Mali poduzetnici i obrtnici na kraju su lanca plaćanja

Nenaplaćeni dugovi malih i srednjih tvrtki u rujnu su bili 33,6 milijardi kuna, zbog čega ih je mnogo zakonski u predstečajnoj zoni. Ipak, u prvoj polovini godine trgovačkim je sudovima stiglo samo 500-tinjak zahtjeva za pokretanje stečaja. Sad ih se vodi 700.

piše Zdravko Basarić
[email protected]

Nemogućnost naplate isporučene robe ili usluge jedan je od najčešćih razloga koji poduzeća u malom i srednjem gospodarstvu dovode na rub poslovnog ponora, pa i do ključnog koraka - preko njega. Neplaćanje je ponovno postalo stil poslovanja u hrvatskom gospodarstvu. Tako je, prema podacima Hrvatske gospodarske komore, u rujnu nastavljen rast nepodmirenih naloga za plaćanje započet još u kolovozu 2008., pa je ukupna vrijednost tih naloga sada 33,6 milijardi kuna (pravne osobe 27,6 milijardi kuna i obrtnici šest milijardi kuna), što je rast u odnosu na kolovoz od 5,3 posto, a prema rujnu prošle godine od 39,4 posto. Pritom je među pravnim osobama zabilježen rekordan rast vrijednosti nepodmirenih naloga u posljednjih deset godina (5,5 posto ili za 1,4 milijarde kuna u odnosu na kolovoz, a među obrtnicima 2,4 posto ili 141,1 milijun kuna). Isto je tako u odnosu na rujan prošle godine rast nepodmirenih naloga pravnih osoba (42,7 posto) mnogo veći u odnosu na obrtnike (25,2 posto).  U Hrvatskoj je aktivno 80-ak tisuća malih i srednjih tvrtki te otprilike 93 tisuće obrta, a nepodmirene obveze registrirane su među 31.505 pravnih osoba. Njihov broj kontinuirano raste: u odnosu na ovogodišnji kolovoz 2,4 ih je posto više, a na godišnjoj razini 28,3 posto. Istodobno je među obrtnicima porastao broj insolventnih subjekata, ali ipak sporije u odnosu na pravne osobe, pa ih je potkraj rujna zabilježeno 40.576, 1,8 posto više u odnosu na prethodni mjesec, odnosno 16,3 posto više na godišnjoj razini. Poseban su problem tvrtke fantomi, koje nemaju zaposlenih, ali imaju dugove koji im čak kontinuirano rastu.

Kampanjsko treniranje strogoće
Usporedba brojaka radnoaktivnih malih i srednjih tvrtki te obrta i onih koji su na vratima stečaja nedvojbeno izaziva glavobolju. - Neplaćanje proizvoda i usluga na domaćem tržištu postaje pravilo i onda kad financije dužnika to omogućuju - kaže Zoran Barišić, pomoćnik direktora Sektora za industriju HGK. Posebno su pogođeni mali poduzetnici podugovaratelji u drugom ili trećem redu u većim poslovima, koji se naplaćuju s velikom odgodom. Nažalost, sustav omogućuje velikim ugovarateljima da se prema malim poduzetnicima ponašaju komotno, a katkad i ucjenjivački. Dodamo li tomu pad domaće potrošnje i narudžaba iz inozemstva, slika ne obećava. I druge pojave loše utječu na poduzetničku klimu, a uz malen bi se napor mogle otkloniti ili ublažiti. Primjerice, kampanjsko treniranje strogoće inspekcijskih službi uz neprimjereno ponašanje službenika, prereguliranost ili podreguliranost pojedinih postupaka ili nejasnoće u zakonskim i podzakonskim aktima.Slično razmišlja i Mate Topić, predsjednik Hrvatske obrtničke komore.- Neplaćanje je jedan od glavnih problema u poslovanju obrtnika, najmanjih poduzetnika. Oni su posljednji u redoslijedu plaćanja, zato ih kašnjenje u izvršavanju obveza svih naručitelja teško pogađa. Upravo je stoga HOK, a slijedom Smjernice 20001351E2 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. lipnja 2000. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju i nove smjernice koja je još u postupku donošenja predložila odgovarajuće izmjene Zakona o obveznim odnosima. Tim bi se izmjenama propisali obvezni rokovi plaćanja u poslovnim, ali i svim drugim transakcijama. Uobičajen rok plaćanja ne bi smio prelaziti 30 dana, a u iznimnim slučajevima bio bi najviše 60 dana.
 
