Mentalni fliper kojim tim dolazi do inovativnog rješenja

Nakon brainstorminga (oluje mozgova) sinektika se smatra drugom najraširenojom tehnikom kreativnog mišljenja. Složenija je od  brainstorminga, a glavno su joj oružje analogije

piše: mr. sc. Danilo Popović

Uvijek novo, uvijek bolje, uvijek dalje i više... zahtjevi su globalnog tržišta i tko u toj utakmici nije dobar igrač naprosto - ispada. Suvremeni su teoretičari zato posvetili brojna istraživanja i uložili mnogo truda u iznalaženja alata kojima je moguće probuditi inovatinost i izvući skrivene rezerve kreativnosti u svakoga od nas. Tako su se razvile tehnike kreativnog mišljenja, a jedna od njih je sinektika.Danas se sinektika smatra drugom najraširenijom grupnom tehnikom nakon brainstorminga (oluje mozgova). Najjednostavnije, riječ je o tehnici kojom se u grupi otkrivaju zajedničke veze između prividno nepovezanih elemenatai. Grupa dolazi do rješenja pomoću mnogih analogija koje traži, mijenja i zamjenjuje, sve dok ih ne dovedu do novog, inovativnog rješenja. Sinektičko razmišljanje često se u literaturi naziva mentalnim fliperom. Početni problem se poput metalne kugle odbija od različitih okidača ideja. Mijenjanjem početnog problema mijenja se i konačni rezultat ove igre. Ova je igra, u stvari, kreativni um na djelu. U sinektici je možda najažnije uvriježeni način razmišljanja zamijeniti neobičnim.

Povezati različito
Sinektika je grupna tehnika kreativnog mišljenja. Izraz sinektika dolazi od grčke riječi synectikos što znači povezati različito, tj. povezati ono što je dosad bilo nepovezano. Tehniku su 1960. godine razvili William J. Gordon i G. Prince kao istraživači u Grupi za inventivni dizajn (Invention Design Group) u konzultantskoj kući Arthur D. Little kao nastavak ili proširenje brainstorminga. Od oluje mozgova je dosta dugotrajnija i mnogo složenija. Obično traje dulje od 120 minuta. Druga je razlika u tomu što uvodi analogije (metafore) i strukturu u proces generiranja novih ideja. Analogije su glavno oružje sinektike.Prva je faza upoznavanje s problemom koji se rješava. Sudionici se upoznaju s fazama koje slijede, s pravilima i terminologijom. U ovom slučaju polaznici cijelo vrijeme ne znaju koji problem zapravo rješavaju.Druga je faza odlaganje problema i traženje analogija. U toj je fazi je najvažnije što više potisnuti problem koji se rješava. Cilj je pronaći analogije koje asociraju na početni problem. Analogija mora biti takva da što bolje supstituira problem. Treća je faza povezivanje. Cilj je povezivanja vratiti se iz područja mašte, fikcije i sanjarenja u područje realnosti, stvarnosti i u okvire našeg polaznog, početnog problema. U fazi povezivanja radimo projekciju svih analogija natrag na naš originalni problem. Dakle, sve što smo primijenili kako bismo riješili problem na analogiji sada koristimo na originalnom problemu.

Okidači ideja
U cijelom je postupku vrlo bitan facilitator ili voditelj, osoba koja sudjeluje u sinektici tako što kontrolira njezino odvijanje. Dobar facilitator je pola uspjeha. Drugu polovinu čini motiviran tim. Facilitator  upravlja procesom i nikad ne nudi svoja rješenja. Uloga facilitatora, je prije svega, osloboditi kreativnost tima. Tim je taj koji je zadužen za rješenja. Nametanje svojih ideja strogo je zabranjeno, jer je to jedan od oblika manipulacije timom. 

Za sinektiku je, kao i za oluju mozgova, posebno važna količina novih ideja. Na količinu novih ideja najviše utječe klima među članovima tima. Zadatak facilitatora je stvoriti poticajnu klimu, sprječavati konflikte, primjedbe i to pogotovo kod pomalo neuobičajenih ideja, ekscentričnih ili heretičkih i apsurdnih. Drugi zadatak facilitatora je pokrenuti članove tima kako bi se ideje pretvorile u ostvarive planove, tj. kako bi se počele ostvarivati. Treći zadatak facilitatora je pobuditi kreativnost između svih članova tima, tj. poticati sve pozitivne procese i suzbijati sve negativne kako bi se dobio što veći efekt sinergije.

