Može li si Hrvatska priuštiti nižu stopu PDV-a?

U nizu 'smušenih' prijedloga koji u krizi niču kao gljive poslije kiše stiže i jedan ravno iz Bruxellesa - smanjenje stope PDV-a kako bi jeftinija potrošnja oživjela sve opasniju recesiju. Velika Britanija tako planira srezati PDV sa 17,5 na 15 posto dok Njemačka i Francuska to rezolutno odbijaju.

Pametno, reći će mnogi, jer je Njemačka primjerice u jednoj od prošlih kriza, onoj 70-ih godina prošloga stoljeća, najbrže i najbezbolnije izašla iz nje, upravo zato što nije poticala opću potrošnju nego proizvodnju. Ovoga je puta, doduše, izgovor ponešto drukčiji - niža stopa PDV-a znači i tanji proračun, veće potrebe za zaduživanjem, a kapitala nema. Što bi to značilo za hrvatski državni proračun, valjda je svima jasno.

Konzultant Željko Perić misli da gospodarstvu svakako treba pomoći, no smanjenje PDV-a je prekomplicirana akcija koja bi mogla otvoriti previše rupa. Možda bi prije trebalo selektivno smanjiti porez za određene grupe proizvoda, ako se plaće zamrznu i ako bude bilo otpuštanja, kaže. Ono što bi gospodarstvu sigurno pomoglo jest način uplate PDV-a državi i to tako da poduzeća PDV ne plaćaju prema fakturama nego prema naplati, predlaže Perić. Naime, i sama je država velik generator nelikvidnosti. Zdravstvo plaća tek u roku od 270 dana ili duže, pa onaj tko je isporučio robu nekome tko je u tom lancu, domino efektom nelikvidnost prenosi dalje. Rasterećenjem likvidnosti država ne bi dobila manje novca nego samo drugim tempom, a likvidnost bi se sigurno poboljšala. No što god se odlučilo, najgore je takve poteze raditi u krizno vrijeme, to se radi u mirnim vremenima, hladne glave, s točnim računicama utjecaja na sve segmente društva, preporučuje Perić.

Ekonomist Guste Santini kaže da sada ne možemo puno učiniti s PDV-om jer je to dominirajući porez koji se skuplja ponajviše od uvozne robe. U godini kada se zatvara deficit proračuna (a mora se zatvoriti, jer više nemamo dovoljno dobar bonitet za nova zaduženja) mora se smanjiti i potrošnja - naša je potrošnja, naime, generirana zaduženjem, iz uvoza, a ne vlastitom proizvodnjom, što samo produbljuje manjak na računu trgovinske i platne bilance, kategoričan je Santini. Kako bi se ipak olakšao porezni teret gospodarstvu predlaže da se povećaju trošarine i PDV, a da se smanji porez na dohodak i poveća neoporezivi dio. Tako rad postaje jeftiniji, a oni siromašni će dobiti više kupovne moći nego smanjenjem PDV-a na potrošnju. I najvažnije, Santnini preporuča vraćanje zaštotne kamate kako se i ono malo kapitala što imamo ne bi izvlačilo iz Hrvatske. 

Zdeslav Šantić, analitičar RBA kaže da je tu riječ o dva različita koncepta. Britanski koncept zagovara brže pozitivne učinke koji bi uslijedili rezanjem PDV-a, no ti su učinci potpore osobnoj potrošnji kratkoročni. Zemlje eurozone, poput Njemačke i Francuske, zagovaraju sporije ali dugotrajnije rješenje, guranje velikih infrastrukturnih projekata i potpore pojedinim sektorima poput autoindustrije. Hrvatska, kaže, nema puno izbora. PDV je najizdašniji porez, a deficit koji bi nastao njegovim smanjenjem država bi teško mogla financirati jer su mogućnosti zaduživanja u inozemstvu ograničene. Pravilo je da se porezni prihodi ne diraju sve dok se ne sredi rashodna strana, kaže Šantić. Sada je primarna zadaća stabilnost gospodarstva što će se postići zatvaranjem proračunskog deficita i održavanjem stabilnog tečaja. Ako bi se diralo u poreze onda bi trebalo rasteretiti poreze na rad i ukloniti parafiskalne namete, zaključuje Šantić. (Gordana Gelenčer)