Menadžerske plaće lete u nebo

Prošle je godine naknada prosječnog šefa američke kompanije u industriji rasla 9,7 posto, u komercijalnom ban-karstvu i energetici oko 46 posto. Očekuje se da će podaci za ovu godinu biti još impresivniji

Piše   Vanja Figenvald

Vrhunski američki menadžeri ovoga su studenog imali što slaviti - nabujale burze, rekordne zarade i povrh svega svoje sve više plaće. U godinama neposredno nakon puknuća dot.com balona i skandala s Enronom njihove su plaće pale. Bar prema nekim mjerilima. Ali to je, sada je jasno, bio samo trenutak i uglavnom posljedica nevoljkosti menadžera da unovče svoje dionice na tada nepovoljnom tržištu vrijednosnih papira.

Menadžerske naknade u Americi, sada najviše u svijetu usprkos naporima drugih da ih stignu, opet rastu impresivnim tempom. U fiskalnoj 2004. godini ukupna naknada prosječnog šefa kompanije u industriji je porasla 9,7 posto, a u komercijalnom bankarstvu i energetici oko 46 posto. U velikim kompanijama, koje čine S&P 500 indeks, ukupna nak-nada prosječnog šefa prošle je godine porasla 30,2 posto, a godinu prije 15 posto. To su podaci kompanije Corporate Library koja prati podatke vezane za upravljanje tvrtkama.

Visoke plaće, skromni rezultati

Nedavno povećani profiti donekle opravdavaju veće plaće. Ipak, riječ je o dugoročnijem trendu. U 2004. godini omjer naknada izvršnih direktora i prosječne plaće radnika u proizvodnji skočio je na 431:1 u usporedbi s 301:1 u 2003. godini. To i nije rekord: u 2000. godini omjer je dosegao 525:1, 1990. bio je 107:1, a davne 1982. samo 42:1. Ovo-godišnji podaci pokazuju da se nerazmjer povećava.

Ali dok se sindikalci i lijevo orijentirani političari brinu za socijalnu jednakost, investitore muče drukčije brige. Rado će platiti iznimne uspjehe, ali su znatno manje oduševljeni kad su osrednji menadžeri bogato nagrađeni. Oprečni slučaje-vi Jamesa Kiltsa i Michaela Eisnera to potvrđuju.

Kilts, šef Gillettea, javno je optužio kritičare svoga bonusa teškog 165 milijuna dolara koji je dobio za prodaju svoje tvrtke Procter&Gambleu za 53 milijarde dolara. Sve je kritike odbacio kao neprovjerene, netočne i neodgovorne. I Jim donekle ima pravo. Mnogo je učinio u pogledu restrukturiranja tvrtke otvorivši time put dobroj prodaji i velikoj koristi dioničara.

Problem nastaje kad izdašne naknade dobivaju loši menadžeri. Michael Eisner bio je sjajan menadžer u prvom dijelu svoje dvadesetogodišnje vladavine korporacijom Walt Disney. No kao što je Leo Hindery istaknuo u svojoj novoj knjizi It takes a CEO, njemu je isplaćeno 800 milijuna dolara tijekom 13 godina. Za dioničare bi sigurno bilo bolje da je no-vac uložen u federalne obveznice.

Ograničenja neće uroditi plodom

Populistički kraj rasprave o menadžerskim naknadama potaknuo je neke pokrete u Kongresu. Lijevo orijentirani demo-krat Barney Frank predstavio je prijedlog zakona koji bi trebao riješiti problem 'poludjelih menadžerskih naknada'. On prije svega traži veću transparentnost, a ne blokiranje visine naknade jer bi to, što potvrđuje iskustvo, dovelo do krei-ranja okolnih putova.

Godine 1994. reforma koja je porezni odbitak od menadžerske plaće ograničila na milijun dolara samo je maksimum od jednog milijuna pretvorila u pravilo i inspirirala rapidni rast igara dionicama kao alternativni oblik porezne kompen-zacije. Neki stručnjaci za mnoge korporativne skandale sada krive čudne poticaje za rizik koje je stvorila igra dionica-ma.

Iako se ne očekuje da će Frankov nacrt doista postati zakon, ipak se stvara pritisak na Komisiju za vrijednosne papire i burzu da pojačaju instrumentarij za potpunu transparentnost pa sada i neki biznismeni zahtijevaju veće restrikcije. Edgar Wollard, bivši šef DuPonta, nedavno je predložio da naknada menadžerima bude indeksirana prema plaći višeg potpredsjednika koji vodi odjele tvrtke. U DuPontu je bio ograničen na 150 posto prosječne plaće ostalih direktora.

Ovisi li odluka o dioničarima

Mnogi su analitičari skloni tvrditi da pohlepa u korporativnoj Americi počinje štetiti i samom kapitalizmu. To više što stalni rast menadžerskih naknada ne potvrđuju rezultati, odnosno sve je očitiji pad kvalitete u upravljanju tvrtkama. Velik pritisak dioničara uglavnom se smatra jedinim pravim protuotrovom za te pojave.

No kritičari nerealnog rasta naknada frustrirani su pasivnošću dioničara koja se često smatra posljedicom kratkoroč-nog razmišljanja investitora. Dakle, postoji li lijek? Svakako, veća će transparentnost pomoći, tvrdi Lucian Bebchuk, profesor na Harvardu i koautor knjige Pay without performance: the unfulfilled promise of executive compensation. Ako bi menadžerske plaće uistinu bile transparentne, dioničari bi lakše vidjeli odgovaraju li naknade njihovim rezulta-tima. No pitanje poticaja i nagrada, prije nego određivanja apsolutnih razina plaća, više muči investitore.

Problematične nagrade i poticaji

Najveći su problem paketi koji menadžerima osiguravaju izdašne nagrade iako njihovi rezultati to ne opravdavaju. Posebno su na udaru kritike konzultanti za menadžerske naknade. Njih najčešće biraju izvršni direktori, a oni, pak, podižu naknade preporukom da prvi čovjek mora imati veću plaću od svojih kolega. Ira Kay, konzultant za naknade, ne slaže se s tom tvrdnjom poentirajući da sada sve više odbora dioničara bira konzultanta, što je promjena koju on smatra revolucionarnom.

U proteklih nekoliko godina mnoge su američke tvrtke promijenile pristup u određivanju menadžerskih plaća, tvrdi on, povećavajući transparentnost i mijenjajući pakete naknada kako bi se pojačali poticaji i naknade na dulji rok. Tvrdi se i da su niže uobičajene nagrade u dionicama, a više je ograničenih dioničkih opcija, tj. onih koje se isplaćuju u određenim razmacima ili kad je postignut određeni cilj.

Usprkos tomu raskorak između onoga što žele odbori dioničara i onoga što žele investitori ipak je velik. Odbori misle da obavljaju dobar posao koji je transparentan dioničarima, no investitori ne dijele to mišljenje. Pribojavaju se da će smanjenje menadžerskih naknada značiti povratak u 1970., kada su šefovi bili plaćeni poput činovnika, a talentirani menadžeri tražili drugi oblik zarade. To bi zaista bilo loše. No sudeći po posljednjim trendovima i stalnim neuspjesima u reformiranju utjecaja odbora na menadžere koji su prebliski upravi, prije će se pakao zalediti nego što će rast plaća stati.