NATO: Rizik da iskustvo bude bolno, a sladostrašće jednostrano

Ne bih baš bio sretan da se u ovim godinama katastrofalne američke vanjske politike moja zemlja predstavlja kao partner, na primjer u potpori ratu u Iraku, kojemu se protivi i većina Amerikanaca. Mnogo bih više volio vidjeti ponosniju i samostalniju Hrvatsku koja ne hrli objeručke prihvatiti pozivnicu za NATO

Piše: Željko Perić,
Caper

Dolazak predsjednika najveće svjetske sile u Hrvatsku izazvao je veliko uzbuđenje, čak i ushićenje većeg dijela našega političkog establišmenta. Daju se bombastične izjave o veličini povijesnog trenutka, pa je tako naš ministar vanjskih poslova čak izjavio da je Bushov dolazak znak ne samo prijateljskih nego i partnerskih odnosa naših zemalja. Pokazalo se da snimke rukovanja sa svjetskim političkim moćnicima imaju svoju uporabnu vrijednost u izbornoj kampanji, pa je razumljivo što će naši političari i taj posjet iskoristiti za maksimalnu samopromociju. Čine to vladajući, učinila bi to jednako i oporba da je u prilici. Međutim, ipak bi pri davanju izjava trebali zadržati bar minimum smisla za realnost.

Respektiram SAD i njegova postignuća u mnogim područjima. Volim i poštujem prijateljski narod SAD-a. Ali prijateljski su odnosi jedno, a partnerstvo, pogotovo vojno, nešto sasvim drugo. Ne bih baš bio sretan da se u ovim godinama katastrofalne američke vanjske politike moja zemlja predstavlja kao partner, na primjer u potpori ratu u Iraku, kojemu se protivi i većina Amerikanaca. Mnogo bih više volio vidjeti ponosniju i samostalniju Hrvatsku koja ne hrli objeručke prihvatiti pozivnicu za NATO koju svojim dolaskom najavljuje Bush. Volio bih također vjerovati da Hrvatska Bushu neće morati u znak zahvale na potpori ispuniti nekoliko želja. Dolazak predsjednika SAD-a svakako je važan politički događaj i razumljivo je veliko uzbuđenje domaćina, no je li pozivnica za NATO doista razlog za radost i veselje svih Hrvata? Je li javnost dobro i objektivno informirana o prednostima i nedostacima ulaska u NATO? Vlada za sada ističe samo pozitivne elemente, no različite udruge upozoravaju i na mnogo negativnosti koje donosi članstvo u Savezu.

Kao jedan od ključnih argumenata za ulazak u NATO spominje se buduća sigurnost pod njegovim vojnim štitom.
Koliko su političari objektivni u prosudbi da ćemo biti apsolutno sigurni kad pristupimo tom (poglavito) vojnom savezu? Načelno su možda u pravu, ali tek do trenutka kad neki novi Bush ne počne novi rat na temelju (ponovno) lažnih argumenata. Kakvi ćemo mi tada biti partneri ako ne dopustimo prelet aviona preko svojega zračnog prostora ili ako odbijemo upotrebu svojih vojnih baza ili aerodroma? A kada, kao pravi partneri, to ipak dopustimo (ako nas se uopće bude i pitalo), nećemo li biti mimo svoje volje uvučeni u rat i postati potencijalna meta osvetničkih napada?
Odakle nam, zapravo, prijeti realna opasnost danas, a odakle će nam prijetiti kad se jedanput svrstamo u vojni savez s onima čija vanjska politika svakim danom u svijetu stvara sve više neprijatelja pretvarajući ponovno dugogodišnje razdoblje 'hladnog mira' s Rusijom u sve očitiji novi hladni rat? Hoćemo li biti manje sigurni ne pristupimo li NATO-u i (p)ostanemo samo članica EU, zadržavajući svoju neutralnost? Jesmo li dovoljno proučili razloge zbog čega NATO-u nisu pristupili Austrijanci, Finci, Šveđani, da o tradicionalno neutralnim Švicarcima ne govorimo? Za sada je javnost dobila preplitke argumente i odgovore na takva pitanja.

Jedan je od prilično agresivno prezentiranih potencijalnih pozitivnih učinaka ulaska i očekivani veliki porast stranih ulaganja koji će uslijediti nakon učlanjenja. Razlog dosadašnje niske razine direktnih stranih ulaganja u Hrvatsku ponajprije su naši interni problemi: spora administracija, neučinkovito pravosuđe i sveprisutni reket i korupcija.
Činom ulaska u NATO ti se problemi neće riješiti, pa ni pravi investitori neće navaliti sa svojim novcem samo zbog toga što smo postali dio Saveza. Uostalom, mnogo je veće jamstvo da ćemo te probleme ozbiljnije rješavati naš ulazak u EU, jer NATO nam šalje pozivnicu ovakvima kakvi jesmo, a takve su nas veliki ulagači do sada uglavnom zaobilazili. Često se kao vrlo izgledna pozitivna posljedica ulaska u NATO spominje i mogući veliki porast proizvodnje naših poduzeća za potrebe Saveza.

