|
Desetljećima je zagrebačka Ingra prepoznavana kao organizator najsloženijih investicijskih radova domaće industrije i građevinarstva širom svijeta. Posljednjih godina Ingra se ubrzano prilagođava novim okolnostima i diverzificira svoje djelatnosti. Znatnim dijelom okrenula se i prilikama koje se pružaju u samoj Hrvatskoj. Među prvima je ušla u projekte javno-privatnih partnerstava, što je izazvalo i određene reakcije. Igor Oppenheim (49) u Ingri je od 1984. godine, a od 2000. je predsjednik Uprave. Velike promjene počele su i otkako je došao na čelo tvrtke.
• Kako će za Ingru završiti 2006. godina? Ovo je vrijeme, i u Hrvatskoj i u svijetu, zahvalno za građevinare i za sve uključene u tu vrstu poslova.
- Naši će rezultati biti gotovo 20 posto bolji nego prošle godine. Očekujemo značajan rast ne samo na domaćem nego i na inozemnom tržištu. Graditeljstvo je svakako u usponu, dosta toga se gradi i smatram da se može govoriti o razdoblju pune zaposlenosti na dulji rok. Investicijski je ciklus dulji.
• Na čemu ste ostvarili tih 20-ak posto više?
- Krenuli smo u stanogradnju. Tu smo odmah počeli dosta ambiciozno. Prvi objekt u Zagrebu upravo završavamo. To je stambeno-poslovni objekt u Ilici na 24.000 kvadrata, sa 120 stanova. Građevinski dio završen je za deset mjeseci, a useljenje se očekuje u siječnju iduće godine. Slijede investicijski projekt 16 urbanih vila na Srebrnjaku i nekoliko projekata na Jadranu.
• Šira javnost Ingru još doživljava kao hrvatskog organizatora gradnje energetskih i infrastrukturnih objekata u inozemstvu?
- Mi se nismo odrekli gradnje investicijskih objekata u inozemstvu. Ingra je u ovih 50-ak godina sagradila cca 800 različitih objekata u 35 zemalja svijeta, na svim kontinentima izuzev Australije. Međutim, činjenica je da je u posljednjih desetak godina Ingra značajno prisutna i u Hrvatskoj, primjerice na gradnji gsm mreže za Vipnet, gradnji autocesta, bolnice u Koprivnici, KBC Rebro itd. Od značajnijih domaćih projekata plan nam je i sagraditi trinaest marina na jugu Jadrana, u suradnji s Dubrovačko-neretvanskom županijom i Gradom Dubrovnikom. To su prvi pilot projekti na principima javno-privatnog partnerstva gdje bi grad i županija ušli s određenim mogućnostima u zajedničku gradnju i gdje bi i jedna i druga strana imale koristi.
• Nisu li javno-privatna partnerstva samo paravan za privatni interes?
- Ne bih se s time složio. Rekao bih da javno-privatno partnerstvo omogućava fleksibilnost koju država sama po sebi nema. U Hrvatskoj još imamo vrlo kompliciran sustav javne nabave koji zahtijeva enormno duge i složene procedure, a s druge strane resursi kojima država raspolaže, bilo da je riječ o jedinicama lokalne samouprave ili županije, uvijek su na neki način limitirani. Stoga, privatni partner u tom poslu može donijeti tu nužno potrebnu fleksibilnost i izvore financiranja, odnosno sve što grad ili jedinica lokalne samouprave možda nema, a što im je potrebno. Prema mome mišljenju, filozofija javno-privatnog partnerstva jest maksimalno uključenje lokalnih mogućnosti: infrastrukture, ljudi, ugostiteljskih kapaciteta... Javno-privatno partnerstvo dobilo je loš prizvuk zbog toga što se pogrešno smatra da samo privatni partner ima koristi od takvog povezivanja. Ali, treba imati na umu da privatna tvrtka koja ulaže svoj novac riskira svoj privatni kapital, a s druge strane država ili lokalna jedinica mora izvući neku korist za širu zajednicu iz tog projekta koja trajno ostaje u službi te iste zajednice.
