Najbolja su osiguranja fiducija i hipoteka

Fiducijarno osiguranje je dobro sredstvo osiguranja za vjerovnika, a dužniku omogućava da s onim što je dao radi osiguranja i dalje radi i eventualno stekne sredstva za namiru tražbine

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Fiducija je sredstvo osiguranja tražbina koje pripada tzv. stvarnopravnim osiguranjima za razliku od onih osobnih kao što je npr. zadužnica, i nije ograničena po pitanju subjekata ni na koji način. Stranka može biti bilo tko, pa i stranac. Uvođenje instituta fiducijarnog vlasništva rezultat je potrebe poboljšanja položaja vjerovnika kroz sigurnost ostvarenja tražbina i samim tim svih potencijalnih i stvarnih investitora, što je u vremenima pojačane nelikvidnosti i te kako važno. Od kada postoje vjerovnici i dužnici postoji i problem kako osigurati da se vjerovnik namiri i time bude potaknut na različite investicije. Objektivno svaki vjerovnik uvijek bi trebao imati u vidu dvije opasnosti - prva je koliki će biti opseg imovine dužnika u vrijeme namirenja, a druga je koliko će biti drugih vjerovnika koji će 'napadati' tu istu imovinu. Fiducija i uopće stvarna sredstva osiguranja (među njima i hipoteka) ograničavaju te rizike zato jer vjerovnika stavljaju u položaj da riskira jedino ako tražbina premaši iznos vrijednosti onoga što je dano u fiduciju. Potrebno je posebno voditi računa o objektivnoj činjenici da je sustav uvijek dosta socijalno osjetljiv i da u praksi deklaratorna zaštita vjerovnika iz niza zakona često gubi bitke pred pritiskom medija i uopće javnosti (pod parolama kao što je 'zašto bogati poduzetnik izbacuje nekoga iz stana kad iznos duga njemu ne znači mnogo', pri čemu to kako je dug nastao gotovo nikoga i ne zanima).

Upisnik osiguranja tražbina

Kad se u fiduciju daje nekretnina koja je upisana u zemljišne knjige, sve je jako jednostavno i vjerovnik se upisuje - knjiži kao tzv. prethodni vlasnik, uz napomenu da je to radi osiguranja. Pravna sigurnost i vladavina prava u tim su slučajevima zaštićeni, a treba voditi računa i o tome da sporazum o osiguranju svakako potpiše i suprug, bilo bračni bilo izvanbračni, da ne bi zbog instituta bračne stečevine prema kojemu je sve stečeno radom suvlasništvo na jednake dijelove ako drukčije nije ugovoreno bračnim ugovorom koji kod nas gotovo nitko ne sklapa, za razliku dio razvijenih država u kojima to mnogi rade.

Za sve ono što se ne vodi u javnim knjigama (a toga ima mnogo, i to ne samo pokretnina nego i nekretnina zato jer je stanje zemljišnih knjiga još uvijek nesređeno ili nedovoljno sređeno) stanje nije jednostavno. Zato je trebalo naći rješenje koje bi osiguralo dovoljan stupan pravne sigurnosti svima koje sudjeluju. Od 25. travnja 2006. godine počela je primjena Zakona o upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima kojim je unutar Financijske agencije osnovana Služba upisnika koja vodi upisnik kao javnu knjigu te u isti se upisuju prava i mjere koje se ne upisuju u koju drugu javnu knjigu kao, primjerice, založno pravo na pokretnini, pravu, dionici, udjelu i poslovnom udjelu u trgovačkom društvu koje se, u skladu sa zakonom, stječe ovrhom ili osiguranjem. Usklađen je i Pravilnik o registraciji vozila te je predviđen upis u knjižicu vozila postojanja ograničenja prilikom zasnivanja fiducijarnog osiguranja na vozilu.

Problem su neuknjižene nekretnine

Kao poseban problem ostaju neuknjižene nekretnine - to su ne samo zgrade koje nisu knjižene nego i cijele katastarske općine u kojima zemljišna knjiga nije osnovana (nažalost i toga još uvijek ima). Nije problem u sastavljanju sporazuma o fiducijarnom osiguranju - problem je u tome kako osigurati publicitet radi učinka prema svim trećim osobama kako bi se izbjegle manipulacije različite vrste na teret vjerovnika. Uobičajene provedbe u zemljišnim knjigama nema, navedeni upisnik iz 2006. ne spominje neuknjižene nekretnine (primjena bi bila moguća uz jako elastično tumačenje) i preostaje provedba u tzv. knjizi položenih ugovora - onaj vjerovnik koji dođe u tu situaciju bi, ako već može birati i ne odbije takvo osiguranje, trebao (s isplatom ili isporukom ili uopće onim čime će nastati dugovanje koje se osigurava) pričekati do pravomoćnosti rješenja o upisu u knjigu položenih ugovora. Naime, praksa je (čak i kod banaka, koje su generalno na glasu kao jako neelastične i krute) da se prihvaća izvadak iz zemljišne knjige, a zanemaruje se to što se upis provodi prije nego što se rješenje uopće i izradi, da i ne govorimo o pravomoćnosti.

