Najveći sindikalni prosvjedi u povijesti Slovenije

Žestok otpor izazvala predložena jedinstvena porezna stopa (flat tax), promjene u zdravstvenom i mirovinskom sustavu te obrazovanju i radnom zakonodavstvu, a osobito moguće zamrzavanje plaća te intervencije u kolektivne ugovore

Piše: Dragoslav Košarić, Ljubljana

Pod geslom: 'Očuvajmo Sloveniju kao socijalnu državu', nekoliko desetaka tisuća prosvjednika iz cijele Slovenije okupilo se u subotu, 26. studenoga, na Kongresnom trgu u strogom centru Ljubljane da izraze nezadovoljstvo ekonomskim, socijalnim i poreznim reformama koje je najavila slovenska vlada.

Upozorenje kabinetu premijera Janeza Janše i njegovim autorima reformi nije upućeno govorima lidera vodećih sindikalnih središnjica, već brojem prosvjednika, jer je po broju sudionika to bio najveći protest u povijesti Slovenije. Zbog obilnih snježnih padalina malo tko je očekivao da će se okupiti toliko ljudi. Sindikat nije slučajno izabrao neradni dan subotu za prosvjed.

Bio bi to, i da su vremenski uvjeti bili bolji, rizičan potez. Jer, svim slovenskim političkim strankama je dobro poznato da predizborne skupove moraju održavati tijekom radnog tjedna, jer vikend je za Slovence rezerviran isključivo za obitelj i odmor. Neizvjesna egzistencijalna sudbina, kakvom je za sada kroz prizmu najavljenih reformi vide, motivirala je radnike da se odazovu pozivu Sindikata i u što većem broju dođu na prosvjed.

Prema procjenama organizatora ovih mirnih prosvjeda, koje su organizirale četiri najjače sindikalne središnjice, okupilo se oko 40 tisuća ljudi; uz radnike i sindikalne aktiviste bili su tu i predstavnici studentskih i umirovljeničkih organizacija. Procjena je policije pak znatno niža, tvrde da se na prosvjedima okupilo oko 25 tisuća ljudi.

Zajedno radnici i studenti

Kako bilo, one koji su došli na ulice istjerala je neizvjesnost i strah da će glavninu bremena inače potrebnih reformi upravo oni nositi na leđima. Najviše ih je strah ukidanja nekih radničkih prava te najavljene jedinstvene stope PDV-a. Prvi put u samostalnoj državi Sloveniji bili su radi očuvanja socijalne države združeni studenti i radnici.

Okupljene prosvjednike pozdravio je i predstavnik Europske konfederacije Sindikata iz Bruxellesa Joel Decallon. Sindikalne središnjice tvrde da su u tom slučaju reagirale kao i svugdje u Europi. Pripreme za demonstracije pokazale su da u Sloveniji pored lijeve i desne politike postoje i lijevi i desni sindikati. Dva željezničarska sindikata bila su protiv demonstracija.

Smatraju da je prosvjed preuranjen, da reforme neće radnicima slomiti kičmu, već donijeti blagostanje. Albert Pavlič, prvi čovjek sindikata Solidarnost, inače član vladajuće Janšine stranke, bio je protiv demonstracija iako su one, kako kaže, legitiman oblik protesta, jer po njegovom mišljenju za 10 deka mesa koje zagovaraju neki sindikalni lideri nisu spremni ubiti kravu, tj. slovensko gospodarstvo.

Zanimljivo je da je slično Pavliču razmišljao i predsjednik Janez Drnovšek, rekavši kako nije vrijeme za velike demonstracije dok se još može postići socijalni dogovor. Drnovšek je tada tvrdio da je i sindikatima u interesu da vlada nastavi s prijedlozima koji bi mogli povući slovensku privredu naprijed.

Onda su lideri četiri najveća sindikata, koji okupljaju 95 posto sindikalnog članstva, posjetili predsjednika Drnovšeka i očito ga uvjerili u ispravnost svoje namjere. Drnovšek je nakon razgovora s liderima sindikata izjavio da je njegov stav o sindikalnom prosvjedu pozitivan i da je to njihovo legitimno pravo.

Tko je platio džambo plakate?