• Dugo već radite na projektu lanca marina na jugu Jadrana. Jeste li konačno uspjeli neku od planiranih 13 marina dovesti do stupnja da se krene s investicijom, da se ‘zabije’ prva lopata?
- S marinom u Slanom u završnoj smo fazi, i predviđam da će ona već sljedeće godine početi raditi.
• Što vam je bilo najteže na tom projektu u Slanom?
- Bio je to problem usklađenja prostornih planova, županijskog plana, budući da je plan urbanizma u Dubrovniku pripremljen prije 9,5 godina. Naravno, trebalo je i s lokalnim stanovništvom uskladiti ciljeve, pokazati im koliko će im taj projekt vrijediti i što će im donijeti. Većinom su reagirali pozitivno, ali jasno je da se uvijek nađe netko tko ne želi pomutiti svoj stoljetni mir, ali ljudi su sve svjesniji da bez novih ulaganja ne može biti ni boljitka. Naposljetku, nakon završetka ovog projekta tamošnjem stanovništvu, a pogotovo mladima, pružit će se šansa za nova radna mjesta. Osim toga, lokalnom stanovništvu olakšat će se plasman poljoprivrednih proizvoda, ribe i ostalog te procvat turističkih djelatnosti koje idu uz to. Marina kao objekt privlači i goste veće platežne moći. Njima je bitna kvaliteta usluge, a samim time takvi su gosti spremni potrošiti i više novca.
• Kolika je investicija u tih trinaest marina? Koliko se mora uložiti i kada će se taj ulog početi isplaćivati?
- Procjenjujemo da će ukupna investicija iznositi i do 35 milijuna eura. Dosta toga ovisi o lokaciji i broju kapaciteta vezova. Neke marine su sasvim sezonskog, ali većina je ipak godišnjega karaktera. Konkretno, marina u Slanom ima oko 200 vezova, prosječne dužine 16 do 18 metara. Riječ je o dva do tri milijuna eura inicijalne investicije. Kod velikih marina, poput Gradske u Dubrovniku, barata se sasvim drugim brojkama, većim od desetak milijuna eura. Svih 13 marina pokrit će područje Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Dubrovnika, Elafita te otoke Mljet i Lastovo, a sve zajedno trebale bi ponuditi oko 3 tisuće vezova. Želja nam je napraviti sustav 'Južni Jadran nautika' kako bi postao prepoznatljiva marka, koja će na tih 13 lokacija nuditi prepoznatljivu kvalitetu.
• Kada će vam se vratiti ta investicija?
- Analizom potražnje samo je potvrđeno da vlada izuzetno zanimanje za slobodnim i kvalitetnim vezom, kao i za svim pratećim sadržajima koji ga okružuju. To je primjer infrastrukturne investicije koja će se vratiti natprosječno brzo. Ideja je zanimljiva i leasing društvima zainteresiranima za zakup kapaciteta marina zbog rastućeg zanimanja za uslugu najma/leasinga plovila, što opet svakoj pojedinoj marini jamči stabilan tijek novca tijekom cijele godine, kao i mogućnost da svaka u najkraćem roku postane profitni centar.
• Odakle vam sredstva za tu investiciju?
- Incijalna sredstva su naša vlastita, imamo i određenu financijsku pomoć banaka. U današnje vrijeme nije teško dobiti novac za jedan dobar projekt. Mnogo je teže dobiti svu potrebnu papirologiju, za to treba mnogo strpljenja i mislim da je to jedan od glavnih razloga zašto takvih projekata nema više.
• Takva situacija s papirologijom dobra je za tvrtke poput vaše, jer da je bolje stanje neki drugi veliki igrači iz inozemstva bi već ušli kao konkurencija u gradnji lanca marina.
- Moguće je da je tako. Ali ne bih rekao da je samo to prepreka. Još mnogo drugih stvari treba riješiti, organizirati i objediniti. Filozofija Ingre bazira se na partnerskim odnosima, nastojimo uvijek objediniti više različitih subjekata.
