteti kao i nedostatak bilo kakve kontrole kvalitete vidljiv je i na najosnovnijim proizvodima.

U tom Eldoradu ponude bez kontrole kvalitete, mogućnost profita ne vide samo lokalni trgovci, već i globalne korporacije. Nedavno je i u Hrvatskoj sud imao posla u dokazivanju da kvaliteta jednog deterdženta nije identična kvaliteti istovjetnog proizvoda u EU. Slično je i s kvalitetom raznih usluga, jer kontrola kvalitete i instrumenti zaštite potrošača u praksi ne postoje. Situacija nalikuje izobličenoj varijanti one poslovice koja kaže da nitko nije dovoljno bogat da kupuje jeftine stvari, samo što se u tranzicijskim zemljama često skupo prodaje ono što se na uređenijim tržištima ponekad ne bi ni smjelo prodavati ili što bi zbog svoje nekvalitete trebalo biti jeftino.

Sve dok intenzitet tržišnog natjecanja neće nametnuti i kvalitetu kao važnu odrednicu i dok javnost sama neće uvidjeti da inzistiranje na minimalnim standardima nije luksuz bogatih već nužnost, logično je očekivati da će se izvlačenje ekstra profita na račun nekvalitete nastaviti.
Nedostatak kvalitete i svijesti o kvaliteti nadilazi direktni odnos s kupcima i mnogo je značajnija karakteristika hrvatskoga gospodarstva nego što bi se to na prvi pogled moglo zaključiti. Jedan od ključnih nedostataka hrvatskoga gospodarstva jest nedostatak kvalitetnih menadžera, a ni svijest o tome koja znanja i sposobnosti definiraju kvalitetnog menadžera i kako npr. raspoznati kvalitetne od nekvalitetnih programa menadžerskog obrazovanja nije se ni počela formirati.

Istovjetna je situacija s nazovi-stručnjacima koji su kreirali i još uvijek kreiraju osnove današnjega gospodarskog okruženja, npr. poput idejnih tvoraca privatizacijskih procesa i regulative u gospodarstvu, kao i raznih lokalnih ekonomskih kvazieksperata i samozvanih analitičara. Kvaliteta i globalna relevantnost tih lokalnih ekonomskih i menadžerskih autoriteta istovjetna je kvaliteti i globalnoj relevantnosti hrvatske kriket reprezentacije.

Ako se snagom i kvalitetom svojih ideja ne mogu dokazati na globalnom tržištu, tj. ako ne mogu ostati zapaženi u stručnim krugovima izvan granica Hrvatske, a o relevantnosti i utjecaju ne treba ni govoriti, kakva je onda kvaliteta ideja i rješenja koja nam nude? Taj nedostatak kvalitete u kreiranju gospodarskih aktivnosti i gospodarskog okruženja čini mi se izraženijim u Hrvatskoj nego u nekim drugim tranzicijskim zemljama s kojima se volimo uspoređivati.

Mediji i biznis
Pogled na hrvatske medije i njihove poslovne modele ne govori toliko o specifičnostima medijskog biznisa na malom tržištu s limitiranim potencijalom širenja, već i o važnosti koju medijske slobode izražene kroz dostupnost i pravodobnost informacija imaju za gospodarsko okruženje. Prvo upada u oči intenzitet oglašavanja nekih kompanija koji na ovako malom tržištu, na kojem u rijetkim segmentima poslovanja postoji intenzivna konkurencija, teško može ostvariti dodatni profit koji bi opravdao uloženo.

Tu naizgled iracionalnu potrebu za oglašavanjem kao i stvarne odnose medija i poslovne zajednice (kao i političara) objašnjavaju napisani i nenapisani novinarski tekstovi o važnim temama i događajima, jer ono što se plaća oglašavanjem meni nalikuje na kontrolu informacija. U takvoj konstelaciji snaga mediji često služe za slanje poruka, stvaranje lažne pozitivne ili negativne slike o ponekim liderima (što je ipak izraženije u slučaju političkih lidera), kao i sustavno ignoriranje važnih informacija.

Zato je u Hrvatskoj moguće da se nekvalitetni menadžeri i biznisi prikazuju uspješnima kroz umjetno stvorenu medijsku sliku plaćenu neumjerenim oglašavanjem i zato neki od prvorazrednih poslovnih skandala ostaju medijski ignorirani. To je velika opasnost za hrvatsko gospodarstvo, jer samo slobodni i nepristrani mediji kontroliraju stabilnost gospodarskih odnosa. Da su Enron, Parmalat, WorldCom i drugi mogli kupovati medijsku naklonost, katastrofe bi bile razotkrivene znatno kasnije i uz znatno veće gospodarske štete. Ovakva opasna ravnoteža odnosa u kojoj interes vide samo mediji fokusirani na prihode koji nemaju veze s njihovom osnovnom djelatnosti i biznisi čiji uspjeh ovisi o kontroli informacija o njihovom stvarnom poslovanju, i u kojoj gube apsolutno svi koji nisu dio te medijske sprege jest na neki način hrvatska specifičnost.

Gospodarstvo neiskorištenih potencijala
Dok je sprega medija i pojedinih biznisa problematična za gospodarski razvitak, odnos države i gospodarstva, kao i nedostatak kvalitete, ukazuju na veliki neiskorišteni potencijal hrvatskoga gospodarstva. Prije ili kasnije će se pojaviti politička snaga koja se neće zadržavati na ispraznim frazama, već će ponuditi konkretne planove i projekte s fokusom na gospodarski razvoj i stvaranje pozitivnoga gospodarskog okruženja. Isto tako se prostor, još uvijek potpuno otvoren za kvalitetne poduzetničke ideje i kvalitetne menadžere, polako i sigurno popunjava. Te neizbježne pozitivne gospodarske promjene jesu i jedna od najljepših hrvatskih priča, u kojoj svaki dan sudjelujemo.