Na valu krize Američka banka izrasla u financijskog diva
Nakon kupnje Merrill Lyncha za 50 milijardi dolara Američka je banka stvorila grupaciju snažnu gotovo poput Citigroupa i uskočila u prvi razred na području trgovanja dugovima i kapitalom u svijetu
Pripremio: Vanja Figenwald
[email protected]
Jednom smrkne, drugom osvane, kako u životu, tako i u financijskom svijetu. Točnije, dok je prvih pet banaka muku mučilo s opstankom, neke druge, do jučer sekundarno važne, isplivale su na površinu i dočekale svojih pet minuta slave. Jedno od imena koja su se najčešće spominjala u tom smislu bilo je ono Američke banke (Bank of America), koja je za 50 milijardi dolara spasila Merrill Lynch. Nova zvijezda tako je postao Ken Lewis, šef Američke banke, koji je tom kupnjom stvorio grupaciju snažnu gotovo poput Citigroupa, najjače američke banke prema sredstvima. Ipak, zasad nije jasno hoće li takva, osnažena Američka banka, kao što joj tepaju prijatelji, donijeti koristi svojim dioničarima ili kako će ploviti trenutačno burnim morima financijskog svijeta. Sigurno je da Lewis shvaća epske razmjere dane mu prilike.
- Pristupio sam Stanu O'Nealu (tadašnjem Merrillovu šefu) prije nekoliko godina, ali nije pokazao interes - prisjeća se Lewis svojih prvih pokušaja prema rivalu. No zahvaljujući dodiru nebesa našao se u situaciji da kompletira svoju veliku stratešku viziju. Merrillovo preuzimanje od Američke će banke stvoriti upravo onakvog igrača kakvim ga je šef zamišljao, dominantan faktor u gotovo svim financijskim uslugama. Hvatanjem Merrillova krda, 16.700 financijskih savjetnika, postala je najveća svjetska brokerska institucija s 2,5 milijarde dolara u sredstvima klijenata. Ako obje tvrtke zadrže svoje trenutačne tržišne udjele, Američka će banka od drugorazrednog igrača uskočiti u prvi razred na području trgovanja dugovima i kapitalom na svijetu. Nakon godina akvizicija koje su stvorile prvi istinski nacionalni bankarski brend, ta banka već zauzima prvo mjesto u poslovanju kreditnim karticama, maloprodajnom bankarstvu (s više od šest tisuća ogranaka) i hipotekama, i to zahvaljujući nedavnoj kupnji Countrywidea. Američka je banka tako sada pravi pravcati financijski supermarket, poslovni model koji uspijeva kod rivala JP Morgan Chasea pod njihovim šefom Jamieom Dimonom, ali zapinje kod Citigroupa.
Smanjuje se konkurentska napetost
Lewis, kojem je 61 godina, ne krije da misli kako ima prednost nad spomenutim dvojcem zato što je veći - u više je poslova i na više mjesta. Budućnost financija opisuje na način koji bi se možda najbolje opisalo kao oprezno likovanje. Predviđa kraj rastrošnim plaćama i sve teže tržište koje će ostaviti na životu samo nekoliko divova i bojno polje puno žrtava. No to nije nužno sve loše, ako je suditi prema Lewisu. Na kraju krajeva, on mrzi prenapuhane plaće na Wall Streetu, kriza mu je spustila Merrill Lynch u krilo, a svaki pad na tržištu investicijskog bankarstva voda je na njegov mlin.Ipak, Lewis nema iluzija da će sljedećih nekoliko godina biti lagana plovidba za njega. Zlatno doba financijskih usluga gotovo je i više nikad neće biti isto, smatra on. Njegov je najveći problem trenutačno bezizlazna situacija za potrošače jer vidi kako se kreditna pita prosječnog Amerikanca, pritisnutog visokim cijenama goriva i hipoteka te uz ugroženo radno mjesto, drastično smanjuje.
Građani su prema njegovom viđenju podjednako slabi kao i banke, što znači da će teško servisirati i sadašnje dugove poput hipoteka, kreditnih kartica i kredita za automobile. Stoga Lewis vidi priliku za širenje svog kolača povećanjem kredita dok njegovi rivali venu po sporednim kolosjecima. Prednost Američke banke nije samo izdašan fond kapitala nego i to da će preostali igrači, poput Morgan Stanleyja i Goldman Sachsa morati uvelike smanjiti svoje bilance nakon prelaska u klasično bankarstvo. Lewis je stoga uvjeren da će preostale banke biti znatno lakše konkurentice nego prije. Zašto? Pa, s obzirom na to da Goldman i Morgan moraju smanjiti bilance reduciranjem svog opterećenja, neće moći ponuditi iste financijske opcije koje njihovi korporativni klijenti sve više zahtijevaju, a koji očekuju da im banke prošire kreditnu liniju i omoguće reprogramiranja kredita. A upravo u tom grmu leži zec. Da bi zadovoljile i privukli nove korporativne klijente, banke moraju učiniti upravo suprotno, odnosno povećati svoju bilancu.
Je li Merrill preplaćen?
Bez obzira na to što se sve kockice slažu u njegovu korist, Lewis ipak ima određene zapreke. Jedna je od njih pitanje kapitala Američke banke, koji se osjetno smanjio kupnjim Merrilla i Countrywidea. Ako banka ne uspije podići razinu kapitala, njezin će odnos kapitala prema sredstvima pasti na 7,4 posto, što je ispod ciljanih osam do 8,5 posto. Lewisovo je moguće rješenje rezanje tvrtkine tri milijarde dolara teške kvartalne dividende, točnije 11,8 milijardi dolara na godinu. To će, pak, razočarati investitore koji su nahrupili na njezinu dionicu zbog pouzdanosti i sve veće isplativosti. Osim toga, to je i posipanje pepelom za Lewisa, koji je sve donedavno uvjeravao investitore da je rezanje dividende malo vjerojatno. Drugo je veliko pitanje za Američku banku moguće preplaćivanje Merrilla. Iako Lewis akviziciju smatra 'strateškom životnom prilikom', upitna je isplaćena vrijednost. U jednom je trenutku i Lehman bio u kombinaciji, no nakon pomnijeg razmatranja u Američkoj su banci odlučili da se potencijalni dobitak ne može mjeriti sa sigurnim gubitkom od deset milijardi dolara.
Zahtijevao je od ministra financija Paulsona znatan angažman države, a kad je ovaj to odbio, odlučio je odustati od Lehmana, koji je ubrzo propao. Samo dan poslije nazvao ga je John Thain, Merrillov šef, i predložio spajanje, što vraća na pitanje zašto je Lewis platio 70 posto premije na Merrillovu dionicu, odnosno 29 dolara po dionici, kolika je bila zaključna cijena tog petka, kada je bilo očito da će se Merrill preko vikenda naći u daleko mnogo poziciji potaknutoj padom Lehmana. Lewis to objašnjava time da bi Američkoj banci bilo mnogo teže kupiti Merrillovu brokeražu, koja ih je najviše zanimala, da je on bankrotirao. Stvar bi išla na aukciju i Američka bi se banka tada morala natjecati s konukrentima koji su od početka također bili u igri, poput Goldmana i Morgana. Lewisu nije žao više cijene jer je uvjeren da vrijedi više od 50 milijardi.