Napadani Lactalis uspio s Dukatom, favorizirani Barr preprodao Plivu

Veličina operacija kojima danas iz Zagreba upravljaju Mato Zadro i suradnici uvelike nadilazi onu prije dvije godine. Prema kriteriju regionaliziranosti operacija Dukat bi najvjerojatnije zauzela prvo mjesto među domaćim prehrambenim kompanijama

Piše: Željko Perić
[email protected]

U domaćim gospodarskim krugovima vlada velika nervoza i nesigurnost. Kronično nezadovoljstvo situacijom u zemlji u posljednjim je mjesecima pojačala ozbiljna globalna kriza, čiji kraj svi svesrdno zazivamo, ali se on, nažalost, još ne nazire. I dok je horizont obojen tmurnim bojama, pokušavam ipak ne pisati o najaktualnijim crnim događajima, već naći neku zanimljivu, malo vedriju temu s naše poslovne scene. Pronašao sam je u nastavku jednoga događaja koji su, na njegovu začetku, mnogi komentatori mnogo više osuđivali nego odobravali - preuzimanju Dukata od strane Lactalisa. Kad je prije nešto manje od dvije godine Luka Rajić objavio prodaju svoga udjela u Dukatu vodećoj svjetskoj mliječnoj grupaciji francuskom Lactalisu, zaredali su napadi gotovo sa svih strana. Podsjetimo se ukratko ključnih reakcija iz tog vremena. Vladajući su svoj žestoki napad argumentirali opasnošću od prodaje (nikad proglašene) strateške mliječne industrije strancu te zabrinutošću za sudbinu tisuća kooperanata, jer su, eto, prepoznali opasnost da bi Lactalis mogao mlijeko iz domaćeg otkupa zamijeniti uvoznim (francuskim?).

Oporbi je prodaja Dukata dobro došla kao argumentacija za zagovaranje poreza na kapitalnu dobit, jer je to bio vrlo dojmljiv primjer da na visoku zaradu koju će zaraditi Rajić neće platiti porez. Najveći domaći trgovački lanac, uz argumentaciju 'uvrijeđenosti', u preuzimanju je vidio priliku za dodatno 'carinjenje' sudionika kupoprodaje Dukata i spremno je izbacio Dukatove proizvode sa svojih polica. Poslovni krugovi su se, iza zavjese, vrlo tiho i oprezno, zgražali nad gornjim reakcijama, a za zbunjenu javnost to je bila samo još jedna u nizu narodnih zabava.
Tada sam bio jedan od rijetkih koji je Lactalisovo preuzimanje Dukata javno ocijenio izvrsnim poslom i pozitivnim događajem za sve. Ocjenu sam temeljio na analizi činjenica koje su trebale biti jasne svakome tko ih je želio vidjeti, a ticale su se širih interesa, dakle budućnosti kooperanata, kompanije i zaposlenika. Naime, Lactalis je najveći svjetski proizvođač mliječnih proizvoda koji nigdje u regiji nije imao svoje pogone, niti organiziran otkup mlijeka. A mlijeko nije sirovina koja se može transportirati tisućama kilometara, pa je nagla zabrinutost za sigurnost naših kooperanata bila očito nepostojeći, na brzinu izmišljeni problem koji je trebao poslužiti drugim ciljevima.

Drugi važni argument jest činjenica da je Lactalis javno objavio kako mu je strateški cilj ući i snažno se dalje širiti u regiji Jugoistočne Europe i da će, u realizaciji te strategije, Dukat biti centar operativnog poslovanja objedinjenog asortimana cijele grupacije. Važna je i činjenica da Lactalis ima stabilnu dioničarsku bazu, desetljeća iskustva u branši i vrlo jasnu i fokusiranu strategiju.Danas možemo jedino zaključiti da je Lactalis, usprkos napada koje je pretrpio pri dolasku, napravio sve što je obećao, pa čak i više od toga. Dukat je ostao najveći otkupljivač mlijeka u Hrvatskoj s udjelom od čak 42 posto. Zadržao je liderske pozicije na domaćem tržištu mliječnih prerađevina (35 posto), u BiH (26 posto), a dodatno je ojačao i poziciju u Srbiji (10 posto). Nastavljena su intenzivna ulaganja u vlastite brendove, ali je uz njih Dukat dobio i dva snažna Lactalisova brenda (President i Galbani). Regionalno širenje ubrzano je akvizicijama dviju mljekara u BiH i Makedoniji. Da ne bi prenapregnuo Dukatov cash-flow, za veliku akviziciju rumunjske mljekare La Dorna, Lactalis je angažirao svoja financijska sredstva, ali je operativno upravljanje tom kompanijom i rumunjskim tržištem povjereno Dukatovu zagrebačkom menadžmentu, kojemu se nije pridružio nitko iz Francuske.

