Mobbing u školi prvi je korak do mobbinga na poslu

Piše: Tatjana Divjak
www.tatjanadivjak.hr

Zanemarenost, nepoštovanje, manjak vremena i ljubavi onemogućit će dijetetu da izraste u cjelovitu osobu i da svoje potencijale izrazi na kreativan način

Hrvatsku je javnost prošlog tjedna šokiranla vijest da je skupina učenika jedne tehničke srednje škole zamalo objesila (o vješalicu za kapute) svoga školskog kolegu. Činjenica da su ostali učenici gledali, odobravali i snimali cijeli događaj sljedeća je stvar koja će izazvati trnce jeze. Objesiti kolegu na vješalicu za kapute možda im se učinilo dobrim štosom. Nisu razmišljali od posljedicama. I koga još fascinira seks snimljen na mobilnom aparatu? Je li sljedeći štos za ubijanje dosade ili za 'svojih 15 minuta slave' nekoga ubiti?

- U njihovom ponašanju tijekom osnovne škole, a i prema iskustvu profesora tijekom proteklih nekoliko tjedana nismo uočili devijantno ili nasilničko ponašanje! - izjava je profesorice iste srednje škole koja je dospjela na prve stranice dnevnih listova i vijesti nacionalnih TV postaja. Stvarno? Ne čudi me to. Zar nisu i mnogi krvnici iz nedavnog rata bili naši mirni i dobri susjedi, naši prijatelji iz djetinjstva? Zar nisu uglađeni menadžeri i kolegice s besprijekornim manirama često 'krvoloci' koji se psihički iživljavaju nad kolegama na poslu.

Izjave poput: 'Klinci su se uvijek tukli i što je tu čudno!?' relativiziraju slučaj, ali jesu li samo mediji krivi zato što pišu o stvarima koje su se 'oduvijek događale' ili je u pitanju činjenica da danas drugim očima gledamo na pojave koje smo u djetinjstvu nazivali 'nestašlukom', a kada ti isti klinci odrastu slično ponašnje zovemo maltretiranjem na radnome mjestu (mobbing) i imamo potrebu riješiti ga sustavnije otvaranjem centara za pomoć žrtvama i edukacijom poslodavaca i zaposlenika o opasnostima koje takvo ponašanje donosi sa sobom.
No u groznom opisanom događaju ima i nešto izuzetno pozitivno: reakcija profesora, roditelja žrtve i društva bila je pravodobna i adekvatna. No, tko je zapravo odgovoran za ponašanje djece? Roditelji, škola, mediji, društvo u cijelosti? Prvenstvena odgovornost ipak je na onima koji su svojom odlukom donijeli na svijet dijete za čije postupke pred društvom odgovaraju do njihove punoljetnosti.

Danas bi trebalo biti lakše nego ikad odgajati djecu. Literatura, internet, psiholozi, pedagozi, tečajevi i škole… A kako zapravo odgajamo našu djecu? Za što ih osposobljavamo? Odgajamo li nositelje boljeg i ljepšeg svijeta? Uspješno obavljen proces odrastanja - od pelena do zrelosti - nemoguć je bez dobrog odgoja. Uspijemo li kao roditelji u tom procesu rezultat je sretan pojedinac, obitelj, društvo. Što se događa kad zakažemo u odgoju? Posljedice su mnogobrojne, a rezultat je nepotpuno ljudsko biće - osjećaj zakinutosti koji lako preraste u neuspjeh ili neprihvatljivo ponašanje. Propustimo li pružiti ljubav i sigurnost mogli bismo podjednako odgojiti žrtvu ili mučitelja. Tijekom razdoblja odrastanja, ali i kasnije. Zanemarenost, nepoštovanje, manjak vremena i ljubavi onemogućit će dijete da izraste u cjelovitu osobu i da izrazi svoje potencijale na kreativan način.

I u siromaštvu i u bogatstvu mogu se odgojiti jednako nezadovoljni ljudi, a samo su oblici izražavanja tog nezadovoljstva različiti. Pasivnost koja je rezultat neimaštine i ograničenja kod jednih, opsesivnost i nezasitnost kao rezultat bogatstva i potrošačkog društva, kod drugih. Imajući na umu porazne posljedice pogrešnog odgoja, odgovornost je ipak na strani roditelja ili odgojitelja. Kako onda odgojiti sretnu i cjelovitu osobu? Recepta nema, ali tu mogu pomoći ljubav, poštovanje, posvećenost, otvorenost i bliskost. Kada je smisao odgoja poticanje kreativnosti, omogućavanje samostalnosti i razvijanje sposobnosti, onda i život ima dublji smisao.

Razvijanje samodiscipline, toliko važne za prevladavanje životnih teškoća ne postiže se željeznom disciplinom - nametanjem autoriteta i treniranjem strogoće. No jednako tako niti ignoriranjem potreba koje malo biće svakodnevno postavlja pred nas. Imate li vremena za svoje dijete? Odgajanje s uvjerenjem da je dijete koje odgajamo vrijedno naše ljubavi i poštovanja postižemo upravo ono što opisuje pojam dobrog odgoja: dajemo priliku njegovu punom potencijalu da se razvije. I onda nam izazovi pokvarenog svijeta, medija i izopačenosti ne predstavljaju nepremostivu teškoću. A kao odrasli ljudi cijenimo sebe i one oke sebe.
Na nedavno održanoj tribini Grada Zagreba o mobbingu ponovno je aktualizirana ova tema. Bilo je riječi o potrebi edukacije zaoslenika i poslodavaca i sustavnom senzibiliziranju javnosti u vezi s tim problemom. No prevencija i mjere suzbijanja trebaju ići i šire od toga. Bilo bi dobro napokon educirati i roditelje i pomoći im savjetima kako se odnositi prema sve većim izazovima koje kao roditelji imamo. Nasilje ne poznaje dobne, niti bilo koje druge granice. Nadam se kako nećemo čekati da netko plati životom cijenu pokretanja sustava radi rješavanja takvih situacija.

 Kraj