Osim novčane tražbine fiducijara, osigurati se može i nenovčana tražbina, ali u tom slučaju u sporazumu mora biti određena novčana protuvrijednost te tražbine te se osigurati može i buduća tražbina.
Bitno je da se na promet radi osiguranje ne plaćaju porezna i druga davanja, osim sudskih pristojbi upisa. Međutim, ako i kada dođe do toga da se ono što je dano u fiduciju proda ili postane vlasništvo vjerovnika, tada se porezi (na promet nekretnina, na dodanu vrijednost...) obračunavaju i naplaćuju kao i kod bilo kojeg drugog prometa.

Izbjegava se parnički postupak

Predviđeno je da se dužnik može već u aktu zasnivanja fiducijarnog osiguranja podvrći (ugovaranjem klauzule ovršnosti) prinudnom izvršenju potraživanja na predaju stvari i na taj je način izbjegnuto vođenje parničnog postupka, a uspjeh toga zakonodavnog rješenja leži u činjenici što se sporazum o fiducijarnom vlasništvu sklapa pred sudom ili javnim bilježnikom s učinkom sudske nagodbe.

Ovršni zakon i njegove novele ne sadrže odredbe o zabranjenim uglavcima sporazuma o fiducijarnom osiguranju, ali analogno bi se moglo primijeniti pravila o uglavcima koji su zabranjeni u ugovoru o zalogu, dakle da će predmet osiguranja prijeći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme, da dužnik ne može predmet osiguranja nikad iskupiti ili da ne može nikomu drugomu dopustiti da osnuje pravo osiguranja na istom predmetu ili da vjerovnik ne bi ni nakon dospijeća osigurane tražbine smio zahtijevati prodaju osiguranog predmeta i sl.
Dakle, fiducijarno osiguranje je dobro sredstvo osiguranja, sredstvo koje omogućava dužniku da s onim što je dao radi osiguranja i dalje radi i eventualno stekne sredstva za namiru tražbine. Kroz to vrijeme dužnik može i raspolagati tom imovinom, ali je to ipak više teorijska kategorija jer će teško netko (osim iznimno) prihvatiti raspolaganje kad je nešto već dano u fiduciju. Vjerovnik je prilično zaštićen publicitetom u javnim knjigama, od zemljišne knjige pa do novoosnovanog upisnika. Ima pravo i uvida u sve te knjige, što bi kad god je to moguće (nije npr. kad je riječ o tražbini nastaloj nanošenjem štete) trebalo i učiniti.

Klauzula o ovršnosti

Štoviše, i kad se neki odnos već uspostavio, dobro je pratiti što dužnik radi s ostalom svojom imovinom, jer ako se ne dogodi naplata putem fiducije, dužnik odgovara i ostalom svojom imovinom. Svakako treba dobro voditi računa o bračnim i izvanbračnim supruzima u vrijeme stjecanja imovine - najbolje je od dužnika dobiti vjenčani list (izvornik ili ovjerovljeni preslik) i onda u skladu s tim dalje postupati (npr. suglasnost supružnika koji je nedavno stupio u brak u odnosu na ranije stečenu imovinu je bespredmetna, kao i bilo kojega za ono što nije stečeno radom nego npr. nasljedstvom).

Iako mnogi pokušavaju sve svoje ugovore što više skratiti, to nije baš uvijek preporučljivo. Kad se već nešto radi, jednak je trošak (a mnogo manji rizik) kad se tome pristupi temeljito. To znači i konstatiranje svih provjera izjava i jamstava dužnika, ali i klauzulu o ovršnosti unatoč tome što neki smatraju da je suvišno jer Ovršni zakon određuje da sporazum ima svojstvo sudske nagodbe te, ako je ikako moguće, i polica osiguranja kod uglednog osiguravatelja, što je posebno važno kod vozila koja se daju u fiduciju.

Ako dugovanje ne bi bilo plaćeno, daljnji postupak ide preko javnog bilježnika (ali ne po službenoj dužnosti nego na prijedlog onoga tko ima za to interesa - dakle vjerovnika). Važno je znati da se, ako se dogodi neplaćanje, putem javnog bilježnika predmet izlaže prodaji, a ako se u tome ne uspije, vjerovnik može izjaviti da prihvaća na ime naplate ukupnog duga sa svim kamatama i porezima prijenos onoga što je dano u fiduciju u punopravno vlasništvo. Cijenu po kojoj će se predmet nuditi određuje dužnik, ali ne manje od osigurane tražbine sa svim troškovima. Ako se proda bolje, odnosno više od toga, ta sredstva pripadaju dužniku.