Najveći ulagač u zlato traga za tom kovinom na pet kontinenata

Aktualna ekonomska kriza vratila je zlato u igru. Vrijednost unce zlata na tržištu je sada oko 1.400 dolara, najviše u posljednjih deset godina.

piše Vanja Figenwald

Dok je gotovo svaka grana globalne ekonomije u slobodnu padu ponirala tijekom recesije, jedna dugo zaboravljena doživjela je pravi 'revival'. Riječ je, naravno, o zlatu, stoljećima ključnom mjerilu vrijednosti koje je odlukom američkog predsjednika Richarda Nixona 1971. spremljeno u ropotarnicu povijesti. Te je godine, naime, ukinuta relacija između američkog dolara i zlata, prema kojoj je svaki dolar u optjecaju bio vrijedan jednu tridesetpetinu unce zlata. Od tada do danas zlato je dospjelo među drugorangirane vrijednosti i ispalo je iz natjecanja s ostalim ‘običnim’ dagocjenim metalima na tržištu prirodnih resursa. No, posljednih 30 godina nesmiljenog štancanja novca vratilo je zlato na mala vrata u igru i sve više investitora na financijskim tržištima okreće se tome zapostavljenom metalu kao ‘sigurnom utočištu’ u vremenima financijske nestabilnosti. Vrijednost unce zlata na tržištu sada je oko 1.400 dolara, najviše u posljednjih deset godina.

Kao što to često biva, revolucija ima i svog inicijatora, u ovom slučaju Thomasa Kaplana, predsjednika i glavnog direktora Tigris Financial Groupa, kompanije za financijska ulaganja ili za upravljanje kapitalom, specijalizirane na područje sirovina. Zašto baš Kaplan, a ne George Soros ili John Paulson, dvojac s nešto duljim renomeom u svijetu žutog minerala?  Zato što se, za razliku od njih, baš kao istinski vjernik, odlučio svim svojim bićem, financijskim dakako, ‘vezati’ uza zlato odlukom da će većinu svoje financijske imovine mjerene u milijardama investirati u zlato. Iznos njegove oklade na zlato je oko dvije milijarde dolara. Osim toga, spomenuti dvojac svojim je investicijama pratio njega, a ne obratno, naime, uložili su 100 (Paulson) i 75 (Soros) milijuna dolara u NovaGold Resources, kanadsku rudarsku kompaniju, godinu dana nakon Kaplana zbog čega su dionice platili 4,2 dolara po dionici više od njega.

Vrijeme zlata tek dolazi
Kaplanovo razmišljanje vrlo je jednostavno. U trenutku kad se financijski sustav oslobođen okova realnoga i ograničenog resursa strovalio u provaliju, neki se vraćaju osnovama, pogotovo onima koje pobuđuju dojam sigurnosti. Zlato svakako pripada njima, pa Kaplan vjeruje da će njegova vrijednost i dalje rasti. Kretanje cijene zlata na svjetskom tržištu zasad mu daje za pravo.Njegovo uvjerenje u još neiskorišteni potencijal povratka zlata na scenu, u tržišnim kriterijima, proizlazi iz činjenice da taj metal čini tek 0,6 posto ukupnih globalnih financijskih sredstava, što nije daleko od povijesnog minimuma dosegnutog 2001. od 0,3 posto. U posljednjih 30-ak godina zlato je gotovo u potpunosti izgurano na marginu tržišta, tako da se Kaplanova pretpostavka o potencijalu koji će se tek razmahati, barem na prvi pogled, čini razumnom. Riječima zakona ponude i potražnje, povećana potražnja za ograničenim resursom donijet će veliku dobit onima koji ga budu imali. U tu svrhu Kaplan je ‘osigurao sve prilaze’ ulažući i u dobavnu stranu, rudnike zlata, poput NovaGold Resourcesa i Gabriel Resourcesa koja pokušava ponovno pokrenuti eksploataciju rudnika u rumunjskoj Transilvaniji, gdje bi, prema nekim procjenama, trebale biti najveće zalihe zlata u Europi (oko deset milijuna unci zlata, vrijednog 12 milijardi dolara i 47,7 milijuna unci srebra). Pomalo nevjerojatno stvar je zapela na lokalnom stanovništu koje se usprkos nezaposlenosti od 80 posto usprotivilo projektu zbog mogućega ekološkog onečišćenja. Umjesto da samo ulaže u postojeće zlato, Kaplan pokušava proizvesti i što više novoga. Kupio je 17 zemljišta na pet kontinenata, razaslao geologe u potragu za zlatom i uložio u niz rudarskih kompanija, od kojih mnoge tek trebaju pronaći prvi gram zlata. Čovjek se ne šali.

