Laburisti bi ekonomiju spašavali režući nježno, konzervativci bi i djeci oteli lizalice

Izbori početkom svibnja u Velikoj će Britaniji zacijelo prouzročiti smjenu vlasti, a glavna se predizborna bitka vodi zbog modela za spas posrnule ekonomije. Program liberala predviđa četiri godine za potpun oporavak, konzervativci pak žele odmah zamrznuti plaće i mirovine.

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Kako se bliže parlamentarni izbori u Britaniji zakazani za početak svibnja, tako se rasprava o ekonomiji zahuktava. Čini se izglednim da će nakon 13 godina vladanja laburisti izgubiti vlast pa se mediji zabavljaju mogućom raspodjelom glasova između konzervativaca i liberalnih demokrata, stranke koja je nenadano dobila na snazi u inače dvopartijskom sustavu. Glavna bitka, pa čak i jedina, vodi se zbog ekonomije koja je još u veoma lošem stanju. Rezultat izbora bit će dobar putokaz za mnoge vlade u Europi, među kojima i onu u Hrvatskoj, iz jednostavnog razloga što će pokazati stanje duha nacije i kako dišu nakon svega što se protekle dvije godine događalo.

Glavni prigovor, iako ih ima podosta, trenutačnoj vladi jest navodno mlitava i loša reakcija na krizu koja je osim SAD-a najjače pogodila upravo Britaniju, ekonomiju koja je svoj stabilni višegodišnji rast dugovala modelu sličnom onom američkom - napuhanoj financijskoj industriji, balonu oslonjenom na još veći balon s druge strane Atlantika. Prsnuće je stoga bilo posebno bolno, a nevjerojatno spor izlazak iz recesije (posljednja od velikih ekonomija) i rastakanje javnih financija (trenutačni deficit od 11,8 posto) rezultirali su promjenom vjetra u političkoj areni. Nevjerojatno nalik Hrvatskoj i u Britaniji su, što je veoma netipično za otočki mentalitet, prezauzeti međusobnim okrivljavanjem da bi ponudili smislen program oporavka. Situacija je tim gora što stari recepti, poput žestokog laissez fairea 80-ih ili Novog puta 90-ih, više nisu primjenjivi. Slaba je utjeha da taj problem zapravo mori cijeli Zapad koji se i dalje oslanja na potrošnju kao generator žuđenog rasta.

Labavo prema deficitu
U tome moru loših vijesti središnje mjesto zauzimaju spomenute javne financije, jedan od onih problema koji se osjeća diljem Europe i koji je posljedica državnih odgovora na recesiju. Trenutačni vladari laburisti vjeruju kako je opasnost vraćanja u recesiju tolika da trenutačno stezanje remena ne dolazi u obzir, što znači da je njihov stav prema deficitu uvjetno rečeno labav. Naravno, konzervativac i lako moguće budući premijer David Cameron pokušava kapitalizirati na tome i obećava uvođenje reda u proračun, no to ponovno malo znači prosječnom Britancu koji želi siguran posao i pristojan dohodak. Liberalnim demokratima logikom stvari ostala je zlatna sredina. Oni bi čekali da prođe oluja pa potom počeli reckati.

Prema laburistima, deficit valja smanjiti, ali nježno tako da se ne zaguši krhak oporavak i ne naruše se određeni standardi življenja. To će se izvesti tako da se deficit u četiri godine prepolovi, iako nije pojašnjeno koje četiri godine, i to kombinacijom povećanja poreza, rezanja troškova i ekonomskim rastom. Dosta uopćeno jer kad čovjek kaže 'ekonomski rast', kao da je rekao da će disati.
Poreze bi povećali onim potkoženijima sa 150 tisuća funti i više na godinu. Rezanje je već zanimljivije. Laburisti bi rezali, kao uostalom svi, samo je teško vidjeti gdje - kunu se u zdravstveno osiguranje, školstvo i policiju, ali bi zato smanjivali neefiksanosti i ukidali suvišne programe.

Nastavljanje postojećeg
Program laburista zapravo je nastavak postojećih mjera i projekata bez neke dublje razrade budućnosti ekonomije, što može značiti manjak inspiracije, ali se može i protumačiti kao pragmatičnost iako se uzdaju u novu mantru zelenih tehnologija, odnosno u napredne tehnologije kao takve. Obećavaju nastavak postojećih programa zapošljavanja, zaštite domova (od banaka koje bi ih rado prodale), pomoć pri otplati hipoteke, poreznih olakšica (interesantno, Britanci vjeruju da je smanjenje a ne povećanje poreza antirecesijska mjera) i kreditiranje gospodarstva (za razliku u tome mogu računati na banke u državnim rukama). Kako bi pomogli pokretanju novog posla, kažu laburisti, srezat će davanja na godinu počevši od listopada, što je porezno rasterećenje za pola milijuna malih poduzetnika od kojih 345 tisuća neće plaćati nikakva davanja.

Njihovi ljutiti protivnici konzervativci pak u svom programu pokazuju onu maštovitost koja ih je i dovela do statusa omražene stranke u Britaniji. Samo letimičan pogled na njihov program pokazuje neobičnu fokusirnost na poreze i deficit kao ključne elemente ekonomske politike. Središnja teza krajnje originalnog koncepta jest da valja odmah i neizostavno srezati trenutačnu potrošnju pod laburistima, koju smatraju bacanjem novca.

Agresivni konzervativci
Drugim riječima, program konzervativaca je poništiti program laburista, što i ne zvuči veoma obećavajuće. S tim u skladu torijevci imaju vrlo jasan i tvrd stav prema deficitu općenito, koji bi rezali zamrzavanjem plaća i mirovina, dizanjem godina za mirovinu, ukidanjem poreznih olakšica obiteljima s godišnjim prihodom višim od 50 tisuća funti, ukidanjem subvencija na štednju za klince (lizalicu ne bi oteli samo onoj najsiromašnijoj djeci), ali bi krajnje nesebično rezali i sebi plaće za pet posto uza zaleđivanje na pet godina, čak i smanjili broj zastupnika u parlamentu. Porez na naslijeđe plaćat će samo milijunaši, a glede razularenih bankara konzervativci se spremaju izgraditi posve nov i snažan regulatorni sustav (bez nekih većih specifikacija).

Veoma je interesantna stavka koja se tiče bankarskih bonusa, najviše zbog gramatike koja je frapantno drukčija od ostatka ekonomskog manifesta. Dok u cijelom dokumentu prevladava samouvjerenost i agresivnost, s konstrukcijama namjere (mi ćemo ovo, mi ćemo ono), kada stignu do posljednjeg pitanja, ozračje dokumenta naglo se mijenja u preporuku (bankari ne bi trebali dobiti velike bonuse, novac bi trebao biti stavljen u bilancu banke itd.). Spuštanjem s paušalnog na konkretno laburisti ipak ostavljaju bolji dojam smislenijeg pristupa ekonomiji i mjerama, a konzervativci ne nude puno više od rušenja dosad izgrađenog. No pitanje je hoće li to pomoći Gordonu Brownu da ostane na vlasti jer je poznato da naposljetku birači ionako ne mare previše za supstrat koliko za paušalni dojam.