Moramo se reindustrijalizirati da ne ovisimo samo o turizmu

Pretvaranje mađarskih tvrtki MOL-a i OTP-banke u snažne regionalne igrače u relativno kratkom roku ravno je pravome čudu. Hrvatske banke, telekomunikacijske i industrijske kompanije, koje su prije petnaestak godina bile neusporedivo snažnije, modernije i perspektivnije od mađarskih konkurenata, danas su u povlačenju

Piše: mr.sc.Damir Novotny
[email protected]

Poduzeća koja upravljaju hrvatskim autocestama tako izvještavaju o porastu naplata cestarina i visini dnevnih novčanih priljeva, dok se turističke kompanije hvale iznimno visokim ulaganjima u rekonstrukcije hotela i podizanjem standarda 'turističkih proizvoda'.

Operateri autocesta propuštaju, međutim, javnost izvijestiti o svojim ukupnim financijskim rezultatima iz kojih bi se mogli iščitati ukupni troškovi raskošnih autocesta za koje će se račun ispostaviti ovoj i budućim generacijama hrvatskih poreznih obveznika. S druge strane, oprezni i realni vodeći ljudi u istarskom turizmu, unatoč velikom broju gostiju i povećanim hotelskim standardima i cijenama, sumnjaju u rast financijskih rezultata turističke sezone.

Prazni hrvatski gradovi u unutrašnjosti tijekom srpnja i kolovoza govore o tome da su ideolozi turizma, kao najvažnije hrvatske gospodarske grane, uspjeli u nakani uvjeravanja javnosti ali i kreatora ekonomskih politika da domaće resurse valja usmjeriti prema turističkoj industriji. Visoka javna ulaganja u cestovnu infrastrukturu prema moru te gotovo jednaka privatna ulaganja, koja financiraju domaće banke, u hotelske i privatne smještajne kapacitete, pojačavaju dojam da je turizam neosporno najznačajnija privredna djelatnost u zemlji.

Građevinski krugovi, koji su najviše profitirali od ovakve alokacije fiskalnih kapaciteta, unisono govore o tome da autoceste možda i nisu neposredno i kratkoročno isplative, ali da donose goleme usputne učinke kroz rast cijena nekretnina na samoj obali, ali i u obalnom zaleđu. Globalni val rasta cijena nekretnina (ali i svih ostalih oblika realne imovine) doista je zapljusnuo i našu obalu. Putujući kroz istočnu Hercegovinu, najkraćim putem od Mostara do Dubrovnika, može se i u Trebinju zapaziti građevinska aktivnost kao i prisutnost jedne austrijske hipotekarne banke, koja dalekovidno prepoznaje potencijale ulaganja u nekretnine u neposrednoj blizini Dubrovnika.

Četvorni metar građevinskog prostora na jadranskoj obali tako postaje nekoliko puta skuplji od hektara najbogatije slavonske zemlje. Zahvaljujući poreznim i fiskalnim politikama svih dosadašnjih hrvatskih vlada, turizam je definitivno promoviran u najpoželjniju gospodarsku djelatnost, javna fizička infrastruktura je u punoj funkciji rasta u ovoj grani, a regionalne politike reagiraju konkretnim mjerama jedino u turističkim regijama. Pritom se malo tko usudi govoriti o ekonomici turizma i ranjivosti privredne grane čija uspješnost doslovce može ovisiti o meteorološkim prognozama.

Turistički prihodi se, naime, opasno približavaju 25-postotnom udjelu u bruto domaćem proizvodu, što Hrvatsku može svrstati u red zemalja koje žive i ovise o turizmu poput siromašnih karipskih zemalja i državica u Indijskom oceanu.
Dok hrvatski mediji, javnost i političari budno prate ulaske i izlaske turista, a velike gužve na autocestama pozivaju na razrade planova o dodatnim ulaganjima u proširenje tunelskih kapaciteta i gradnju novih mostova, na djelu je nova globalna preraspodjela rada. Globalna poslovna arena ubrzano se preslaguje. Stvaraju se goleme kompanije u financijskom i realnom sektoru koje razvijaju globalne poslovne operacije.