Rumunji protiv rudnika
Visokoj nezaposlenosti unatoč, Rumunji nisu posve u krivu. Rudarstvo kao takvo prati reputacija izrazito neekološke djelatnosti, no Kaplan prigovor odbacuje tvrdnjom kako se ekološka osviještenost i kopanje u dubini zemlje lako mogu pomiriti. Ako baš mora birati između dvoga, ekologija ima prednost, ali Kaplan smatra da je mnogo više stvari očuvao nego što ih je uništio. Štoviše, nekad kupuje zemlju nepogodnu za ekploataciju samo da bi spriječio druge u gradnji rudnika, tvrdi, a nekad odustaje od projekta. Kako trenutačno stvari stoje, rumunjska avantura neće ići glatko jer je od objave njegove namjere za obnavljanjem eksploatacije pokrenuta široka akcija koja je stigla čak i do Europskog parlamenta.

Ekološke udruge smatraju da će njegov projekt uništiti povijesne lokalitete, zatrovati cijanidom široko područje i prisiliti na preseljenje nekoliko stotina ljudi. Njegov odgovor, pak, ne otklanja baš njihove prigovore s obzirom na to da se temelji na tezi kako je područje ionako onečišćeno od prijašnjih eksploatiranja te da ‘oni koji tvrde da uništeni krajolik treba očuvati na štetu istinski uzbudljive ekonomske budućnosti nisu u pravu’.  Iako povjesničar po struci, s diplomom Sveučilišta Oxford, Kaplan se još tijekom studija zanimao za sirovine, o čemu je napisao i doktorski rad, zaradivši novac na analizi izraelskih kompanija izlistanih na američkim burzama. Njegovo današnje samopouzdanje nije tek intuicija i špekulacija, već djelomično i povijesno potkrjepljeno iskustvo. U svojoj disertaciji pozabavio se britanskom ulogom u Malaji nakon Drugoga svjetskog rata, apsolvirajući tako koliko daleko su vlade i ljudi spremni ići u osiguravanju resursa. Tijekom svojih izraelskih putešestvija Kaplan je upoznao svoju buduću suprugu Daphne Recanati, osobu čijem investicijskom nosu vjeruje, i Avija Tiomkina, tamošnjeg investitora za kojega je radio do 1993. kada odlučuje pokrenuti vlastiti biznis investiranja u srebro, plin i naftu. Te se godine upustio u iskapanje srebra u Boliviji gdje je primijenio koncept kakav pokušava danas reproducirati u Rumunjskoj, preselivši stanovništvo San Cristobala, ciglu po ciglu, u novi obližnji grad.

Kaplanova druga opsesija su divlje mačke, nešto čime se počeo intenzivnije baviti 2006., kad je osnovao neprofitnu udrugu Panthera radi zaštite ugroženih maca. Ljubav nije tek bogataška obijest i praćenje trenda, Kaplan brigu o ugroženim mačkama navodi kao svoju istinsku, nikad ostvarenu životnu želju, a do te spoznaje došao je upoznavši Alana Rabinowitza, kojega je poslije postavio za predsjednika Panthere.
- Kad sam upoznao Alana, shvatio sam da se on bavi onime što sam ja cijelog života želio raditi. Ipak, uvijek sam vjerovao da ću se jednom moći vratiti svojoj istinskoj ljubavi - izjavio je Kaplan svojedobno.

