Neintegrirani ?šljakeri? mogu otići, Njemačkoj trebaju obrazovani radnici

Iako se nedavno izrečene riječi njemačke kancelarke Angele Merkel o slomu ‘multikulturnog društva’ pokušavaju pripisati stranačkoj retorici, to nikoga ne može zavarati. Njemačkoj danas nedostaje otprilike 400.000 školovanih radnika - oni će biti dobrodošli, integrirali se ili ne.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Sve to već se dogodilo i dogodit će se ponovno - rečenica je koja se ponavlja u jednoj popularnoj TV seriji, a koje najbolje opisuje nedavno razbuktalu raspravu o imigraciji u Europi. Ulje je, inače vrlo netipično za svoje promišljeno i smireno stajalište, na vatru dolila njemačka kancelarka Angela Merkel održavši govor maladeži svoje Kršćansko-demokratske unije. Tom je prilikom izjavila da je pokušaj kreiranja multikulturnog društva ‘potpuno propao’. Vječne su rasprave na tu temu na kontinentu opterećenom raznim strahovima, no kad takvo što izjavi kancelarka najjače ekonomije u Europi, države s posebnom hipotekom povijesti, mijenaju se šlageri na naslovnicama.  Prva stvar koju zna svatko s minimumom smisla za politiku jest da su stvari izrečene na stranačkim skupovima obično unutarstranačke, odnosno retorika je nerijetko oštrija zbog zadovoljavanja ovih ili onih struja u stranci. No Merkel nikad nije bila od onih brz na jeziku, čak ni u situacijama kad treba razbuktati plamen pripadnosti stranci.

Koliko para, toliko muzike
Faktor je i trenutak. Europa je teško pogođena krizom iz koje se jedva izvlači, a takvi su trenuci uvijek plodno tlo za homogeniziranje protiv ‘onih’. Ljudi, pogotovo cijele nacije, jednostavno ne mogu bez ‘krivca’ u situacijama kad se počne raspadati sustav kakav su poznavali. Riječ je o trendu, najbolje ilustriranom u porastu popularnosti ekstremnijih desničarskih organizacija diljem Europe, posebice na tolerantnom sjeveru. Na nedavnim izborima u Švedskoj ekstremna Demokratska stranka osvojila je impresivan broj mandata, a još je svježiji primjer Nizozemska u kojoj je pak Geert Wilders, lider Slobodarske stranke postigao usporedivo dobar rezultat. Ksenofobija cvijeta kad ponestane novca, to je apsolvirana lekcija. Gubitak glasova tradicionalnih stranaka umjerene ljevice i desnice ne sugerira samo radikalizaciju stanovništva, upućuje i na krizu liberalne demokracije, koncepta pupčanom vrstom povezanog s izvornim kapitalizmom. Kapitalizam može bez liberalne demokracije, ali, izgleda, ona bez njega baš ne može. Ljuljanje u sustavu privređivanja svaki se put osjeti posebno jako na tome krhkom sustavu. Židove su kao narod u fokusu domicilnog europskog stanovništva zamijenili muslimani, iako punokrvni Europljani i ne diskriminiraju toliko. Svi izvana na ovoj su ili onoj razini gosti čiji boravak ima rok poželjnosti. A taj je istekao, čini se. Ne zaostaju ni Francuzi ili Britanci. O problemu Roma u Francuskoj još raspravlja Europska komisija, no treba se sjetiti i nereda otprije nekoliko godina, obilježenih bijesom došljaka zbog odnosa ‘domorodaca’ prema njima. Na otočiću pokraj zabilježeni su i pravi mali rasni ratovi u manjima gradovima, također ne toliko davno.

Licemjerje EU
Kancelarkin govor u jednoj rečenici otkriva mnogo više nego se čini. Tvrdnja da se Njemačka zavarala kako će imigranti pozvani u zemlju 60-ih otići zapravo jasno pokazuje dubinu licemjerja Europljana, stoljećima naviklih da se koriste svjetskim resursima, kako prirodnim tako i ljudskim, prema potrebi, redovito sebi takav čin predstavljajući kao veliku uslugu i prijateljsku gestu. Njemačka se u ponovnoj gradnji oslonila uglavnom na one koje je prije i tijekom rata pokušala eliminirati svim sredstvima, a ostale su europske zemlje te prljave poslove koje njihovi uljuđeni građani ne žele raditi ‘uvalili’ istim onima koje su prije toga kolonizirali i na kućnom pragu ogulili do kosti. Europljani bi da oni dođu, obave posao i odu, poput majstora kojega pozovete kad se vam pokvari perilica za rublje. Problem je jedino u tome što ljudi nerijetko moraju promijeniti svoj život da bi došli, i sasvim je razumljivo da neće tako lako otići. Usprkos manjku integracije stvore si život koji se ne može izbrisati jednosmjernom kartom. Merkelina konstatacija da nisu otišli iako su trebali otkriva još jedno licemjerje -a tezu da je problem u manjku integriranosti. Logika nalaže sljedeće: ako kažete da ste od početka očekivali njihov odlazak, onda očito niste ni željeli da se integriraju. Primjedba da je sada problem njihova izdvojenost iz nacionalnog korpusa, njihov zasebni identitet, cinična je ako imate na umu prije spomenutu činjenicu da se nitko sa strane domaćih nije pretjerano ni trudio integrirati ili asimilirati došljake. Dapače, nisu to uopće željeli. Dok je bilo posla, nije bilo problema, no vremena su se promijenila. Radnika je previše, posla premalo i viška se valja riješiti, pa je izbor sasvim očit. Nepoznavanje jezika nije bio problem kad se trebalo sporazumjeti o jeftinoj nadnici, postalo je problem kad se počelo odlaziti na zavod za zapošljavanje.

Okrutna statistika
I zaista je nezgodna situacija, priznaje i sama Merkel. Kaže kako nije dovoljno da poštuju njemačke zakone, moraju znati i njemački jezik. Opet, s druge strane, ne smijemo ostaviti dojam zemlje koja diskriminira zbog nepoznavanja njemačkog, da oni koji ne znaju njemački nisu dobrodošli. Poslovi će, poentira Merkel, u tom slučaju drugdje nalaziti svoje radnike. I statistika je okrutna. Njemačka je u međuvremenu postala emigrantska zemlja, ne imigrantska. Više ljudi odlazi nego što dolazi, a prema njemačkim gospodarskim komorama nedostaje otprilike 400.000 školovane radne snage.Točno je da se mnogo imigranata nije uklopili, no krivnja je u najmanju ruku dvostrana. Na njih se uvijek gledalo kao na goste iako je bilo sasvim jasno da su više od toga. Današnja Europa izgrađena je rukama imigranata, Amerika, Kanada, Australija i nisu ništa drugo doli domovine imigranata. Na kraju, nije sasvim jasno ni što se točno tim imigrantima stavlja na teret. To što ostaju vjerni svojoj matičnoj kulturi? Što se ne druže s Nijemcima, Francuzima, Nizozemcima? Što uporno upotrebljavaju materinski jezik? Što se ne preobraćuju na kršćanstvo? Što nepravilno drže vilicu i nož? Što nisu zavoljeli svoje domaćine? Ili je u pitanju praktičnija stvar? To što sada valja sirove plave ovratnike zamijeniti uglađenijima bijelim?