Pojedine se industrije konsolidiraju i globaliziraju. Tako se u svakoj industrijskoj grani ustanovilo ne više od 10-ak istinski globalnih kompanija. Izlazeći sa svojim dionicama na burzu, ruski Rosneft pozicionira se među pet najvećih naftnih kompanija na svijetu, indijska tvrtka Mittal, kroz akviziciju većeg konkurenta, europskog Arcelora, postaje najveći svjetski proizvođač čelika, dok tržišta s uzbuđenjem očekuju izlazak na burzu vodeće kineske banke. Svjetskom konsolidacijom dominira svega petstotinjak velikih korporacija, a nestaju srednje velike kompanije koje nisu razumjele proces globalizacije.

Otvara se, međutim, prostor za rast regionalnih poduzeća, koja će svoju poziciju razvijati na prostoru nezanimljivom velikim globalnim tvrtkama. Mađarska OTP banka je, tako, prije nekoliko dana objavila svoj interes za preuzimanje posrnule austrijske sindikalne banke BAWAG, a MOL preuzimanjem utjecaja u Ini i upornim pokušajem preuzimanja sarajevskog Energopetrola nastoji postati vodeća naftna kompanija u regiji.

Za one koji poznaju MOL i OTP-banku prije početka tranzicije, pretvaranje tih firmi u snažne regionalne igrače iza kojih ne stoje globalne korporacije već isključivo državni i privatni kapital u relativno kratkom roku, ravno je pravom čudu. Hrvatske banke, telekomunikacijske i industrijske kompanije, koje su prije petnaestak godina bile neusporedivo snažnije, modernije i perspektivnije od mađarskih konkurenata, danas su u povlačenju. Činjenica su neumoljive: i osim snažnog financijskog potencijala, Zagrebačka banka postaje samo mala filijala globalne Unicredit grupacije, Plivu čeka vrlo neizvjesna budućnost, a Ina je potpuno izgubljena u rašomonskim političkim spletkama i privatizacijskim rješenjima. Nekad vrlo ugledna i moćna industrijska grupacija Končar, koja je mogla prodati i proizvesti najzahtjevnija elektroenergetska postrojenja i malo manje zahtjevne kućanske uređaje, danas jedva preživljava. O sudbini ukupne prerađivačke industrije gotovo da i ne treba govoriti. Sve su to dobro poznate činjenice.

Hrvatska je, dakle, postala zemlja turizma i vrijednih nekretnina. Ekonomika hrvatskog turizma će, osim svih napora da se produlji sezona, poveća kvaliteta ponude, pa onda i prihodi, i nadalje biti upitna. Austrija ima vrlo razvijen zimski i ljetni turizam, a Grad Beč međunarodne turističke agencije imaju na svojim itinererima kao obveznu destinaciju i ljeti i zimi. Austrijski turistički prihodi nekoliko su puta viši od hrvatskih.

Mađarska turistička ponuda, ne samo na Blatnom jezeru i Budimpešti već i u provincijskim malim mjestima, postaje također sve zanimljivija svjetskim turistima. Upravo zbog ranjivosti i niske profitabilnosti ove gospodarske grane vlade tih zemalja i ne pomišljaju na to da bi turizam bio glavna okosnica razvojnih politika. Mađarska je početkom tranzicije kroz aktivne industrijske politike obnovila potpuno devastiranu industriju. Austrijski industrijski izvoz u 2005. g. prešao je 70 milijardi eura. Hrvatska, s tek triput manje stanovnika, ostvaruje nešto više od 4 milijarde eura robnog izvoza.

Samo na turizmu i špekulacijama na rastu cijena nekretnina ne može se, dakle, temeljiti hrvatska ekonomska strategija. Nema sumnje da treba reindustrijalizirati hrvatsku ekonomiju i stvoriti pretpostavke za rast prerađivačke industrije i izvoza. Vrlo jednostavna analiza industrijskih grana hrvatske nacionalne privrede pokazuje da su domaća industrijska poduzeća u nezavidnom ekonomskom položaju. U prvom valu privatizacije, kada je većina srednjih i velikih domaćih poduzeća pronašla svoje tranzicijske vlasnike, došlo je do primarne preraspodjele nacionalnog bogatstva u korist rentijerskih i nepoduzetničkih slojeva hrvatskoga društva, lojalnih klijenata političke stranke na vlasti.

