Mjesto gdje nijedan mobitel prije nije kročio

Prošećite bilo kojom ulicom Kabula i teško ćete izbjeći uočljive i sveprisutne jumbo plakate ambciozne afganistanske mobilne industrije. Zemlja trenutno ima četiri mreže koje zauzimaju svaki centimetar oglasnog prostora nudeći naplatu po sekundi, jeftine pozive prema Dubaiju, pa čak i surfanje internetom preko mobitela.

Pripremio: Vanja Figenwald

Svakih nekoliko metara trgovci nude bonove za mobitele, uključujući i shopping centre, magnete za modno osviještenu omladinu, gdje možete kupiti najnovije uređaje poput iPhonea. No, prije samo sedam godina, kada je talibanski režim pao, jedina komunikacija bila je moguća preko nekoliko satelitskih telefona u vlasništvu ratnih poglavica i međunarodnih organizacija. Obični Afagnistanci morali su putovati u okolne zemlje da bi našli telefonsku govornicu. Afganistanska Wireless Communication kompanija, prva telekom kompanija u zemlji, morala se boriti da je veliki proizvođači opreme shvate ozbiljno kada je krenula u izgradnju svoje mreže 2002. Amin Ramin, glavni direktor, kaže: ‘Pristupili smo velikim kompanijama poput Siemensa, ali oni doslovno nisu htjeli niti razgovarati s nama. Nitko nije vjerovao da je riječ o ozbiljnom prijedlogu’.

Do sljedeće godine, kada je njihov glavni rival Roshan uspostavio operaciju, Afganistanci su se tek počeli navikavati na mobilne komunikacije, iako su mušterije još uvijek primjenjivale robusni, domaći pristup problemu. ‘Kad god bi nastao problem, ili kada guverner ne bi mogao uspostaviti poziv pohapsili bi nam osoblje’, objašnjava Altaf Ladak, glavni operativni Roshana.Danas se takvi problemi ipak riješavaju kroz njihov moderni call centar, gdje se trilingualno osoblje bavi upitima u rasponu od problema s uređajem do pitanja o kućnim nesuglasicama od ljudi koji vjeruju da njihova kompanija može riješiti sve njihove probleme. S oko 5 milijuna SIM kartica u zemlji od 30 milijuna ljudi, mobitel je postao dio svakodnevnog života za sve, od farmera do ministara.

Ništa manje se u njih ne pouzdaju ni Talibani koji putem mobitela brifiraju novinare, naravno uz redovito mijenjanje brojeva. Postoji pet kompanija, od kojih je jedna u državnom vlasništvu. Mobitel je postao i vrlo potentan oblik ekonomskog razvoja u zemlji u kojoj je ekonomija uništavana 30 godina. Wireless i Roshan procijenjuju da su otvorili 60 tisuća radnih mjesta. Osim profita, Roshanu je cilj potaknuti ekonomski razvoj kroz sponzoriranje škola i bolnica, ali i gradnjom repetitora u udaljenim područjima. ‘Nekoć su trgovci morali zatvoriti trgovinu na nekoliko dana kako bi otišli do svojih dobavljača. Danas samo nazovu mobitelom’, kaže Karim Khoja, šef Roshana.

Afganistan - najgore mjesto za pokretanje posla

Što se Ramina tiče, malo je razlike između njih i humanitarnih organizacija. ‘Gradimo škole i džamije, a zasadili smo 100 tisuća drva u područjima do kojih vlada ne može niti doći’. Zemlji u kojoj korupcija i nesigurnost ometaju razvoj poslovanja, telekom sektor jedna je od najuspješnijih priča nakon 2001. Usprkos nekim investicijama iz arapskih zemalja, Afganistan ostaje jedno od najgorih mjesta za pokretanje bilo kakvog posla, a pogotovo mobilne telefonije koja zahtjeva skupu infrastrukturu, stručni kadar i otvorenu vladu. Kompanija je često morala sama graditi vlastite ceste i čistiti minska polja. Zbog nepostojanja električne mreže neke repetitore moguće je napajati dvama generatorima koje se mora napuniti gorivom dostatnim da rade mjesecima bez nadzora.

Naravno, uz ovakve cijene goriva, to postaje ozbiljan problem za operatere. Još veći problem od ovog je postojanje ratnih zona u kojima Talibani napadaju repetitore. Kao da nemoguć teren, pobunjenici i ograničena infrastruktura nisu dovoljno, vlada je često više prepreka nego pomoć, kažu u telekomima. Saeed Al Hamil, šef Etisalata, operatera koji je počeo s radom u kolovozu prošle godine, žali se na kaotični pristup registraciji telefona, nešto što vlada zahtjeva zbog spriječavanja pobunjenika u korištenju mobitela. ‘Nema jasno razrađenog sustava za registraciju - lako je lažirati osobnu, a čak i da to nije tako, pobunjenici bi koristili satelitske telefone ili međunarodni roaming’, kaže. Arbitrarne odluke o oporezivanju su još jedan problem za kompanije, koje kao i zračni prijevoznici i hoteli, čine najveće porezne platiše u zemlji.

Tamošnja poslovna zajednica žali se da ih vlasti, često obrazovane u planskoj ekonomiji 80-ih, doživljavaju kao krave muzare. ‘Oni jednostavno ne razumiju koncept privatnog sektora’. Trenutno se bore protiv prijedloga gradonačelnika Kabula da se jumbo plakati naplate za tri godine unatrag. ‘Postoje ideološke razlike između zapadnjački nastrojenih ljudi koji su radili izvan Afganistana i onih starijih, okrenutih sovjetskom načinu razmišljanja. Navedenim problemima dodaje i ‘hiperkonkurenciju’ zbog koje marže polako erodiraju.

S kontinuiranim pritiskom na cijene i dostupnošću sim kartica za teko nekoliko dolara, mnogi korisnici imaju po nekoliko brojeva koje ‘šaltaju’ kako bi iskoristili razne specijalne ponude. Ipak, afganistanski je telekom sekor uživao rapidni rast koji je debelo nadmašio očekivanja. ‘Naš je poslovni plan bio 150 000 pretplatnika kroz pet godina. U prvom smo tjednu imali 60 000’, kaže Khoja. Roshan trenutno ima 1,9 milijuna pretplatnika, a puca na 8 u sljedeće tri godine. Al Hamli tvrdi kako je ostalo još dovoljno prostora za rast kako bi se izbjegli ratovi cijenama. ‘Ne natječemo se za komad iste pite, mi smo ovdje da pitu napravimo još većom.