Na koji način facilitator pobuđuje kreativnost u timu?  Odgovor na to pitanje glasi: preko okidača ideja. Okidači ideja su aktivnosti kojima se polazni problem transformira u analogiju. Najčešći okidači ideja su: supstitucija, empatija, animacija, mitologizacija, parodija, fragmentacija, izolacija, činjenje lažnim, kontradikcija, transfer, kombiniranje, analogija, maskiranje, ponavljanje, simbolika, fantazija, metamorfoza... Inače, već je dosta davno otkriveno da su metafore i analogije izuzetno moćni mehanizmi koji dovode do senzacionalnih otkrića. Ortega Y. Gassett je jednom rekao kako je analogija vjerojatno najplodonosnija sila koju čovjek posjeduje.

Tehnika šest šešira
Treba priznati da sinektika izgleda prilično složeno i nije je lako koristiti. Zbog toga su izmišljeni mnogo jednostavniji oblici sinektike. Među njima, najjednostavniji su primjeri tzv. tehnike šešira. Tako postoje deBonovi i Van Oechovi šeširi. Edward deBono je razvio tehniku koja u svojoj primjeni koristi šest raznobojnih šešira. To su plavi, crni, zeleni, crveni, žuti i bijeli. Svaki od ovih šešira predstavlja način na koji promatramo problem. Glavna ideja je fokusirati se na različite načine razmišljanja u različito vrijeme, te međusobno ne miješati 'šešire'.
Plavi šešir je šešir metakontrole i zahtijeva preispitivanje toga gdje smo sada u danom procesu? Nakon plavog šešira stavljamo crni koji predstavlja kritičko razmišljanje. Ovdje tražimo odgovor na pitanje što sve može poći po zlu, te što su moguća ograničenja? Zeleni šešir zahtijeva analizu mogućnosti. On prvi otvara vrata kreativnosti. Crveni šešir zahtijeva da u proces kreiranja ideja unesemo emocije. Čini li nas ono što radimo ponosnim? Trebamo li se nečega sramiti? Hoćemo li se sutra kajati? Žuti šešir karakterizira optimizam. Ovdje je bitno otkriti što su naše prednosti na kojima gradimo svoj optimistički stav. Optimizam jača samopouzdanje, samopouzdanje odlučnost, a odlučnost je ono što spaja planiranje i izvođenje. Bijeli šešir nas vraća u realnost. Za njega su bitne jedino činjenice i informacije. Bijelim šeširom zatvaramo krug i rezimiramo do kojih smo sve ideja i prijedloga došli, kakva je njihova utemeljenost u stvarnosti te kakve su nam realne šanse.

Tehnika četiriju šešira
Tehnika četiri šešira ili Van Oechova tehnika dosta je slična deBonovoj tehnici. Ona od nas zahtijeva izmjenu četiriju različitih šešira. To su: istraživačka zaštitna kaciga, umjetnička beretka, sudačka kapa te vikinška kaciga s rogovima. I ovdje svi sudionici u isto vrijeme moraju nositi iste šešire, te ih treba uputiti koji šešir trenutačno treba biti na glavi. Istraživačka kaciga simbolizira istraživača. Istraživača zanimaju činjenice, različita gledišta, ali i emocije. Nakon nje dolazi umjetnička beretka. Umjetnika karakterizira kreativno kombiniranje, igra, mašta, fikcija, sanjarenje itd. Sudačka kapa je sljedeća u nizu. Suca karakterizira kritički pogled na dobivene rezultate. On je moralni autoritet i odlučuje što je dobro, a što nije, što je u skladu, a što u sukobu s normama. Sudac izdvaja dobre od loših ideja. Dobre ideje treba dalje razvijati i modelirati. Nakon sudačke kape stavljamo vikinšku kacigu. Ona predstavlja ratnika. Ratnika karakteriziraju, prije svega, hrabrost, odlučnost, upornost i snaga ali i smirenost, strpljivost i sigurnost. Kolebljivi uvijek prvi posustaju. Nakon njih slijede nespremni. Ratnik je taj koji ideje pretvara u stvarnost.