Koliko nam zlata treba
Dok čeka ostvarenje svog sna o životu u divljini s jaguarima i panterama, Kaplan će pokušati zaraditi što više na svom uvjerenju u veliku budućnost zlata. U slučaju da se predviđanje pokaže točnim, čovjek bi vrlo brzo mogao postati vrlo bogat, osjetno bogatiji nego što je sada zato što je u prednosti pred drugima. Počeo je ‘gomilati’ zlato i tražiti nove izvore, a kako je riječ o realnom, ograničenom dobru, količina je iznimno važna. Njemu samopouzdanja ne nedostaje, kaže da će se njegovo strpljenje isplatiti, i svi trendovi pokazuju da je u pravu. Napuštanje zlatnog standarda bilo je, sve je jasnije, katastrofalna odluka čije posljedice niti veličina poput Johna Maynarda Keynesa nije posve razumjela, proglasivši ovisnost o zlatu ‘barbarskim reliktom’. Da je znao što će oslobađanje tiskarskog stroja u FED-ovu podrumu napraviti globalnoj ekonomiji, vjerojatno to ne bi izjavio. Ukidanjem zlata kao čvrste, opipljive garancije papirnatom novcu omogućeno je stvaranje financijskog levijatana i enormne količine nepostojeće vrijednosti. Svi obziri su nestali i zabava je mogla početi.
Iz istog razloga, tiho oživljavanje zlata kao rezervne valute i jamstva vrijednosti nakon završetka tuluma sasvim je logičan povratak provjerenu receptu.

- Zlato je jedino ozbiljno financijsko sredstvo koje ne predstavlja nečiji dug ili financijsku obvezu - podsjeća Kaplan. Samo to određenje zvuči izrazito primamljivo u vremenu obilježenom isključivo dugom i nečijom obvezom prema nekome. Premda raste, tržište zlata nije doživjelo nagli bum, na djelu je prije polagano sazrijevanje. Upravo zato Kaplan vjeruje da najbolji dani za zlato nisu ni počeli, tržište bika tek se sprema. Prema podacima iznesenima u jednoj Kaplanovoj kolumni, ako bi zlato poraslo s 0,6 posto svih globalnih financijskih sredstava na svega 1,2 posto, dakle i dalje tek pola razine iz 1980., to bi bilo jednako 26 tisuća tona, ili 16 posto svega svjetskog zlata, a to je pak, ekvivalent desetogodišnje proizvodnje zlata u trenutačnim uvjetima.

Tko pobjeđuje: zlato ili papir
Pokaže li se da je u krivu, Kaplan će pasti žrtvom loše računice usprkos činjenici da ima hrpu zlata. Uložit će mnogo, no vrijednost onoga što će iz tog ulaganja dobiti na tržištu neće biti dovoljna da pokrije ulaganje. Imajući u vidu da su razdoblja promjene trenda zlata dosta duga, u tom bi se slučaju vjerojatno morao načekati da dostigne razinu isplativosti. I kontraargumenti imaju svoju težinu.  Prema svemu što se posljednjih mjeseci moglo vidjeti, mnoge se stvari otpisane u jeku krize polako vraćaju na staro. Sustav temeljen na papirnatom novcu mogao bi se pokazati preprimamljivim zbog svoje divne neograničenosti izmišljanja bogatstva odabranima. Novac, obveznice i prepakirane dugove može se štancati unedogled ili barem tako mnogi na svijetu misle poučeni sasvim ugodnim iskustvom državnih spašavanja i vraćanja u funkciju kao da ništa nije bilo. Takav scenarij normalizacije vrlo bi vjerojatno značio obrtanje trenda i ponovnu marginalizaciju zlata kao alternative bezvrijednim papirima i brojkama u računalima. Kaplan je posve u pravu, stižu zanimljiva vremena za one koji posjeduju zlato.