Dukat je, dakle, stvarno postao izrazito regionalno orijentirana kompanija koja upravlja objedinjenim portfoliom snažnih brendova i operativno funkcionira kao centar Lactalisa za razvoj mliječnog poslovanja u Jugoistočnoj Europi, na tržištima s više od 60 milijuna stanovnika. Fantastičan izazov, ali i priznanje mladom menadžmentu Dukata, čije će se profesionalne karijere razvijati paralelno sa, zasigurno uzbudljivim, razvojem kompanije koja sada ima jasne i stabilne strateške ciljeve kao i podršku moćne majke.Koliko je to važno za razvoj menadžmenta i zaposlenika Dukata, ali i za društvenu zajednicu u cijelosti može se potkrijepiti sa sljedeća dva argumenta. Veličina operacija kojima danas iz Zagreba upravljaju Mato Zadro i suradnici daleko je veća nego prije dvije godine i pozicionira Dukat među prve dvije prehrambene kompanije u zemlji, a prema kriteriju regionaliziranosti operacija Dukat bi najvjerojatnije zauzeo prvo mjesto među domaćim prehrambenim kompanijama. Do drugog važnog argumenta dolazimo usporedbom s ostalim većim preuzimanjima u Hrvatskoj.

Naime, osim kombinacije Ericssona Nikole Tesle i donekle Siemens -Končar energetski transformatori, u Hrvatskoj nemamo nijedan važniji primjer u kojemu je strani preuzimatelj iskoristio domaću kompaniju kao platformu za ozbiljan regionalni iskorak. Nije to napravio DT s kešom prebogatim HT-om, ne čini to ni MOL s Inom, niti je to učinio Barr s Plivom.Osim toga, nedavnim preuzimanjem KIM-a, Dukat je riješio Vladu jednog velikog tereta za koji se godinama nije moglo naći nikakvo suvislo rješenje. S obzirom na sve dosad učinjeno, kao i na vrlo galantne uvjete preuzimanja KIM-a, Lactalis je zaslužio zahvalu, ali i ispriku za onako 'vruć' doček pri dolasku u Hrvatsku.Sasvim suprotno dočeku upriličenu Lactalisu, samo pola godine prije američkom se Barru, koji je preuzimao Plivu, bez suvišnih pitanja vjerovalo na riječ i širom su mu otvorena sva vrata. Slikovito rečeno, organiziran mu je VIP doček. Uz otvorenu potporu Vlade i neviđen pritisak na medije, Barr je javnosti prikazan kao idealni partner i spasitelj posrnule Plive.

I u tom sam slučaju iskreno iznio svoje malo drukčije mišljenje od poželjnog i zbog toga prikupio pristojnu dozu ružnoga iskustva. Nažalost, vrijeme je i opet bilo neumoljiv sudac. Pokazalo se da od svega što je obećao, Barr nije ispunio gotovo ništa. U dvije godine veličina Plivinih operacija znatno se smanjila. U Barrovu centralu, u poreznoj oazi Delaware, iz Zagreba je prebačena dividenda veća od 100 milijuna dolara. Iz Plive su najprije curile informacije da je Barr nezadovoljan onime što je zatekao u kompaniji, a zatim da su Plivini zaposlenici nezadovoljni načinom kako se Barr ponaša i što radi. Na kraju, nezadovoljstvo dijela menadžera neispunjavanjem Barrovih obećanja rezultiralo je novim odlascima, a nezadovoljstvo Barrovih dioničara završilo je prodajom Barra (a s njime i Plive) izraelskoj Tevi.
Lactalis je očito jako dobro proučio svoju metu, imao je jasne ciljeve i znao je što može obećati i kako to postići, pa ga nisu zbunili niti demoralizirali neprimjereni napadi pri dolasku. Barr je, izgleda, slabo procijenio u što se upušta, a možda ga je previše opila i ohrabrila podrška pri dolasku. Naravno, oni koji su se plašili u prvom a navijali u drugom slučaju sada mudro šute.

Međutim, za zaposlenike Plive danas je manje važno je li Barr precijenio Plivu ili svoje sposobnosti. Nakon druge promjene vlasnika u dvije godine, oni opet drhte pred neizvjesnom budućnošću. Tevin menadžment je poznat po fokusu na efikasnost. On jako dobro zna da generičko poslovanje ne trpi nikakav luksuz suvišnih resursa. A Teva ima snažan i brz razvoj novih proizvoda, efikasne proizvodne pogone, konkurentnu proizvodnju sirovina... No, želim ipak završiti u pozitivnom tonu i nadam se da ćemo za dvije godine moći ustvrditi kako je strah bio neopravdan te da će i Plivini zaposlenici, poput Dukatovih, postati važan dio uspješne grupacije, s jasno definiranom i važnom ulogom, koja će im nuditi nove izazove i sigurna radna mjesta.

A oni koji su plašili u jednom, a navijali u drugom slučaju mogli bi, naravno ako to žele, naučiti nešto na tim primjerima. Jer u trenutku izricanja komentara i ocjena, bilo negativnih kritika ili hvalospjeva o događajima čije će se posljedice vidjeti tek u budućnosti, građanima koji to slušaju nije lako procijeniti tko je u pravu. U takvim slučajevima vrijeme je najbolji i često jedini objektivni sudac. Kad bismo se zato svi koji imamo povlasticu ili obvezu javno komentirati događaje pritom trudili biti maksimalno neutralni i objektivni, lišeni utjecaja osobnih interesa ili povrijeđenih ega, javnost bi bila manje zbunjena i bez prašine u očima, mogla bi realnije sagledati stvarne posljedice nekoga događaja. I mnogo bi više ljudi hodalo cestom uzdignuta čela, s prirodnijim osmijehom na licu.