Stečaj je i nova prilika
Jedan od izlaza iz toga začaranog kruga neplaćanja pokretanje je stečajeva. I dok je stečaj u zemljama razvijenih tržišta posve uobičajena posljedica nesnalaženja na tržištu, ali ne i obvezatni kraj poslovnih aktivnosti, u nas su u praksi samo dva razloga za pokretanje stečaja - prezaduženost ili nemogućnost plaćanja. Najčešći je pak kraj stečajnih postupaka barem djelomična namira vjerovnika iz stečajne mase i prestanak poslovnih aktivnosti, a preustroj i izvedivi stečajni planovi koji bi omogućavali nastavak poslovanja i podmirenje dugova u srednjoročnom razdoblju iznimno su rijetki. Priča o razlozima za pokretanje stečaja naizgled je posve jednostavna jer zakon propisuje da svaka tvrtka ili obrt koji su kontinuirano više od 60 dana u blokadi ispunjavaju uvjete za pokretanje stečaja i dužni su pokrenuti taj postupak. No hrvatska praksa pokazuje nešto drugo - čak 80 posto tvrtki s blokiranim računom u blokadi je dulje od 360 dana. Među tim su tvrtkama najbrojnije one bez ijednog zaposlenika. Iako je mnogo malih i srednjih tvrtki zakonski u predstečajnoj zoni, neusporedivo se manje pokreću stečajni postupci. U prvoj polovini godine trgovačkim je sudovima stiglo 500-tinjak zahtjeva za pokretanje stečaja i sad se vodi 700-tinjak stečajnih postupaka. Zakon kaže da stečaj mora pokrenuti uprava ako je tvrtkin račun dulje od 60 dana u blokadi, ali ona to najčešće ne čini. Praksa pokazuje da zbog toga dosad nitko nije odgovarao. Stečaj mogu tražiti i zaposlenici, ali i oni to vrlo rijetko čine nadajući se će sačuvati makar i loša radna mjesta. S takvim se zahtjevom mogu javiti i banke, ali ni one se ne žure jer su u pravilu osigurane hipotekama nad imovinom tvrtke, a i protok vremena nepodmirenja dugova samo uvećava iznos kamata i veličinu naplate iz tvrtkine imovine. 

Stečaj na državni račun
Stečajni postupak može pokrenuti i Porezna uprava ako se ne podmiruju dugovi na osnovi poreza i doprinosa, ali i ona to rijetko čini. Najčešće je objašnjenje  da se nepoštovanjem zakona želi očuvati socijalni mir. Međutim, neizrečeni dio priče ima i drugo objašnjenje: u tvrtkama bez zaposlenika i imovine trošak pokretanja stečajnog postupka pao bi na leđa države i ostao na njoj. To bi bio povelik trošak jer takvih je tvrtki 19-ak tisuća. Za njihovo stečajno gašenje državni bi proračun morao potrošiti 190-ak milijuna kuna. Kad se stečaj i pokrene, praksa pokazuje da je postupak predug - u pojedinim se slučajevima rastegne i na desetak godina. Nema sumnje da je, među ostalim, riječ i o lošim zakonskim rješenjima. Takvu tvrdnju potkrepljuje i podatak da je Stečajni zakon jedan od onih koji su se često mijenjali, ali i dalje izaziva očaj i vjerovnika i stečajnih upravitelja. Upravo sudska praksa i iskustva stečajnih upravitelja pokazuju da je stečaj na hrvatski način najlošije rješenje za tvrtku u stečaju, ali i za vjerovnike. Umjesto donošenja plana restrukturiranja i stvaranja bilo kakve osnove za oporavak tvrtke i nastavak poslovanja najčešće se rasprodaje ili usitnjava imovina tvrtke. Ako se i pripremi plan restrukturiranja, onda se, opet najčešće, popriličnom kasni - protekne i nekoliko godina u kojima tvrtkini dugovi samo rastu i sve je manje izgleda da se uopće može izvući iz poslovne propasti.  - Zadnji je čas da se taj problem ozbiljno shvati i donese odgovarajuća legislativa koja će postupno (ili radikalno!, nap. a.) uvesti financijsku disciplinu - naglašava Zoran Barišić iz HGK.  Prije donošenja legislative morala bi se pokrenuti nacionalna kampanja za osvještavanje društveno odgovornog poslovanja koja će, nadajmo se, uvesti više standarde u poduzetničku kulturu.