• Prema dijelu stručnjaka, javno-privatna partnerstva nisu primjerena turističkim djelatnostima, već se trebaju koristiti za gradnju škola, zdravstvenih ustanova ili zatvora.
- U Hrvatskoj još imamo premalo iskustva za zaključak o tome što je primjereno javno-privatno partnerstvo. Treba pružiti mogućnost da se vidi mogu li ti modeli funkcionirati i što nam oni mogu donijeti. Naše iskustvo dosad je pokazalo prednosti takvog partnerstva.
• Objasnite što se točno zbiva s projektom Posedarje? Tamo ste najavili gradnju velikoga turističkog kompleksa, ali su se stvari zakomplicirale. Dovodi se u pitanje je li to uopće javno-privatno partnerstvo.
- Projekt Posedarje ide svojim tijekom, a temelji se na javno-privatnom partnerstvu koje smo potpisali s Općinom Posedarje. Osnovni plan previđa da se sama realizacija tog ugovora počne odvijati kad se za to steknu određeni preduvjeti, u prvom redu kad se usvoje županijski i prostorni plan. U međuvremenu, mi pripremamo odgovarajuće projektne dokumentacije, dozvole, radimo razrade onog što je moguće. Međutim, sam ugovor treba stupiti na snagu usvajanjem tih predispozicija, ali još nije u fazi ozbiljne realizacije u smislu građenja. Prema našim planovima do toga će doći tek 2007./2008. godine, kada će se započeti sa samom fizičkom gradnjom, a kompletan završetak radova predviđen je do 2010. godine. To je ipak značajan kompleks, s vrhunskim hotelskim sadržajima, poput wellnessa, bazena, sportskih terena, marine itd.
• Tko su potencijalni partneri? Koliko vam novca treba?
- Većina partnera već postoji, a to su svi koji su sudjelovali u zajedničkoj ponudi čiji je Ingra nositelj, od Instituta za turizam, Građevinskog fakulteta, projektanata objekata i marina, tvrtki za upravljanje turističkim objektima, a svoj interes iskazali su i neki od vodećih turističko-hotelskih brandova.
• Kako vidite Ingru za pet godina?
- Ingra je dosta živ organizam. U ovih 50-ak godina uvijek smo radili nešto novo. Krenuli smo od hidroelektrana kojih smo napravili 70-ak, preko mostova, tunela, autocesta do bolnica, a to sve dokazuje da se Ingra nikad nije držala samo jednog tipa djelatnosti. Prije je naš posao više vukla energetika, danas je na njenom mjestu graditeljstvo, sutra će tu biti i turizam. Ingra je otvorena za parnerstva, za ulazak u nove projekte, od stanogradnje i urbanih vila do turističkih objekata poput onih u Dubrovniku. Hrvatska pruža izuzetne mogućnosti za razvoj i ulaganje te za stjecanje novih vrijednosti. Ingra u budućnosti i dalje ostaje u gradnji investicijskih objekata. poslu kojim se izvorno bavi i nema namjeru od njega odustati, a u tijeku je desetak projekta vezanih uz tu djelatnost. Smatram da će Ingra u Hrvatskoj biti sve prisutnija jer nam je želja prenijeti i iskoristiti skupljena znanja iz inozemstva.
• Ingra se očito vrlo racionalno ponaša. U Hrvatskoj je na djelu investicijski boom i više u njega uključujete. Nije li to pogrešan signal makroekonomske politike? Bilo bi bolje da vas ‘guraju’ u inozemstvo, a ne da vas iz inozemstva vraćaju na poslove u Hrvatskoj?
- Velika je razlika ako radite projekte za poznatog naručitelja ili krećete u vlastitu investiciju namijenjenu tržištu. S vlastitim investicijama smo i započeli zbog rastućeg trenda na tržištu, i one su uglavnom kraćeg vijeka. Međutim, veliki inozemni projekti imaju mnogo dulji ciklus i trajanja i povrata, a i sam period ulaska u njihovu realizaciju razmjerno je dug, pa smatramo idealnim podesiti poslovanje na način da optimiramo oboje, ne izlažući se opasnosti da se u bilo kojem razdoblju izložimo preinvestiranju.