Sindikati koji podržavaju prosvjed i njihovi protivnici izmijenili su nekoliko niskih udaraca povodom pitanja tko kome služi. Istodobno ni jedni ni drugi ne žele objelodaniti koliko su sindikalnog novca potrošili za rat džambo plakatima. Naime, četiri sindikalne središnjice, organizatori prosvjeda, imale su plakat koji je prikazivao radnika kojemu Janšine reforme savijaju kičmu.

Dva željezničarska sindikata, koja podržavaju vladine reforme, ali im je podrška među zaposlenicima veoma mala, imali su idejno sličan plakat, samo što se njihovom radniku u socijalizmu savijena kičma nakon reformi ispravlja. Ako su četiri velika sindikata mogla troškove za plakate pokriti iz članarine, dva mala sindikata bez nečije materijalne pomoći to nisu bila u stanju.

Zamjetna je bila i velika medijska pozornost posvećena sindikatima-protivnicima prosvjeda. Reforme osim sindikata dijele i politiku. Tako je lider najjače opozicijske stranke Jelko Kacin rekao kako je suština proteklih događaja u tome da se planira uzeti siromašnima, a dati više bogatima.

Iz tih razloga je Kacin rekao kako sindikati imaju sva moralna i legitimna prava da svoje mišljenje izraze i da nastupaju kao značajan sugovornik pri traženju što životnijih prijedloga koji mogu pomoći Sloveniji. Studenti, kojih je na demonstracijama bilo oko 5 tisuća, tvrde da to nije reforma za blagostanje ljudi, već reforma političkog sistema koji studentske organizacije ne podržavaju.

Smatraju da bi najavljene reforme drastično ograničile pristup mladih obrazovanju. Studirati bi mogli samo bogati, a vlada za to nije dobila mandat. Za tako temeljite promjene, smatraju studenti, potreban je širok društveni konsenzus.

Pokušaj izbjegavanja sindikata

Premijer Janša je diplomatski izjavio da se o predloženim reformama njegova vlada jasno odredila, te da sve mjere koje se odnose na socijalni sporazum i ulaze u polje socijalnog dijaloga nisu konačno prihvaćene, već su to polazne osnove za pregovore. Napomenuo je da je vlada pozvala socijalne partnere da predlože eventualne druge mjere, koje bi mogle osigurati gospodarski rast i zapošljavanje.

Janša je rekao kako to dokazuje da vlada vidi ulogu sindikata u jednakopravnom partnerstvu prije svega pri traženju najboljih rješenja za ostvarivanje većeg blagostanja kao zajedničkog cilja. Ističe kako nije protiv socijalnog dijaloga, ali da su reforme neophodne kako idućih godina ne bi došlo do stagnacije. Ovdje treba reći da je Janša nacrt reformi započeo bez uključivanja sindikata u taj ozbiljan proces. Očito ih je htio zaobići. Veliki odaziv radnika na poziv sindikalnih središnjica primorat će slovenskog premijera da korigira svoje prvobitne namjere.

Previše negativnih signala

Reformisti će teško dobiti veliku podršku dok pragmatični Slovenac ne bude imao mogućnost na konkretnim podacima provjeriti tvrdnje da mu reforme neće ništa oduzeti. Slovenska vlada je u posljednje vrijeme u javnost pustila previše negativnih signala a da bi mogla od ljudi zahtijevati pozitivan pristup, koji bi bio nužan ako se želi uspjeti s najavljenim reformama.

U biti je konkretiziranje reformskih mjera i najbolji odgovor na često demagoško neslaganje s uvođenjem jedinstvene porezne stope. Uoči ulaska Slovenije u EU, tadašnja Ropova vlada je egzaktno ocijenila kako će članstvo utjecati na pojedine gospodarske grane. Upravo te  ocjene onemogućile su bilo kakvu kritiku ulaska u EU. Ako slovenski reformisti postupe slično i pripreme analize, prijedloge poteza, mogli bi i najavljenu sindikalnu prijetnju referendumom o reformi iskoristiti i vodu natjerati na svoj mlin.

U slučaju da reforme na eventualnom referendumu dobiju zeleno svjetlo, nesumnjivo bi imali daleko veće mogućnosti za uspjeh. Bez obostranog povjerenja reforme su osuđene na neuspjeh, bez obzira na to jesu li nužne ili nisu.