Nakon ratova za naftu mogući su novi lokalni ratovi za hranu i vodu

Izravna posljedica rasta cijene energenata jest i kriza hrane u svijetu. Ona je možda i teža od naftne i mogući je okidač niza drugih višestrukih kriza. Te će procese biti iznimno teško kontrolirati. A onda su moguća otvaranja mnogih novih kriznih žarišta

Piše: Đuro Njavro, dekan Zagrebačke škole ekonomije i managementa

Nema više nikakve sumnje da globalizirano gospodarstvo sve više tone u recesiju. Cijene energenata, poglavito nafte, sve više divljaju, tržišta kapitala izložena su svakodnevnim potresima i padu vrijednosti dionica i vrijednosnih papira, hrana je sve skuplja i nedostupnija brojnim kategorijama pučanstva diljem svijeta… Vlade najrazvijenijih zemalja analiziraju novonastalo stanje, suočavaju se sa sve većim pobunama građana, potrošnja pada, traže se rješenja… ali, tržište je neumoljivo. S druge pak strane sagledaju li se svi važniji čimbenici koji su uzročnici takva stanja više je nego jasno da je kriza svjetskoga gospodarstva većim dijelom umjetno izazvana.

Utemeljenost takve tvrdnje pokazuju izjave iz OPEC-a, ali i iz američkog Senata (Jeffrey Harris, glavni ekonomist Komisije za trgovinu budućim isporukama nafte SAD-a), prema kojima na tržištu nafte nema poremećaja u ponudi i potražnji. Zato je logično pitati se odakle onda divljanje cijena. Odgovor valja potražiti u ispitivanju činitelja kojima pogoduje takvo stanje na svjetskom tržištu nafte. Ponajprije naftnim kompanijama koje ostvaruju enormne profite (u posljednjih pet godina su se utrostručili - s 40 na 121 milijardu američkih dolara), trgovcima 'crnim zlatom', burzovnim špekulantima i naftaškim zemljama. Tu se krug samo naoko zatvara. Naime, brojni svjetski ministri financija također zadovoljno trljaju ruke jer se 'neočekivano' pune proračuni i ostvaruju nemali suficiti, koji se usmjeruju u socijalna davanja i tako 'gase' moguće napetosti i prije nego se 'zapale'.

Upravo zato izgovori da je za naftne šokove jedan dan kriva izjava izraelskog ministra prometa, drugi dan prijetnja štrajkom na Chevronovim postrojenjima u Nigeriji, treći ukupno stanje na Srednjem istoku, pad vrijednosti američkog dolara, diverzije na naftovodima u Iraku, povećana potrošnja nafte u Kini, Indiji, Brazilu, napetosti u vezi s Hormuškim tjesnacem… ne predstavljaju ništa doli psihološko pokriće za operacije koje se odvijaju na svjetskim burzama energenata radi stvaranja nemjerljivih profita. Upravo stoga se može reći da je svjetska trgovina naftom izgubila svaku logiku razumljivu običnom potrošaču.

S druge strane, najnoviji 'naftni šok' ukazuje na trendove koji dugoročno mogu posve promijeniti sliku gospodarske moći u svijetu. Stoga ne treba čuditi da se sa sve većom zabrinutošću promatra kako zemlje OPEC-a (Alžir, Ekvador, Indonezija, Iran, Irak, Kuvajt, Libija, Nigerija, Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Venezuela, Angola) svoj izvoz sve više preusmjeravaju u Aziju. Naime, čak četiri države iz tog dijela svijeta– Kina, Indija, Južna Koreja i Japan – među najvećim su svjetskim potrošačima nafte. Najvećeg potrošača, SAD, osim toga procesa mora brinuti i to što njegovi glavni opskrbljivači, Meksiko i Argentina, bilježe znatniji pad proizvodnje u posljednjih nekoliko godina.

Pridoda li se cijelom tom mozaiku još i Rusija, koja u energetskoj ovisnosti drži najveće jedinstveno svjetsko tržište - Europsku uniju, onda je jasno da se samo dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida geopolitička karta svijeta drastično mijenja. Naime, valja samo realno pogledati kako razvijeni Zapad danas promatra ponašanje službenog Pekinga u Tibetu, čvrstu vladavinu Komunističke partije s vrlo upitnim ljudskim pravima, Putinovu nacionalizaciju svega i svačega, odsustvo demokracije, progone novinara… O tome vlada gotovo muk. Prosvjedi su prepušteni udrugama za ljudska prava.

Objašnjenje je vrlo jednostavno: strah od sutrašnjice. Naime, nitko ne može više bezbrižno gledati snažan gospodarski rast Kine, Indije, Brazila, kinesku 'kolonizaciju' Afrike, jačanje političke i gospodarske moći službene Moskve... S druge, pak, strane bilježimo dramatičan pad zaposlenosti u SAD-u, od čak 5,5 posto u svibnju, najveći zabilježeni mjesečni pad od 1986. godine, dok je u petak 6. lipnja nafta poskupjela (za jedanaest dolara) više nego što je barel (159 litara) vrijedio potkraj 1988. – 10,72 dolara. Pridodamo li tome financijsku krizu u SAD-u, koja je rezultat hipotekarnih kredita, europsku krajnje nepovoljnu energetsku situaciju, u kojoj čak i Njemačka najavljuje neodustajanje od nuklearne energije… jasno je da su 'naftni šokovi' u biti rezultat velikih promjena u globaliziranom gospodarstvu, raznim preraspodjelama itd.

