Mate Laušić: Razina svijesti o sigurnosnoj kulturi kod nas je još niska

Većina poduzetnika u Hrvatskoj čeka da se u području sigurnosti nešto regulira zakonom, a onda i to pokušava realizirati u najmanjoj mjeri. Jer, sigurnost se smatra troškom, a ne investicijom.

Piše: Edis Felić
[email protected]
Foto: Dražen Lapić

Umirovljeni general Mate Laušić već je pet godina savjetnik predsjednika Uprave Getroa za sigurnost, a isto toliko akademskih godina na Veleučilištu VERN' predaje kolegij Osobna i poslovna sigurnost. Razgovarali smo s njime o kulturi sigurnosti i njegovim iskustvima u korporativnoj sigurnosti.

• Kako se općenito shvaća sigurnosna kultura u hrvatskom društvu? Percipira li javnost uopće taj pojam?

- Stanje je nešto bolje nego prije nekoliko godina, ali još moramo konstatirati da je sigurnosna kultura na vrlo niskoj razini. Naime, kao i svaka kultura, i ona se mora nadograđivati na opću. Sigurnosna je kultura prepoznavanje situacija, okolnosti koje treba izbjegavati da u danom trenutku ne postanemo žrtvom slučajne situacije, protuzakonitog djelovanja ili više sile. Općenito gledano, ta je kultura promišljanje o nečemu što čovjeku može ugroziti zdravlje ili život, dom, obitelj, pokvariti ugodu ljetovanja, uspjeh poslovnog putovanja. S obzirom na to da je ona kod nas na niskoj razini, moramo poraditi na promjeni svijesti i ponašanja koji bi izazvali novo promišljanje. Tu bih ipak upozorio na nešto što uvijek naglašavam na predavanjima: ne treba pasti u paranoično, bolesno stanje straha, jer tada ste već postali žrtva te paranoje i straha od svega i svačega.

• Nije novost da je sigurnosna kultura i u poslovnom sektoru u podjednakom stanju. Koliko tu uopće ima prostora za napredak?

- Kad sam se prije pet godina počeo baviti sigurnošću u poslovnim subjektima i institucijama, znao sam u razgovorima reći da su to 'neizorane ledine' koje, prije svega, treba dobro očistiti i izorati. To je jedna od najtežih faza. Tako je i s korporativnom sigurnošću, jer se taj termin upotrebljava intenzivnije posljednje dvije do tri godine. Promišljanje čelnih ljudi nekih kompanija i institucija u vrijeme kad sam se počeo baviti tim područjem najčešće se svodilo na čistu vulgarizaciju sigurnosti - smatralo se da su jamci sigurnosti zaštitar i videonadzor. Međutim, to je samo instrument kojim se stupanj sigurnosti može povećati. Temeljno je da i uprave kompanija i zaposlenici promijene svijest i shvaćanje da svaki od njih može pridonijeti sigurnosti, ali i da svaki od njih, ako ne poštuje postupke u odvijanju radnih procesa, može znatno ugroziti i svoju i sigurnost kompanije. Dakle, prva faza nije uvođenje strogih tehničkih sustava zaštite, nego edukacija.

• Uvijek govorimo o svijesti poslovnih ljudi, ali pokušajmo to pogledati s druge strane. Sigurnost je vezana i uz, primjerice, kvalitetu hrane, pa ako bi se razina sigurnosne kulture u društvu podigla, ne bi li to biznismene natjeralo da o njoj više razmišljaju?

- To je svakako jedan način, jer bilo koja društvena promjena utječe i na poslovni svijet. Na Zapadu tvrtke upravo to sve više ističu, i to ne samo novčarske institucije. Kad i kod nas sigurnosna kultura bude na višoj razini, poduzetnici će to osjetiti i reagirati. No tu, nažalost, većina poduzetnika čeka da se nešto regulira zakonom, a onda i to pokušava realizirati u najmanjoj mjeri. Već je klasičan primjer o minimalnim mjerama tehničke i tjelesne zaštite u novčarskim institucijama. Gotovo sve žele proći što jeftinije, smatraju to troškom, a ne investicijom. Pogreška je, prije svega, u upotrebi izraza 'minimalne mjere', jer zapravo se ide na ruku takvu shvaćanju.
U svom uvodnom predavanju na nedavno održanoj konferenciji o integralnoj sigurnosti u Čakovcu rekao sam da sam ponovno nezadovoljan jer sam među prisutnima primijetio vrlo malo čelnih ljudi kompanija. Isto je bilo i na konferenciji o korporativnoj sigurnosti u organizaciji Lidera i tvrtke MBOS.

• Jeste li ondje primijetili generalnog direktora Hrvatske pošte, protiv koje je u posljednjih pet godina podneseno 300-tinjak optužnih prijedloga zbog nepoštovanja zakonom određenih minimalnih mjera koje ste spomenuli?

- Ne!

• Govorili ste o proceduri i standardizaciji. Koliko su one važne?

- Vrlo su važne jer olakšavaju organizaciju djelovanja. Imao sam prilike u inozemstvu svjedočiti proceduri kriznog menadžmenta nekih hotela. Sve su situacije razrađene, ali doista me fascinira zapadnjačka jednostavnost. Nema ondje knjižurina s mnogo stranica i teoretiziranja - to su taksativno nabrojeni koraci. Primjerice, u slučaju smrtnog stradavanja gosta u hotelskoj sobi određeni su postupci: koji se tim okuplja, koga se izvještava, tko donosi odluku, tko komunicira s medijima, s lokalnom zajednicom, javnim službama.