No uz uhodane poslove sa starim članicama Saveza u red su prije nas već stali Poljaci, Česi, Rumunji itd., pa će se za svaki posao trebati izboriti u žestokoj konkurenciji i ništa nam neće biti darovano. Bush će doći kao potvrda da nam je osigurao pozivnicu za pristup NATO-u. Nakon što ode, bit će vrlo zanimljivo pratiti tijek događaja. Kad u Kumu III. mladi mafijaš Vincent Corleone (Andy Garcia) kaže iskusnom mafijašu Lucchesiju da se ne razumije u financije i politiku, nego samo u oružje, stari mu lisac Lucchesi odgovara: 'Finance is a gun. Politics is just knowing when to pull the trigger.' Zato će praćenje kretanja novca nakon odlaska američkog predsjednika biti najbolji pokazatelj koliko je posjet bio prijateljski i partnerski, a koliko (i za koga) dominantno interesni. Hoće li američki investitori nakon Bushova odlaska navaliti u Hrvatsku s gomilom novca za greenfield investicije ili će se dogoditi ono s čime dio javnosti već ozbiljno spekulira - da će naš novac najprije morati otići preko Atlantika za nabavu borbenih aviona F-16 umjesto švedskih Gripena? U posljednje se vrijeme na mala vrata u javnost puštaju i pokusni baloni vezani uz potrebu gradnje nuklearne elektrane, pri čemu se ime američkog Westinghousea u tome kontekstu otvoreno spominje.

Bush obećava da neće biti vojnih baza u Hrvatskoj! Nećemo morati slati svoje vojnike u ratna područja! Doći će strani kapital! Dobit ćemo poslove! I sve to bez ikakve protučinidbe!? Izgleda, ipak, da je riječ o pomalo naivnom i prilično jednosmjernom informiranju, pa se ne treba čuditi što je javnost sumnjičava, zbunjena i podijeljena u vezi s tim, za budućnost Hrvatske prevažnim, pitanjem. Svježa su sjećanja na 'odlučnost' svih većih političkih stranaka u slučaju ZERP-a, pa je razumljivo da se dio javnosti opravdano boji sličnih situacija i s mogućim naknadnim NATO-ovim zahtjevima da ipak dobije baze u Hrvatskoj ili da naši vojnici sudjeluju u ratnim operacijama. Kakva ćemo imati jamstva da se takvi zahtjevi neće naknadno pojaviti? Pojave li se ipak, hoće li tada neka buduća vlada odlučno reći: 'Ili NATO ili baze“?

S obzirom na to da se pitanje ulaska u NATO sve vrijeme guralo u paketu s ulaskom u EU, individualni stavovi u vezi s ulaskom u NATO formirali su se na sličan način. Pozitivan stav o tom pitanju promovira se kao napredno, kozmopolitsko razmišljanje lišeno suvišnih natražnjačkih fobija, tako da je onima kojima nedostaje argumentacija i dvoje u vezi s NATO-om nelagodno razdvajati svoj stav o lijepo zapakiranoj i integriranoj 'euroatlantskoj' odluci.
Ipak, malo dalje od 'svjetala reflektora' većina natprosječno informiranih ljudi s kojima razgovaram gotovo bezrezervno podupire ulazak u EU, ali NATO im nekako 'stoji u grlu'. Logično i razumljivo, jer ulazak u EU ipak jamči da ćemo biti natjerani prihvatiti i primijeniti demokratske stečevine Europe uza zadržavanje svoje samostalnosti i suvereniteta, a za ulazak u NATO postoji bojazan da ga plaćamo gubitkom neutralnosti i vojne nevinosti.

A narod zna da se nevinost ne gubi dvaput. S toliko plitkom i sušnom argumentacijom razloga za ulazak u NATO riskiramo da defloracija 'na suho' bude bolna, a sladostrašće jednostrano. Iako je javnost podijeljena, Vlada se protivi raspisivanju referenduma. Tako je i poslovično 'principijelni' HSS odustao od svoga zahtjeva za referendumom. Razlog za to su, kažu, ankete koje pokazuju da natpolovičan broj Hrvata podupire ulazak, pa referendum nije potreban. Nakon zadnjih parlamentarnih izbora anketare se žestoko napadalo, a rezultati njihovih anketa proglašavalo se nepreciznima i nepouzdanima. Zanimljivo, isti oni koji su tako žestoko kritizirali ankete, sada ih uzimaju kao dovoljnu argumentaciju za izbjegavanje referenduma o ulasku u NATO. Vremena još ima dovoljno da se prouče sve dobre i loše strane kako ne bismo došli u situaciju da damo ono što ne moramo da bismo zauzvrat dobili ono što ne želimo i ne trebamo. Odluka je preozbiljna i zahtijeva iscrpnu analizu i u kontekstu redefiniranja odnosa svjetskih velesila, koje je u tijeku, kao i objektivno prezentiranje argumenata javnosti. Tek bi nakon toga i referendum imao smisla. U suprotnom, bez valjane i objektivne argumentacije, odlučivali bismo emocijama, a ne razumom.