Naprečac uvedene promjene jednako su štetne kao kad ih uopće nema

Jedan od najvećih svjetskih autoriteta na području teorije vodstva i promjena John Kotter, čiju je posljednju knjigu 'Smisao hitnosti' nedavno objavio Lider, smatra da se na potrebu uvođenja promjena ne smiju oglušiti ni najveće kompanije. To upravo pokazuje primjer General Motorsa.

piše Pavle Tomas

Harvardski profesor John Kotter najveći je svjetski autoritet na području teorije vodstva i promjene. Sa stalnom adresom u New Hampshireu, SAD, profesor Kotter obilazi svijet i drži predavanja gomili poklonika koju je stekao već 1996. godine objavljivanjem bestselera Leading Change. Knjiga je vodilja kroz osam koraka procesa implementiranja uspješne transformacije zbog čega je postala menadžerska biblija pozitivne promjene poslovanja. Godine 2001. Kottera je časopis Business Week proglasio najboljim leadership guruom SAD-a.
Njegovo posljednje djelo i novi član Liderove biblioteke 'Smisao hitnosti' opisuje u čemu je pravi smisao hitnosti te kako je provesti u vlastitu poslovanju. Kotter prakticira životopisan i zanimljiv stil podučavanja kojim argumentirano potiče na hitno djelovanje i prije svega otvoren pristup promjenama. Profesor Kotter počeo je objavljivati knjige u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, a 1980. godine postao je redoviti profesor na harvardskome poslovnom učilištu. Danas ima sedamnaest objavljenih djela i 62 godine.

• U svojim knjigama često spominjete problem nedostatne educiranosti radnika i menadžmenta. U slučaju da dobijete priliku nametnuti svoje mišljenje o tom problemu, kome biste se obratili, privatnom ili javnom sektoru?
- Pa, rado bih iskoristio svaku moguću priliku i popričao sa svima. No, pošto država kontrolira obrazovni sustav koji jako utječe na mlade ljude, a oni tek u kasnijoj dobi, odnosno tek kada završe obrazovanje i uđu u svijet rada, dođu u doticaj s privatnim sektorom, logično bi bilo da svoju zabrinutost iznesem državnim strukturama. Ako nije moguće utjecati na državu, a osobno mislim da jest, ja bih bio realist i fokusirao se na moguće. To je, dakle, privatni sektor.

• ‘Smisao hitnosti’ ističe važnost brzine reagiranja u poslovanju. Postoje li tvrtke koje funkcioniraju mnogo sporijim tempom, a svejedno se uspješno nose s konkurencijom?
- To si mogu priuštiti jedino kompanije koje imaju kontrolu nad granom industrije u kojoj djeluju. Taj oblik tržišne konkurencije zove se oligopol. Dvije, tri kompanije čine 90 posto industrije, a ostalih 10 posto dijele dvadesetak manjih tvrtki. Najjača kompanija u oligopolu je toliko snažna da ima prostora za mnogo opuštenija rukovođenje, ali svejedno dominira. Primjerice, General Motors je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo razvijati jako loše navike. Postao je introvertiran, nije obraćao pozornost na konkurenciju izvan Detroita, imao je kolektivne ugovore koji su mu se poslije osvetili... A ipak, prema godišnjim izvješćima, GM je tada bila jako uspješna tvrtka. Uljuljani u svoju nedodirljivost, veličinu i snagu nisu obraćali nikavu pozornost potrebi da uvode promjene, tako je u GM-u već potkraj šezdesetih ‘smisao hitnosti’ pao s lošeg na nepostojeći. I dalje je ostvarivao profit, ali samo zato što je zauzimao ogroman dio tržišta. Po tome se može zaključiti da bez hitnosti u poslovanju opstaju jedino tržišni divovi.

• Kako biste opisali osobine tvrtke koja se uporno opire promjenama?
- Otkad je 'Smisao hitnosti' objavljen prošlog rujna, javilo mi se mnogo izvršnih direktora i menadžera koji su smatrali da u njihovim kompanijama ima previše lažne hitnosti, ali i oni uvjereni da njihovo poslovanje već funkcionira na razumnoj razini hitnosti. Nakon što su pročitali knjigu shvatili su da je frenetično ponašanje pogrešno protumačeno kao pravi smisao hitnosti i koliko im to šteti. Pomogao im je moj objektivni pristup jer je mnogo lakše zamijetiti tuđe probleme nego one u vlastitoj organizaciji. Dakle, ne može se u promjene ići naprečac i samo zato da se neke hitno uvedu, one moraju biti posljedica objektivno sagledane situacije i dobre procjene što će promjena donijeti.