• Možda bi važnost procedure bilo najbolje pokazati na primjerima u kojima je nanesena šteta jer je se nije poštovalo.

- Regalni viličar u velikim trgovačkim centrima vrlo je opasan stroj težak više od tri tone kojim se može nanijeti velika šteta. On traži pravilan rad, uključenje svjetlosne i zvučne signalizacije, puževu brzinu kretanja, ne smije biti natovaren dok se kreće po trgovačkom centru. Nepridržavanje takve procedure ugrožava sigurnost zaposlenika i kupaca i nanosi štetu kompaniji. Bilo je takvih slučajeva, a kršiti procedure može se činjenjem i nečinjenjem. Činjenjem, primjerice, da vozite većom brzinom nego što je dopušteno; nečinjenje je pak nije li upaljena svjetlosna i zvučna signalizacija. Na nemar, nehat i nepažnju otpada 50 posto svih šteta koje pretrpi kompanija ili institucija, ovisno o tome koliko smo svjesni da kršimo proceduru.

• U kojem je segmentu poslovanja tvrtka najugroženija?

- Informacijsko-komunikacijski sustav je Ahilova peta svake kompanije. Kad je riječ o takvim sustavima, podignuta je razina sigurnosti. Najčešće je problem što korisnici informacijskih sustava ne poštuju procedure. Na njima treba inzistirati: procedura o uporabi interneta, prijenosnog računala, službenog mobitela, o udaljenom pristupu serveru kompanije, elektroničke pošte. Najkritičnija je točka kompanije server, koji je srce svega. Bio sam u serverskim sobama u kojima je uz nedovoljnu klimatizaciju i gomilu bačenih kartona i ambalaže postavljen običan kineski ventilator da bi se uskladila temperatura. Takva opremljenost može prouzročiti iskrenje i zapaljenje.

• Jedanput ste rekli da je za curenje informacija 70 posto kriv čovjek.

-  Da, to je točno. Možemo tehničkim sustavima zaštititi informacijski sustav, propisati proceduru. Međutim, ljudi su blagoglagoljivi, hvale se, u trenucima opuštenosti mogu mnogo toga reći, lako ih se navede na priču za nečije uho koje ih rado sasluša. Ima i slučajeva u kojima se za novac dobije ciljana informacija, međutim, u poslovnoj špijunaži upotrebljavaju se sva sredstva i metode kao i u tajnim službama. Metode i instrumentarij su isti. Najvažnije je biti svjestan da je gospodar informacije gospodar situacije, pogotovo u današnjem poslovnom svijetu, u kojem je informacija i kapital i moć, i čovjek je tu najslabija karika.

•  Što mislite o sigurnosnim kutijama za prijenos novca?

- Veliki sam pobornik toga. Tada neće biti potrebe da zaštitari budu naoružani jer to je nepotrebno s obzirom na to da će se novac pri pokušaju otvaranja kutije uništiti.

•  Neki se žale na MUP da ne želi uvesti zakonsku odredbu o stopostotnom uništenju novca, što štiti određene zaštitarske tvrtke.

-  Nikad neće biti stotinu posto...

• U V-grupi tvrde da imaju kutije koje stotinu posto unište novac.

- Da ja vas polijem vodom, nećete biti stotinu posto mokri.

• Da, ali neka ih se i malo oboji, te novčanice više ne vrijede.

- Ne, određeni postotak uvijek će ostati neuništen, ovisno o pakiranju itd. Ja sam veliki optimist. To je velika i skupa investicija, treba napraviti i prilagodbe u pakiranju novca. No i dalje će ostati blindirana vozila sa zaštitarima, samo je pitanje da li u tolikom broju, naoružanima.

• Očito ni dobro naoružani zaštitari u blindiranim automobilima ne uspijevaju spriječiti pljačke. Prolaze li neadekvatnu obuku?

- Nema apsolutne sigurnosti, postoji samo maksimalna. Samo su dvije stvari zajedničke svim kriminalcima svijeta: nemaju mnogo vremena za ostvarenje svog nauma i nitko od njih ne želi biti uhićen. Za zaštitare, kao i za policajce, kažem da moraju odvraćati svojim stavom, ponašanjem i izgledom. Potencijalni napadač mora u zaštitaru prepoznati protivnika, a ne žrtvu, mora u njegovu stavu, izgledu i ponašanju prepoznati osobu koja je spremna uzvratiti udarac i spriječiti napad. Slučaj u kojem se iz automatskog oružja pucalo na blindirano vozilo koje je krenulo unatrag odmah sam protumačio kao lošu uvježbanost zaštitarske posade. Ona je tog trenutka imala najjače oružje - četiri tone težak blindirani automobil, i da je umjesto unatrag krenula u ofenzivnu vožnju, napadačima bi poremetila koncentraciju na paljbu. Drugo, napadači bi se pretvorili u napadnute i morali bi razmišljati kako će odskočiti, ulijevo ili udesno, i zaštititi se. Dalje, paljba ne bi bila toliko precizna ni toliko intenzivna, pa najslabiji dio, nezaštićeni motorni dio zaštitarskog vozila, ne bi bio pod paljbom. Eventualno bi se moglo pucati po karoseriji oklopljenog dijela, tako da bi napadači bili prisiljeni napustiti položaj s kojeg mogu ugrožavati zaštitare.

•  Kako ocjenjujete uvježbanost zaštitara u Hrvatskoj?

 - Od jedan do pet - slabom trojkom.