Mi - Europejci

Predsjednik i premijer izbjegli su komemoraciju u Vukovaru koja bi u svakoj pristojnoj državi  bila samorazumljiva obaveza. Bili su zauzeti. Premijer je bodrio svjetske znanstvenike na njihovu kongresu u Zagrebu, a predsjednik je bio na forumu jedne njemačke zaklade u Berlinu

Piše: Višnja Starešina

U samo tjedan dana obilježene su dvije značajne obljetnice: četrnaesta obljetnica pada Vukovara i deseta obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma. U samo te dvije obljetnice izbila je na površinu sva bijeda,  nekompetentnost i nesuvislost hrvatske državne politike, nesposobne zaštititi interese države koju vode.

Prije četrnaest godina pad Vukovara bio je svjetska vijest i razlog za svjetski sram. Grad kojega je JNA sravnila sa zemljom nazivan je hrvatskom Guernicom. Obljetnica njegova pada danas je, prema svemu sudeći, tek lokalna stvar. Hrvatski državni vrh izbjegao je komemoraciju u Vukovaru koja bi u svakoj pristojnoj državi bila samorazumljiva obveza. Bili su zauzeti. Premijer je bodrio svjetske znanstvenike na njihovu kongresu u Zagrebu, jednom u nizu ezoteričnih skupova kakvi se organiziraju diljem svijeta.

Predsjednik je pak bio na forumu jedne njemačke zaklade u Berlinu. Morao  je, među ostalim, razmijeniti poglede s Douglasom Hurdom, koji je kao šef britanske diplomacije blokirao svaku ideju europske vojne intervencije tijekom opsade Vukovara, bio otvoreni pobornik velike Srbije i Miloševićev financijski savjetnik, prije scheveningenske faze.

Da su kojim slučajem došli tamo gdje im je bilo mjesto možda bi netko u njihovoj nazočnosti rekao nešto što ne žele čuti.

Primjerice, prozvao bi Carlu del Ponte jer nikad nije podignula optužnicu zbog Vukovara na kojemu je cijeli tadašnji jugoslavenski vojni vrh bio u zločinačkom pothvatu.

Možda bi ih dona Carla mogla čuti, podignuti ljutito obrvu i priupitati zašto šjor Ivo i gazda Stipe ne senzibiliziraju javnost u skladu s akcijskim planom? A dona Carla je njihova karta za Europu.

S tornja obnovljene pravoslavne crkve 'gledala' bi ih četiri nova pozlaćena ocila, u ime kojih je grad pretvoren u ruševinu, a kojih prije rata na tornju nije bilo. A bilo bi im neugodno i to kvalificirati kao iritirajuću provokaciju. Da im OESS ne bi rekao kako su nedovoljno tolerantni.

U SAD-u je obilježena deseta godišnjica potpisivanja Daytonskog sporazuma. Otvoreno je poglavlje novih pregovora o budućem uređenju BiH. BiH je inače Hrvatskoj susjedna država, država s kojom ima najdužu granicu, u kojoj su Hrvati barem dosad bili konstitutivni narod i bez čije trajne stabilizacije Hrvatska nikad neće biti pripuštena u EU. Usto je riječ i o jednom od najvjernijih hrvatskih tržišta.

Condolleeza Rice nije rekla da su se Daytonskim sporazumom i prethodnim bombardiranjima vojske bosanskih Srba njezini prethodnici, Bill Clinton i Warren Christopher, grubo umiješali u unutarnje stvari druge države, još manje da su time počinili agresiju. Naprotiv, nova administracija koristi njihove poteze da bi na njima dograđivala američku presudnu ulogu u kreiranju političke ahitektonike Balkana, u trenucima kad za to nađu vremena. Nije im to osobito bitno za biznisus, nego prije svega da bi pokazali kako SAD i dalje drže u svojim rukama ključeve europske sigurnosti i stabilnosti. Ključna osoba State Departementa za Balkan je podtajnik Nicholas Burns. Isti onaj Nicholas

Burns koji je u vrijeme daytonskih pregovora bio glasnogovornik Warrena Christophera i jako dobro zna o čemu se radilo tada i o čemu je danas riječ. U Dayton su prije deset godina hrvatska delegacija, baš kao i delegacija Hrvata BiH, ušle s pozicija ratnih pobjednika uz partnersku američku podršku. U vojnoj operaciji Oluja i operacijama u zapadnoj Bosni zajedno s Armijom BiH stvorili su novi odnos snaga i praktički omogućili mirovni sporazum.

Deset godina poslije, Oluja je prema haaškim optužnicama hrvatski zločinački pothvat, baš kao i hrvatski politički i vojni angažman u BiH. Nicholas Burns dobro zna o čemu je bila riječ, ali nije na njemu da Hrvate na to podsjeća, ne vodi i ne brani on hrvatsku, nego američku politiku. Sad mu više odgovara ne znati što je bilo, slaba hrvatska pozicija olakšava sporazum na hrvatski račun. 

A u hrvatskom vrhu više nitko ne zna ni tko je Nicholas Burns, a niti što je hrvatska pozicija. Čak štoviše, hrvatska Vlada plaća lobiste da isposluju rezoluciju američkog Kongresa, koja će potvrditi Oluju kao zločinački pothvat i osigurati put u NATO u razmjenu za napredak u vezi s uhićenjem Gotovine. Lobistima nije dužnost upozoravati da hrvatska Vlada ne bi trebala plaćati za zastupanje interesa Carle del Ponte.
 
U Washington na obilježavanje obljetnice mirovnog sporazuma hrvatski su predstavnici iz BiH otišli a da se nije znalo tko koga predstavlja i što zapravo žele. Hrvatski državni vrh se pak gotovo hvali time što nema stajališta u vezi s budućim uređenjem BiH, jer to je susjedna država, pa smatraju da bi bilo 'neeuropski' znati što se tamo događa i pokušati utjecati na njezin budući ustroj.

A o njemu će, osim položaja Hrvata u BiH, ovisiti i mnoge, za hrvatski državni vrh trenutačno nebitne stvari, kao što je sigurnost vlastitog teritorija, zadovoljenje hrvatskih poslovnih interesa u BiH, prometno povezivanje hrvatskih regija preko BiH. Pretoče li se u buduće uređenje aktualni prijedlozi, koji vode u dvojnu podjelu BiH na Republiku Srpsku i  centraliziranu bošnjašku Federaciju, to neće označiti samo postupni kraj Hrvata u BiH nego će taj prostor za hrvatske tvrtke biti sve zatvoreniji, u njega će se sve lakše moći ubaciti virus islamističkog terorizma u čijem će susjedstvu Hrvatska kao susjedna država biti sve ranjivija.

No to je trenutačno hrvatskome državnom vrhu posve nevažno, ne bavi se time. Bitno je da mi nemamo 'otvorenih pitanja' ni s Litvom, a ni s Tajlandom. I da predsjednik poduči Europljane njihovu 'milenijskom pothvatu'. Pa nije li prirodno da o BiH zna više Condoleeza nego Kolinda, da je za njezinu budućnost zainteresiraniji George Bush nego naši Ivo i Stipe zajedno?