Desetak godina poslije, privatni vlasnici prodaju svoje portfelje u financijskom i realnom sektoru hrvatskoga gospodarstva, pronalaze nove vlasnike u međunarodnim financijskim investitorima. Domaće tržišne vrijednosti rastu, ali ne kao posljedica rasta vrijednosti koju su tranzicijski vlasnici ostvarili, nego kao rezultat javnih ulaganja ali i sadržajne ('supstančne') vrijednosti domaćih poduzeća. Iako se prijelazni dioničari Plive mogu nadati solidnoj ponudi od strane Actavisa ili Barra, nijedna ponuda neće odražavati pravu vrijenost ove domaće kompanije. Politička je ekonomija, dakle, u posljednjih deset tranzicijskih godina bila na djelu i sustavno oslobađala poduzetničke odgovornosti i vladu i kroz privatizaciju nastale nove vlasnike hrvatske industrije.

Nove se vrijednosti, a time niti nova vrijedna radna mjesta, zasigurno neće stvoriti u turizmi, a posebno ne u sektoru nekretnina. Koruška je Vlada, unatoč snažnom turizmu, nedavno osnovala posebni fond s potencijalom od 500 milijuna eura za ulaganja u industrijske kapacitete i podupiranje privatnih industrijskih ulaganja. Pritom je bila presudna pomoć velike regionalne banke sa sjedištem i u vlasništvu pokrajine Koruške. Ako se zna da ta austrijska regija ima tek nešto više od tristo tisuća stanovnika, investicijski potencijal ovoga državnog fonda iznimno je visok. Hrvatska mora bez odlaganja programirati i ostvariti zaokret u paradigmi političke ekonomije i preuzeti odgovornost za oporavak hrvatske industrije te pozicioniranje hrvatskih poduzeća na regionalnom tržištu koje se upravo kreira. Nadamo se da nije prekasno!

 Rasprodaja obiteljskog srebra

 Na marginama okruglog stola na temu proračunskih reformi, održanog u Budimpešti prošle godine, poznati i ugledni slovenski ekonomist Joža Mencinger rekao je da se ne boji za Hrvatsku koja ima dovoljno atraktivnih realnih vrijednosti na obali za zalaganje i prodaju, podrazumijevajući time da će hrvatski fiskus uvijek naći dovoljno 'obiteljskog srebra' za prodaju i financiranje deficita u javnoj potrošnji.

Usporedbe radi, slovenski proračun već godinama bilježi suficit, a slovenska Vlada nije morala prodavati kompanije u državnom i privatno-državnom vlasništvu kako bi financirala javne potrebe. Unatoč tome, Slovenija ne zaostaje u razvoju javne infrastrukture za ostalim zemljama nove Europe. Hrvatske su vlade, nasuprot tome, uporno prodavale najvrednije javne kompanije kako bi financirale javna ulaganja i neumjerenu potrošnju, ali se i dodatno zaduživala za gradnju turističke infrastrukture.

Naivna Vladina administracija bila je impresionirana činjenicom da je relativno lako došla do dugoročnih kredita za financiranje autocesta. Velike institucionalne i privatne globalne banke vrlo su spremno financirale javna ulaganja u infrastrukturu, znajući pritom da će prije ili poslije rast cijena nekretnina značajno umanjiti rizike financiranja. Ulazak Hrvatske u EU te rizike dodatno smanjuju, a volumeni financiranja, iako za Hrvatsku visoki, u globalnim su razmjerima relativno niski.

Globalni rast kamatnih stopa će rizike s kojima su kreditori hrvatskoga javnoga i privatnog sektora suočeni svesti na najmanju mjeru. Konzorcij banaka, koji je prije nekoliko dana omogućio Agrokoru refinanciranje srednjoročnih i kratkoročnih obveza, analizirajući potencijale s kojima raspolaže Belje d.d, došao je do zaključka da će ulaskom u EU vrijednost imovine ovog poljoprivrednog kombinata i njegova vrlo plodnog poljoprivrednog zemljišta višestruko porasti.