Minimalac mora 2011. godine biti 50 posto prosječne plaće

U dvadeset od ukupno 27 država članica EU minimalna je plaća uređena zakonom, a kolektivnim ugovorom u državama u kojima je njima obuhvaćeno mnogo radnika, gdje je sindikalna organiziranost na visokoj razini, a socijalna su davanja velika

Piše: Ana Knežević, predsjednica SSSH

U Hrvatskoj, za razliku od većine zemalja EU, minimalna plaća nije uređena zakonom. Hrvatsko zakonodavstvo kao ni kolektivni ugovori ne poznaju takav pojam, nego se u praksi upotrebljava pojam 'najniža plaća'. Međutim, Kolektivnim ugovorom o visini najniže plaće (Narodne novine, 37/98.) na neodređeno vrijeme utvrđeno je da visina najniže plaće (bruto) ne može biti niža od najniže osnovice za obračunavanje i plaćanje doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Na temelju odluke ministra rada i socijalne skrbi primjena tog ugovora proširena je na sve poslodavce i zaposlene u Hrvatskoj. Sukladno naredbi ministra financija za 2008. opća je najniža mjesečna osnovica za obračun doprinosa danas 2.442 kuna bruto, što je 334 eura, odnosno 35 posto prosjeka iz prvih osam mjeseci 2006. U međuvremenu je prosjek podignut, pa je najniža plaća pala na 33 posto prosjeka. Hrvatska je tako pri samom dnu zemalja s iznosom najniže/minimalne plaće.

Uz takvu najnižu plaću, kolektivnim se ugovorom na razini grana i djelatnosti utvrđuje visina najniže osnovne plaće koju se određuje za najmanje složene poslove, a koja je dalje osnovica za utvrđivanje osnovne plaće pojedinih radnika. Osnovna plaća radnika određuje se tako da se utvrđena osnovica množi pripadajućim koeficijentom složenosti, pa se na tako utvrđeni iznos računaju dodaci na plaću prema različitim osnovama (staž, uvjeti rada, noćni rad i dr.). Činjenica je, dakle, da se najniža plaća u Hrvatskoj utvrđuje decentralizirano, odnosno kolektivnim ugovorom na razini grane/djelatnosti ili trgovačkog društva, pa se na 40-ak posto radnika u Hrvatskoj primjenjuju kolektivni ugovor.

Iako bi se moglo reći da obuhvaćenost radnika kolektivnim ugovorom u Hrvatskoj zadovoljava i da bi se stoga uređenje pitanja minimalne plaće trebalo prepustiti kolektivnom pregovaranju, zbog posljedica tranzicije, koje se očituju u velikom gubitku radnih mjesta, visokoj stopi nezaposlenosti, liberalizaciji i deregulaciji radnog zakonodavstva, padu broja članova u sindikatu, pojavi atipičnih oblika rada i neravnomjernoj raspodjeli moći između rada i kapitala, teže se utvrđuju dostojni uvjeti rada kolektivnim ugovorima u posljednjih nekoliko godina, pa se stoga nameće nužnost zakonskog reguliranja minimalne plaće. Gotovo u svim državama članicama EU utvrđuje se minimalna plaća ili odredbama zakona ili kolektivnim ugovorima. U dvadeset od ukupno 27 država članica EU minimalna je plaća uređena zakonom, a kolektivnim ugovorom u državama u kojima je takvim ugovorima obuhvaćeno mnogo radnika, sindikalna je organiziranost na visokoj razini, a socijalna davanja velika.

