Mađari i Britanci nezaposlenima dosadu razbijaju prisilnim radom

Osim što zorno govori o lošem stanju ekonomije, nezaposlenost je izravan generator socijalnih nemira i previranja.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Koliko je nezaposlenost postala ozbiljan problem državama uhvaćenima u žrvanj dužničke krize i anemične globalne ekonomije, pokazuju primjeri Britanije i Mađarske, dviju zemalja putokaza za ono što se može očekivati sljedećih godina. U očajničkom pokušaju da bar na papiru srežu sve gore statistike o broju nezaposlenih, posebice među mladima, svaka je od njih na sebi svojstven način odlučila agresivnije, proaktivno rečeno modernim rječnikom, pozabaviti se lijenčinama u svojim redovima zbog kojih uza sve ostale jadne makroekonomske pokazatelje nezaposlenost najviše bode oči jer izravno i najjače pogađa biračko tijelo. Masa može svašta prežvakati, ali nezaposlenost je izravan generator socijalnih nemira i previranja.

Mađarski javni radovi
Tako su u Mađarskoj, čija ekonomija kao i većina zapadnih ne uspijeva stvoriti nova radna mjesta, odlučili posegnuti za prokušanim konceptom javnih radova, iako je prema mnogim mišljenjima često riječ o kontraproduktivnom trošenju radne snage i državnog novca. Tamošnji je parlament odobrio plan prema kojem bi 300-tinjak tisuća ljudi počelo za malo novca raditi na društveno korisnim poslovima koji možda i nisu toliko korisni. Postotak zaposlenih među radno sposobnim stanovništvom iznosi zabrinjavajućih 54,6 posto, a gospodarski rast do kraja bi godine trebao dosegnuti ne posebno impresivna dva posto, pa je vrijeme da se državu blagostanja, ako je se tako može ozbiljna lica nazvati, sreže na adekvatnu razinu.
Naknade nezaposlenima srezane su s devet na tri mjeseca, nakon kojih postajete jeftina radna snaga za krčenje šuma, polaganje željezničkih pragova, kopanje kanala i ostale općedruštveno korisne radnje. U mađarskoj varijanti naknada je bolja od prosječne socijalne pomoći, 303 dolara na mjesec, ali je i ispod minimalaca od 415 dolara. Problem je, smatraju stručnjaci, u tome što su takvi radovi danas zapravo troškovno i vremenski neefikasni jer manualni rad traje dulje i skuplji je nego kada bi se rabili strojevi, a sve na kraju ionako plaća država. Dakle, za nešto manju statistiku stope nezaposlenosti država na kraju plati više i dobije upitno ekonomski isplativ rezultat.

Praktični Britanci
Sve, pak, ovisi o kontekstu. Mađarski prisilni radnici bar dobiju lovu, i to bolju od socijalne pomoći, na čemu im mladi nezaposleni Britanci mogu samo zavidjeti. Kako to često bude na Otoku, za privatni sektor daje se ruka i noga, po mogućnosti tuđa. Njihovo rješenje problema mnogo je praktičnije i isplativije za privatnike. Ondje svježe meso ionako nema pravo na minimalac dva mjeseca kada prvi put stiže na tržište rada, ali umjesto društveno korisnog rada država ih nesebično posudi privatnom sektoru po vrlo povoljnoj tarifi, najpovoljnijoj zapravo, gratis. Da ne bi zabušavali i sisali državu, majka Britanija ucjeni ih da volontiraju u raznim trgovačkim centrima i drugim velikim kompanijama, gdje prema svjedočanstvima daruju poslodavcu, u doslovnom smislu riječi poslodavac, 30 sati tjedno rada kakav osim njih obavljaju i plaćeni radnici, s time da moraju biti dostupni od 9 ujutro do 22 navečer, a u nekim slučajevima i raditi noćne smjene.
Dovoljno je na zavodu za zapošljavanje (čitaj nezaposlene) verbalno izraziti zanimanje za sudjelovanje u programu stjecanja radnog iskustva, jer slaganje polica i dizanje tereta neprocjenjivo je radno iskustvo koje širom otvara vrata unosnim zanimanjima i upecali ste se u dvomjesečno volontiranje iz kojeg ne možete istupiti. Postoji, doduše, tjedan dana u kojem se trebate izjasniti protiv stjecanja iskustva, no mjerodavne službe nekako to redovito zaborave spomenuti. U slučaju da ulete u zamku, naivni mladci više ne mogu odustati zato što u protivnom ostaju bez svoje 53 funte tjedne socijalne naknade.
U britanskoj izvedbi radi se o, ni manje ni više, nego vrlo velikodušnoj usluzi privatnom sektoru kojem država daruje svaka dva mjeseca nove parove ruku. Poslodavci, jasno, nakon isteka dva mjeseca nemaju običaj volonterima dati plaćeni posao, nego ih jednostavno zamijene novima. Što je najgore, mnogi od njih to vrlo ozbiljno shvate pa se nemilosrdno natječu kako bi eventualno dobili stvarni posao.

Prikrivena ucjena
U ovoj otočkoj varijanti efekt na statistiku još je tanji jer nezaposleni često ostanu nezaposleni, ali je zato učinak na privatni sektor, posebice maloprodaju, vjerojatno sjajan. Poslodavci, praktički ni krivi ni dužni, na dar od velikodušne države dobivaju redovite zalihe besplatnih fizičkih radnika koje mogu i ne moraju zaposliti. Uglavnom potonje. Očito je da se izrabljuje i navlači one iz nižih slojeva koji nemaju previše izbora i često i ne shvate da su upravo darovani nekom privatniku na sljedeća dva mjeseca.
Riječ je o krajnje perfidnim tehnikama legaliziranja prisilna rada u situaciji u kojoj se država blagostanja raspada i poseže sve više za vrlo upitnim metodama borbe protiv nezaposlenosti. Iako su svi makroekonomski pokazatelji strah i trepet svake vlade, nezaposlenost je ona koja privlači najviše pozornosti građana i kao takva je u očima političara obično prioritet. Ne samo zato što najviše boli nego i zbog toga što je vrlo konkretan uzrok previranja i ozbiljnijih nereda. Ipak, recepti kakve primjenjuju Mađari ili Britanci na kraju su kontraproduktivni i kratka daha. Mađari na kraju plaćaju više nego što bi ih stajala socijalna pomoć, a zauzvrat dobivaju efekt upitne isplativosti. Britanci prođu jeftinije, ali za taj novac ne dobiju ni društveno koristan rad, već rad koristan pojedinom privatniku. To ne znači, naravno, da je bolje pustiti ljude da ostanu kod kuće i slati im novac, no problem je u prikrivenoj ucjeni u koju se država upušta. Socijalnu pomoć može ionako ukinuti kada i komu želi, podli trikovi i prisilan rad samo stvaraju suprotan učinak. S tim u vidu ne bi previše ni trebalo čuditi kada mnogi iskoriste nerede i kaos da se vrate svom nekadašnjem poslodavcu, odnesu što mogu i zapale mu lokal.