Prije svega pet godina sve je naizgled izgledalo drukčije. Američka intervencija u Iraku trebala je ostvariti stabilnu cijenu nafte i povećanje njezine ponude za dugi niz godina. No, rat je za SAD praktički izgubljen. Kaos u Iraku, kaos na svjetskim tržištima kapitala i energenata, inflacija, recesija...
Izravna posljedica rasta cijena energenata je i kriza hrane u svijetu. Ona je možda i teža od naftne. Naime, brojni analitičari drže da je postojeća kriza hrane mogući okidač niza drugih višestrukih kriza na području gospodarskog rasta, socijalnog napretka, pa čak i političke sigurnosti diljem svijeta. Danas milijarda ljudi preživljava s dnevnim prihodom od jednog dolara, što je i odrednica posvemašnjeg siromaštva. Siromasi koji, pak, imaju samo 50 centi na dan suočeni su s katastrofom, dok za srednju klasu u siromašnim zemljama sadašnja kriza znači odricanje od zdravstvene zaštite i povlačenje djece iz škole.

Predstavnici Svjetske banke upozoravaju da bi sadašnja kriza hrane mogla gurnuti još sto milijuna ljudi ispod granice posvemašnjeg siromaštva i tako poništiti sve što je učinjeno za posljednjih desetljeće-dva u poboljšanju standarda siromašnih u svijetu. Stoga se predlaže 'new deal' za globalnu politiku hrane koja uključuje povećanje pomoći Africi i zahtjev najvećim proizvođačima žitarica radi poništenja njihove zabrane izvoza. Nude se i rješenja poput rješavanja problema s prehranom u školi, uvjetovanim prijenosom novca, povećanjem poljoprivredne proizvodnje, boljim razumijevanjem utjecaja biogoriva, smanjenom potporom i trgovačkim preprekama koje desetljećima ometaju konkurentnost na svjetskom poljoprivrednom tržištu…

U svemu tome najpogođenije su zemlje uvoznice hrane. Prema podacima Organizacije za hranu i poljoprivredu UN-a (FAO), od 36 zemalja zahvaćenih krizom, njih 21 se nalazi u Podsaharskoj Africi. Podaci ukazuju da ta regija uvozi čak 45 posto pšenice i oko 85 posto riže. Što to znači za te zemlje najbolje pokazuje rast cijene tajlandske riže u posljednjih pet godina. Naime, 2003. tona se mogla dobiti za 200 dolara, a u prosincu 2007. stajala je 376 dolara. U četiri mjeseca ove godine tona riže poskupjela je 140 posto i početkom svibnja prodavala se za 897 dolara.
Uzroke za krizu hrane mnogi analitičari vide u povećanoj potražnji i sve skupljim mineralnim gnojivima. Naime, prema njima, zahvaljujući snažnom gospodarskom rastu Kine i Indije, stvorena je nova srednja klasa s povećanim prohtjevima u prehrani. Naime, sve se više jedu meso i mliječni proizvodi a za njihovu je proizvodnju potrebno obilje žitarica. Nadalje, govori se i o 'globalizaciji' hrane jer se u svim dijelovima svijeta ljudi počinju hraniti više-manje jednako. Primjerice, pšenica se danas traži u mnogim dijelovima Azije i Afrike gdje se prije nekoliko desetljeća jedva za nju i čulo.

Osim toga, rast cijene hrane uvjetuje i sve veća proizvodnja biogoriva. Državna potpora proizvodnji etanola prisutna je u SAD-u i Europskoj uniji, a to rezultira smanjenjem proizvodnje hrane. Pesimisti najavljuju da će takva politika dovesti do nestanka šuma i travnjaka diljem svijeta što bi prouzročilo ekološku katastrofu i još drastičnije klimatske promjene. Jedino rješenje vidi se u povećanju prinosa. A ono nije moguće bez mineralnih gnojiva čija cijena zbog naftnih 'šokova' također raste u nebo. I tako se krug iznova zatvara.

Krizu s hranom sve ozbiljnije doživljavaju u zemljama u kojima se i do 70 posto kućnog proračuna troši na prehranu, dok je to u razvijenim zemljama između petnaest i osamnaest posto. Nastavi li se kriza razvijati u tom omjeru bit će i sve veći broj onih koji će iz svojih jelovnika biti prisiljeni izbaciti određene vrste hrane. Imajući na umu sve rečeno jasno je da se obje krize uzajamno uvjetuju. No, pokretač svega je ipak nafta i njezina cijena. Ako smo rekli da je njezina današnja vrijednost umjetno stvorena, valja očekivati da bi se na isti način mogla i stabilizirati. Naime, dva su naftna 'šoka' početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća donijela razvitak novih tehnologija i povećanje potrošnje, a time i rast standarda, pa se može očekivati i da će se današnje bogatstvo naftnih kompanija uložiti u nove bušotine i rafinerije, tj. u povećanje proizvodnje. S druge strane, razvitkom novih obnovljivih izvora energije zasigurno će se još više povećavati svjetska neovisnost o 'crnom zlatu'. Drugim riječima, dugoročno današnja situacija i nije toliko zabrinjavajuća kao što izgleda. Naime, ipak se sadašnja kriza ponajprije kreće na psihološkom području.

No, ono što treba zabrinjavati jesu spomenute preraspodjele moći u svijetu. Ako će se novonastale gospodarske moći i prirodni potencijali koristiti za stjecanje veće političke moći, mnogi će se procesi iznimno teško kontrolirati. Tada su moguća otvaranja novih kriznih žarišta, lokalni ratovi za hranu, a najvjerojatnije i vodu i sl. Možda prvi važniji pokazatelj smjera u kojem će svijet krenuti bit će promjena stanara u Bijeloj kući početkom sljedeće godine. Naime, valja očekivati da će, nakon osam godina stagnacije SAD morati krenuti putem gospodarskog oporavka. A kada jedina svjetska sila 'diše pozitivno', onda i cijeli ostatak svijeta lakše 'živi'.