Zajednički je cilj koji su postavile članice EU minimalna plaća jednaka iznosu 50 posto prosječne plaće, a dugoročni je minimalna plaća od 60 posto prosječne. Visoka stopa nezaposlenosti i siromaštvo, želja poslodavaca da izbjegnu plaćanje poreza i doprinosa uz primjetno nepovjerenje građana u državne i javne institucije, neučinkovitost nadzora provedbe odredbi zakona i kolektivnih ugovora te neučinkovito sankcioniranje nepoštovanja odredbi zakona i kolektivnih ugovora prouzrokuju veliku raširenost neformalne ekonomije i rada na crno. Tako se danas plaća vrlo često isplaćuje na ruke, i to u iznosu znatno nižim od onog predviđenog kolektivnim ugovorima i ugovorima o radu, da bi se tako, odnosno neuplatom poreza i doprinosa, smanjili troškovi rada, koji posljedično utječu na povoljniji položaj pojedinih poslodavca na tržištu. Neprijavljivanje stvarnog dohotka radnika posebice je često u odnosu na radnike s višim stupnjem stručne spreme. U takvim okolnostima postavlja se pitanje pravednosti distribucije socijalnih davanja, a poglavito se to odnosi na isplatu zajamčenih mirovina osobama koje su ostvarile veći dohodak od rada na crno ili plaćanje dječjeg doplatka roditeljima koji su prijavljeni na minimalnu plaću, a kojima se u gotovini isplaćuje plaća iznad utvrđenog cenzusa za dobivanje dječjeg doplatka.

Pri tome se ne smije zaboraviti ni to da danas i određeni broj poslodavaca ne isplaćuje plaću na vrijeme - procjenjuje se da otprilike šest posto radnika ne dobiva plaću na vrijeme. Otprilike 60.000 radnika prima najnižu plaću, a na istu ih je još prijavljeno otprilike 215.000 iako rade složenije poslove ili imaju višu stručnu spremu. Zbog toga Hrvatska bilježi veoma visoku stopu rada na crno - 20-ak posto, a prosjek EU je otprilike pet posto. Uplaćuje se znatno manje iznose poreza i doprinosa pa država zbog rada na crno gubi otprilike osam milijardi kuna.

Prema izračunima Saveza samostalnih sindikata Hrvatske samcu je za podmirenje troškova života u veljači 2007. bila potrebna 2.613,31 kuna, što bi značilo da radnik koji zarađuje manje od tog iznosa ne može zadovoljiti osnovne životne potrebe. Prema standardima EU sve osobe koje primaju manje od 50 posto prosječnog dohotka na 'relativnoj su granici siromaštva'. Danas se u Hrvatskoj ne zna koliki je prosječni dohodak, sukladno kojemu sve zemlje EU određuju prag siromaštva. Prosječna je plaća u Hrvatskoj samo 26,5 posto prosječne plaće u EU, koja je 2.240 eura, a prosječne su cijene u Hrvatskoj na razini 70 posto prosječnih u EU, pa ne treba biti veliki stručnjak da bi se shvatilo kako je takav odnos neodrživ. Kupovna je moć prosječnoga građanina u EU 11.998 eura na godinu, a našega 4.565 eura, što znači da hrvatski građani imaju 2,6 puta manju kupovnu moć od europskih, a ne rade toliko puta manje.
Utvrđivanjem minimalne plaće na 50 posto prosječne mjesečne plaće radniku bi se omogućilo da za svoj rad dobije i dostojnu plaću koja će njemu i njegovoj obitelji osigurati život iznad granice rizika siromaštva. Podizanjem iznosa minimalne plaće Hrvatska će slijediti smjernice EU i uskladit će se sa zemljama EU.

Hrvatska je u Ustavu definirana kao socijalna država i zakon o minimalnoj plaći trebao bi pomoći i u ostvarivanju te njezine funkcije. Sindikati predlažu prijelazno razdoblje za početak primjene zakona, tako da bi minimalna plaća bila 50 posto prosječne plaće tek od 2011., a za djelatnosti koje bi imale problema s njegovom primjenom (npr. tekstilna industrija) predlažemo da u dogovorenom roku (najviše dvije godine) država uplaćuje poreze i doprinose za društva iz tih djelatnosti.