• Koja je poslovna organizacija bila najuspješnija u primjeni vaših ideja?
- Prema pismima koje sam primio i ljudima s kojima sam razgovarao na konferencijama, stotine ako ne i tisuće kompanija primjenjivale su teorije iz mojih knjiga. Nažalost, nemam dovoljno informacija da bih mogao zaključiti tko je bio najuspješniji. U ožujku sam predavao u Kini i nekoliko mi je ljudi ispričalo da su pomoću ideja koje smo moj tim i ja razvili uspjeli svoju stagnirajuću tvrtku u roku od pet godina pretvoriti u vrlo uspješnu kompaniju. Takve me reakcije jako inspiriraju da radim dalje. Postoji i organizacija stvorena da pomaže tvrtkama isključivo pomoću znanja iz mojih knjiga 'Leading Change', 'Our Iceberg is Melting' i 'A Sense of Urgency'. Posljednjih šest mjeseci pomažu energetskoj firmi iz Pittsburgha koja prošle godine nikako nije uspijevala u svojim ambicijama da efektivno proizvodi čistu energiju. Svejedno smatram da bi svi trebali vidjeti bar desetinu mailova koje primam. Jako je smiješno čitati pisma u kojima ljudi pišu koliko su mi zahvalni kada su zapravo oni obavili sav posao, ja sam im samo ponudio smjernice. Žena i djeca se često šale na račun Kotter Fan cluba, koji je naravno izmišljen i uopće ne postoji.

• Jeste li u radu s brojnim radnicima i menadžerima stekli iskustva koja ste iskoristili u privatnom i poslovnom životu?
- Naravno, ja se stalno trudim naučiti nešto novo. U 'Smislu hitnosti' postoji priča o indijskom menadžeru koji na kraju svakoga poslovnog sastanka konkretno ispriča što će on napraviti u sljedećih nekoliko dana kako bi se uspješno ostvarili planovi dogovoreni na tom sastanku. Nakon toga, svi ostali učine isto. Ja pokušavam slijediti njegov primjer i smatram da je to jako dobra navika koja pomaže u održavanju vlastitog osjećaja hitnosti.

• Postoje li neprofitne organizacije koje uspješno koriste vaše knjige?
- Barem jednom na godinu dobijem mail od voditelja neke crkvene organizacije u kojem tvrdi da sam spasio njegovu kongregaciju. To mi je jako zanimljivo jer mu ja u povratnom mailu istaknem očitu istinu: 'Ne, ne, ne pastore, vi ste je spasili, ja sam samo ponudio nekoliko ideja'. U Dallasu je cijeli sustav bolnica, ne mogu se sad sjetiti imena, proveo velike promjene koristeći našu literaturu. Princip promjene uvijek je isti, radi se samo o ljudskoj naravi i naše su ideje primjenjive gdje god ljudi rade.

• Tko je, prema vašem misljenju, najperspektivniji mladi autor u području poslovne literature?
- Vrlo je mali broh ljudi u dvadesetima i tridesetima koji djeluju u ovoj uskoj grani znanosti. Jim Collins je ponudio jako dobre ideje koje ljudima odlično služe. Ali on je samo deset godina mlađi od mene. Ali, teško je definirati tko je od nas mlad. No moguće je i da sam i ja u krivu jer nisam u toku. U posljednje vrijeme čitam samo povijesnu literaturu. Otkrio sam da se s dobrom povijesnom podlogom može mnogo kvalitetnije analizirati nedavna događanja.

• Zašto bi ljudi vjerovali u ideje koje mnogi biznis gurui propovijedaju?
- Ne bi trebali! Šalim se, naravno. Mislim da je problem u tome što postoji previše nazora iza kojih je premalo rada. Najkvalitetnije ideje proizlaze iz vrlo teškog rada. Posjetio sam brojne gradove i kompanije, intervjuirao sam na tisuće menadžera i radnika. Malo ljudi funkcionira na taj način. Oni vole sjediti u svojim knjižnicama i uredima i smišljati ideje. Treba izaći van i obaviti jako mnogo posla, shvatiti što se u svijetu događa i tražiti obrasce. To je zapravo ono što ja radim. Analiza uzoraka, propitivanje situacija i shvaćanje na koji su način zabilježeni obrasci ponašanja povezani s rezultatima poslovanja. U obranu nekih autora moram naglasiti da većina uopće nije u mogućnosti tako funkcionirati. Ja predajem na Harvardu i to mi je otvorilo vrata mnogih kompanija i državnih ustanova. Imao sam kredibilitet vrlo cijenjene institucije.

• Radite li na novim projektima?
- Naravno, uvijek. Upravo radim na knjizi koja se bavi problematikom dobrih poslovnih ideja koje propadnu i što se sve može poduzeti da se to spriječi. Imam nekoliko opcija za knjigu nakon te i sve su uzbudljive. Jako sam zahvalan na tome što mi nikad ne nedostaje novih projekata.