MMF ušao u igru u ulozi ?dežurnog policajca? na inzistiranje Njemačke

Nakon dugog natezanja članice EU konačno su potkraj prošlog tjedna odlučile da se Grčkoj pomogne kombinacijom bilateralnih zajmova i MMF-om u ukupnom iznosu od oko 22 milijarde eura, ali bi novac dobili jedino ako ne uspiju refinancirati svoje obveze.

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Čini se da je grčka financijska sapunica konačno došla do kraja nakon što se Europska unija konačno uspjela dogovoriti što napraviti s nestašnom južnom članicom. Tata i mama ipak su se usuglasili o mjerama pomoći zalutalom djetetu iako postizanje tog dogovora i nije bilo najlakše. Od samog početka igru vode Njemačka i Francuska, dok ostalih 14 članica eurozone samo statiraju. Odlučeno je da se Grčkoj pomogne kombinacijom bilateralnih zajmova i Međunarodnim monetarnim fondom u ukupnom iznosu od oko 22 milijarde eura, koji bi bio na raspolaganju samo u krajnjoj nuždi. Scenarij dogovora ponavlja se gotovo svaki put kada je potrebno ozbiljno reagirati na Unijine probleme. Francuska i Njemačka igraju po načelu francuskog udvaranja i njemačkog odbijanja. U ovom slučaju grčki bankrot jednostavno se nije mogao dopustiti pa je rezultat ove ljubavne igre bio načelno poznat, bilo je samo pitanje detalja. Nijemci su ipak popustili, ali tek nakon što su dobrano namučili Grke, Francuze, cijelu Uniju i financijska tržišta, i to tek nakon što je postignut dogovor o uvjetima koje su oni željeli.

Nije službeno spašavanje
Prvo, usprkos iznimnom protivljenju drugih članica, MMF je ubačen u kombinaciju i prebačen mu je dio odgovornosti kako bi se lakše objasnio financijski angažman u spasu Grčke građanima Njemačke koji su protiv pomaganja neodgovornoj članici. Drugo, sigurnosna mreža u akciju ulazi samo ako Grčka ne uspije sama refinancirati svoje obveze i skupiti dovoljne uštede. Treće, cijela stvar ne smatra se službeno spašavanjem Grčke u onom jednostavnom smislu, kako je viđeno tijekom krize (kupnjom banaka i slično), nego kreditnom pomoći članici koja je zahirila u moru financijskih proizvoda i mogućnosti. Četvrto, njemačka kancelarka Angela Merkel ostala je vjerna svojim prvotnim zahtjevima da se promijene ugovori Europske unije kako bi se u budućnosti izbjegla situacija pod tri, odnosno da moraju kršiti vlastita pravila i praviti se da to ne rade. Manje izražena namjena te propozicije jest i mogućnost kažnjavanja onih članica koje u budućnosti pokažu neozbiljno shvaćanje fiskalnih pravila eurozone, nešto na čemu Njemačka od početka inzistira, evidentno iziritirana cijelom situacijom i nemoći Unije da rigorozno reagira na bezobrazno nepoštovanje pravila kluba. U tom grmu leži i zec zvan MMF. Njemačka inzistiranjem na uključivanju te institucije zapravo ustraje na prebacivanju kontrole nad implementacijom mogućih zajmova na svjetsku baba rogu kad već Unija to ne može. Brojka četiri naime u izravnoj je relaciji s idejom osnivanja europskoga monetarnog fonda, koji bi se ubuduće bavio ovakvim i sličnim problemima jer Unija nije predvidjela, kada je osnivala zajedničku valutu i monetarnu uniju, moguće teškoće i mjere koje bi se posljedično moralo poduzeti. 

Njemačka kočnica
Iako je Unija spor i robustan sustav u kojem donošenje odluka uvijek traje dugo, ovaj je put za višemjesečni zastoj kriva isključivo kancelarka Merkel koja je uz neka osobna načela gurala i vlastite političke interese, ponajprije ugađajući biračima, otvoreno nevoljnim financirati grčke promašaje. Odnosi između dvaju zemalja tijekom tog natezanja osjetno su zahladjeli spustivši se na trenutke na prizemnu razinu, kada su se Grci odjednom sjetili neisplaćenih reparacija za ratnu štetu tijekom Drugoga svjetskog rata, ili kasnije kada su prozvali njemačke financijske institucije da zarađuju na nevolji Grčke. Prilično nepromišljeno ako vam sudbina države ovisi o dobroj volji Njemačke. A upravo je to bio slučaj, zapravo cijelo vrijeme. Slijedom dogovora Grčka se vratila na tržište obveznica i prikupila pet milijardi eura, no suprotno nekim optimističnim očekivanjima za svoje obveznice nije postigla povoljniju cijenu od prijašnje. Jedan od najvećih prigovora Grka bila je razlika u kamatama na obveznice između pojedinih članica eurozone, primjerice dvostruko veća stopa za grčke u odnosu na njemačke obveznice, ali njihov zahtjev za jednakim uvjetima posuđivanja ostao je neispunjen. Grčka je ovom posljednjom transakcijom prikupila ukupno 18 milijardi eura, od 53 koliko treba za ovu godinu.

Zanemarena fiskalna politika
Problem zajedničke valute od njezina uvođenja 1999. jesu kako izostanak mehanizama zaštite i sankcioniranja tako i nesrazmjer između zajedničkog nadzora nad dvama ključnim instrumentima makroekonomske politike, koji utječu na zadovoljavanje uvjeta monetarne unije. Eurozona je razradila minimalni monetarni mehanizam, no propustila je isto napraviti i za fiskalnu stranu politike, podjednako važnu, ako ne i važniju za uspjeh zajedničke valute. Svatko tko poznaje osnove makroekonomije zna da valutu ne čini isključivo monetarna grana, prihodi i rashodi jednako su važan element. I tako, dok s jedne strane postoji Europska središnja banka kao središnje monetarno tijelo, s druge ne postoji nikakav relevantan mehanizam kontrole fiskalne discipline, osim bona fide izjašnjavanja članica što je nakon grčkog petljanja s mađioničarima Wall Streeta, s dugom tradicijom labavog shvaćanja državnih financija sada došlo do izražaja. I to je u biti ono što ljuti Nijemce od pucanja krize.

Oni mogu paziti na svoje financije, a u isto vrijeme drugi uopće ne mare za neka tamo pravila, a na kraju dolaze zahtijevati pomoć od njih. Gnjev je stoga razumljiv kao i namjera da se Grke natjera na preznojavanje. Ipak, razloga za preveliko zadovoljstvo i slavlje baš i nema. Recentni podaci pokazali su da je niz članica eurozone u veoma sličnoj situaciji u kojoj je Grčka, barem kad je o deficitu riječ. Prema prognozama Europske komisije iz jeseni 2009., Ujedinjeno Kraljevstvo ima proračunski deficit od 13 posto, Španjolska 11,25, Irska 10,75... Ne bi stoga čudilo ponavljanje grčkog slučaja u nekoj od navedenih zemalja, i to uskoro. Koliko mreža, pak Unija ima, također je pitanje.