Na sastanku u Washingtonu SAD pokušao formirati blok protiv kineske valutne politike

Prije dvadesetak godina Japan je na zapovijed SAD-a morao devalvirati svoju valutu ne bi li se smanjio američki deficit s tom zemljom. Kina, međutim, nije Japan, a i tadašnje iskustvo uči da se devalvacijom nije postiglo mnogo. Problem je, naime, u ekonomiji, ne u lošoj valuti.

piše Vanja Figenwald

Unatoč nizu umirujućih izjava u međuvremenu u kojima se olako odbacivala mogućnost rasplamsavanja valutnog rata na globalnoj sceni, godišnji sastanak Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke u Washingtonu pokazao je da razloga za zabrinutost ipak ima. Iskorišten kao ring za nastavak šaketanja između Kine s jedne strane i zapadnih ekonomija s druge, sastanak uglavnom nije ostavio mjesta raspravama o bilo čemu drugom, pa su u skladu s time očekivanja od susreta G20 u Seulu zakazanog za sljedeći mjesec naglo smanjena. Cijela priča tinja već neko vrijeme, bukne pa se smanji, ali živci su očito popustili na svim stranama i sada se otvoreno optužuje i proziva.
Amerika je pokušala sastanak u Washingtonu iskoristiti za formiranje bloka zemalja, da ne kažemo koalicije voljnih, radi pojačavanja pritiska na Kinu, čija im valutna politika postaje ozbiljan trn u oku. Druga ekonomija svijeta uporno odbija popustiti zahtjevima Amerike, koju jasno u stopu prati odana Europa, da dopusti ozbiljniju aprecijaciju svoje valute renminbija kako bi se 'ispravile neravnoteže u svjetskoj ekonomiji'. Amerikanci su zbog nečega uvjereni da je sporost njihova ekonomskog oporavka rezultat namještanja kineskog tečaja, čime se njihovi izvoznici, oni koje je njihov financijski sektor iskorijenio, stavljaju u nekonkurentan položaj.

Stari recept iz 1985. Na stranu već spomenutu činjenicu da apreciranje juana prije nekoliko godina nije smanjilo, nego povećalo trgovinski deficit Amerike prema Kini, zgodnije je pokušati se sjetiti u kojem se to dijelu kapitalističke teorijske građe nemogućnost nekog da konkurira nekom drugom smatra neravnotežom koju valja ispraviti namještanjem tečaja. Odakle uvjerenost Amerikanaca i Europljana da je problem njihove nekonkuretnosti primarno tečajne prirode, nije lako shvatiti, a i oni ga sami nisu uspjeli objasniti. S druge strane neprekidna devalvacija dolara i gotovo nepostojeće kamatne stope središnjih banaka na Zapadu ne smatraju se neuravnoteženim ponašanjem.
Razlog za takvu eskalaciju jest širenje požara. Ono što je dosad najviše bilo predmet bilateralnog natezanja preraslo je u širi trend interveniranja država prema svojim valutama radi smanjenja njihove vrijednosti, uz perspektivu daljnjeg širenja. Jedna od zvučnijih devalvacija jest ona Japana prošlog mjeseca, ali tu su Južna Koreja i Tajvan te slični manevri Brazila. Svi pokušavaju steći komparativnu prednost, pa je Amerikancima to sjajno poslužilo da sukob s Kinom podignu na višu razinu i implicitno optuže Kineze za val devalvacija. Ovaj put Kinezi su odgovorili navodeći kako će očekivano daljnje Fedovo ubrizgavanje dolara, američke središnje banke, samo pogoršati te neravnoteže i zatrpati ekonomije u razvoju destabilizirajućim priljevom kapitala.

Zahtjeve Amerikanaca lakše je razumjeti ako se zna nešto o recentnoj povijesti. Kad traže namještanje tečaja, oni zapravo pokušavaju ponoviti već provjeren recept iz 1985. Te je godine potpisan sporazum u hotelu Plaza kojim je između Amerike, Japana i najjačih ekonomija Europe dogovoreno devalviranje dolara prema jenu i tadašnjoj njemačkoj marki. Cilj? Pa može se nazvati ispravljanjem neravnoteže, a može se nazvati i namještanjem pravila igre tako da Amerika može izaći iz blata u kojem je zapela. Naravno, bila je u recesiji. Namjera je bila smanjiti trgovinski deficit Amerike sa Zapadnom Njemačkom, Francuskom, Ujedinjenim Kraljevstvom i Japanom, najvažnijim deficitom. U posljednjem nije postignut poseban uspjeh, i to zbog, ovdje valja dobro naćuliti uši, strukturnih, a ne monetarnih uvjeta, objasnit će poslije konvencionalna ekonomija. Jednostavnije, problem je bio u lošoj ekonomiji, ne u lošoj valuti.

Vidimo se u Seulu Imajući to na umu, lakše je razumjeti nervozu Amerikanaca i njihovo očekivanje da se povijest jednostavno ponovi. No stvari su se u međuvremenu dosta promijenile. Kina nije Japan i ne potpisuje sve što joj se iz Washingtona pošalje, kao što ni američka potrošnja nije onako presudna kakva je bila prije 20 godina. Sastanak koji je trajao od 8. do 10. listopada tako je bio, posve očito, čisti debakl. Ostavio je probleme za čvenk u Seulu, kada bi ponovno mogle frcati iskre. Šteta za Korejce koji su namjeravali progurati neke posve druge točke dnevnog reda, a ovako će biti samo nosači vode u boksačkome meču između Kine i Amerike. Moglo se ponovno pričati o bankama, dogovarati suradnje i sretniji svijet budućnosti, umjesto toga odigrat će se natezanje s malo mogućnosti za bilo kakav ozbiljan dogovor.I baš u tome leži povijesna vrijednost posljednjeg sastanka MMF-a i Svjetske banke, pravog osvježenja u moru posve nevažnih rasprava kakve su se događale na prošlim rendensima. Glavni akteri svjetske ekonomske i političke scene polako dolaze do zaključka očitog svakome tko barata s malo osnovnog poznavanja povijesti - da između Kine i Amerike, s Europom uvijek pod rukom, budućnost ne nudi previše prostora za dogovor.

Te dvije zemlje zapravo idu u posve suprotnim smjerovima, što znači da će se samo još više razilaziti. Onog trenutka kada Kina uspije dovoljno zamijeniti američku potrošnju nekom drugom i dolarske devizne rezerve drugima, razlaz će postati činjenica. Afriku već preuzimaju i pripremaju kao novi potrošački poligon budućnosti, kao što i u tišini i malim serijama redovito zamjenjuju dolare drugim valutama. Sve priče o nekakvom globalnom dogovoru i ostvarivanju suradnje na opću dobrobit ne uzimaju u obzir realnost ekonomije i politike.Tako ni prijedlog direktora MMF-a Dominiquea Strauss-Kahna da njegova organizacija godišnje ‘sistematske preglede’ najvećih ekonomija izvodi simultano i s njegovim osobnim angažmanom, čime bi se efikasnije mogao steći uvid u efekte pojedinačnih nacionalnih poteza na druge zemlje, nije polučio poseban uspjeh. Završetkom sastanka tema je stavljena u stanje mirovanja do Seula.