U inozemstvu smo, naravno, morali izmijeniti dojam da smo zemlja u ratu. No, već neko vrijeme na svojim tradicionalnim inozemnim tržištima nailazimo na vrlo pozitivne reakcije, te oplemenjujemo reference koje smo godinama stjecali, dok smo neke uspješno prenijeli u zemlju. U ovoj fazi moglo bi se reći da okrećemo novu stranicu u korist inozemnih poslova čemu pridonosi i hrvatski graditeljski zamah.
• U čijem je vlasništvu Ingra danas?
- Ingra danas ima više od 230 dioničara, uglavnom zaposlenih i bivših zaposlenika. U postupku privatizacije svaki od zaposlenih radnika imao je mogućnost kupiti 116 dionica, a ostatak se prema ključu dijelio osnivačima Poslovne zajednice Ingre. Na osnovi tog modela nastala je današnja struktura. Vlasnici su najprije bile pravne i fizičke osobe. Danas je pravnih osoba ostalo 30-ak većih i manjih, uglavnom iz oblasti graditeljstva i montaže, kao što su Tehnika, Hidroelektra, Elektroprojekt, Enikon, Monmontaža itd. Taj se model pokazao kao dobar, bez izraženog većinskog vlasnika, a opet je u stopostotnome hrvatskom vlasništvu.
• Je li Ingra na prodaju?
- Ingra normalno kotira na burzi. Danas je sve stvar trenutka. Ako netko ponudi cijenu na koju će svaki dioničar pristati, može se govoriti o tome da je Ingra na prodaju, međutim, mislim da većina dioničara dugoročno ne misli o tome.
• Kad je riječ o gradnji, najavljuju se nova pravila igre u graditeljstvu? Hoće li licenciranje dovesti do reda na tržištu?
- Negdje sam pročitao da se gotovo 9 tisuća tvrtki bavi graditeljstvom u Hrvatskoj. S obzirom na kriterije to je i malen i velik broj. Treba vidjeti što će donijeti novi pravilnik, iako smatram da nadležni, poput Ministarstva i inspekcija, već imaju dovoljno mehanizama za odstranjivanje onih koji ne poštuju red u ovom poslu, poput rada na crno, nekvalitetne gradnje i sl. S te strane ne treba očekivati neke revolucionarne promjene. S druge strane, taj pravilnik omogućava da se bilo koja tvrtka s 40-ak ljudi udruži s još pet drugih te da izvodi i komplicirane projekte. Licenciranje nije nepoznata stvar. U inozemstvu je dosta prisutna funkcija 'general contractora', koji kod nas, kao 'developer' ne postoji.
• Gradnja autoceste u Hrvatskoj stvorila je ponudu. Ta ponuda potiče potražnju na domaćem tržištu i zapravo tjera zemlju u još veći dug, primjerice bušenjem Sljemena i sl...
- Ti projekti u okolici Grada Zagreba aposlutno su poželjni, Grad se mora dalje širiti.
• Nije li umjesto u građevinu bolje ulagati u izvozne industrije?
- Nije pitanje ili - ili, već bi to trebalo biti i - i. Mislim da nije problem u novcu, za takve projekte ga danas u Hrvatskoj ima dovoljno. Prije je problem u programima i projektima koji bi donijeli profitabilnost i kojima možete osigurati plasman, izvoz, a s druge strane za te bi projekte trebala postojati jača podrška države.
• Ingra pokušava ući u u proizvodnju. Pokušali ste s tvornicom stakla u Lipiku, i pokušaj baš nije uspio. Koje su nove mete?
- Kao interesantnu granu proizvodnje naveo bih proizvodnju biodizela. Za to je Ingra jako zainteresirana. Ponavljam, jako je važna podrška države u smislu uzgoja sirovine, a u tom pogledu Hrvatska ima tek neznatan dio površine iskorišten u poljoprivrednoj proizvodnji.
|
