MP3 odlazi u povijest, dolaze FLAC/APE formati

Vijest da MP3 format polako odlazi i da ga zamijenjuju sofisticiraniji načini krađe glazbe možda je dobra vijest za audiofile i telekome, ali zasigurno nije za izdavačke kuće.

Naime, ako ste jedan od pasioniranih korisnika ‘razmjene datoteka’, kako se lijepo kaže za ilegalnu razmjenu sadržaja preko interneta, vjerojatno ste primjetili sve češće pojavljivanje nekih neuobičajenih formata datoteka, koji se zovu FLAC ili APE. Njihova prednost leži u činjenici da ne gube određena akustična svojstva kao što je slučaj s MP3 formatom. Rastuća popularnost ovih formata rezultat je sve bržih internetskih veza i sve većih tvrdih diskova. Za lakše razumijevanje onih koji nisu previše vični tehničkim specifikacijama raznih glazbenih formata evo primjera. Prva stvar na albumu White grupe Beatles, Back in the USSR, duga je 2.43 minute i u nedavno remasteriranoj verziji na CD-u ima 28,1 megabajta. Kada se prenese s CD-a na računalo u nekom-primiranom formatu, nastaje datoteka s .waw ekstenzijom.

U mračnim vremenima dialup modema i sporih veza, za prebacivanje ovakve datoteke trebalo bi oko sat i pol, naravno uz pretpostavku da se veza uspije uopće održati. Revoulucija je nastupila pojavom danas već legendarnog MP3 formata, odnosno formata koji je drastično smanjivao glazbene datoteke na desetinu svoje veličine, a to je značilo i proporcionalno kraće vrijeme preuzimanja, što je, pak, omogućilo preuzimanje datoteka čak i putem rudimentarnih modema, na čemu je popularnost onda izgradio Napster, začetnik peer-to-peer razmjene datoteka.

No, ove prednosti MP3 formata imale su i svoju cijenu. Smanjivanje datoteke značilo je i gubljenje odre-đenih dijelova glazbenog zapisa, odnosno slabiju kvalitetu glazbe. Lossless (bez gubitka) formati korak su naprijed u tom smislu i prilikom komprimiranja glazbenog zapisa ne gubi se ništa od originalnih svojstava glazbe, a činjenica da zato zauzimaju više prostora na disku više nikoga pretjerano ne smeta s obzirom da je u međuvremenu prosječna veličina tvrdih diskova osjetno porasla, kao i propusnost veza. Novi sustavi kom-primiranja u prosjeku smanjuju datoteku za 70 posto, ali to rade na drugačiji način od MP3 sustava. Lossless sustav sličan je zip sustavu, što znači da zgušnjava podatke za spremanje na disk i rapidno ih raspakirava tijekom puštanja na njihovu nekomprimiranu razinu.Ovakav tip datoteka moguće je puštati na većini računala uz preuzimanje odgovarajućeg softvera, odnosno playera koji podržavaju puštanje ovih formata. S druge strane, iPod će, kao što je često slučaj s Apple proiz-vodima, biti problem jer nije previše otvoren za formate izvan svoje svog portfelja, poput FLACa, APEa ili EACa.

Mogu doduše, puštati datoteke komprimirane u Apple lossless formate, ili veće .waw datoteke, no velik broj kompjuteraša odbacuje njihov format zato što kompanija ne želi otkriti specifikacije o načinu funkcioniranja njihovog sustava, dok su većina konkurentskih formata open source projekti, što znači da su svi detalji o njima svakome dostupni.Razliku u kvaliteti prosječni korisnik, ruku na srce, vjerojatno i neće primjetiti, ali profinjeno glazbeno nepce audiofila, potpomognuto ozbiljnim audio sustavom, vjerojatno će primjetiti razliku između MP3 da-toteke na 128 kilobita u sekundi i onog od 320, no šanse za razlikovanje lossless formata od visokokvalitet-nog MP3-a su nešto manje i rezervirane za one najosjetljivije slušače. (Vanja Figenwald)