Nema suglasja o jelovniku na kojem su kontrola proračuna i porez na banke

S posljednjeg skupa vođa u Bruxellesu kao bomba odjeknuo je prijedlog da se proračuni članica prije usvajanja daju na uvid Komisiji EU. Mnogi se boje gubitka još jednog dijela suvereniteta, bez obzira na činjenicu što će malo članica uspjeti suzbiti svoj deficit na tri posto u samo godinu-dvije

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Budući da tržišta i dalje nisu uvjerena u sposobnost Europske unije da se nosi s trenutačnom krizom, veliki vođe odlučili su se na još jedno sastančenje u Bruxellesu, sve radi ostavljanja još malo boljeg dojma na preneražena financijska tržišta. Iako na sastanku prvi put u dugo vremena nije bilo horor-tema o spašavanju država i industrija, branjenju eura i sličnog, atmosfera nije bila posebno vedra. Problem s Grčkom zasad se smirio, još su i napokon nekoga pobijedili na Svjetskom prvenstvu, a u prvi plan izašla je Španjolska čiji financijski sektor i javne financije klize u situaciju iz koje su jedva nedavno pobjegli. Najviše zabrinjava što banke izvana sve nevoljnije posuđuju novac španjolskim bankama, što je signal općeg nepovjerenja, usprkos programu štednje nedavno predstavljenom u parlamentu.  Druge pak teme nisu bile ništa manje važne, dapače, donesene su neke odluke koje na prvi pogled ne privlače posebnu pozornost, ali su dalekosežne.

Pitanje Španjolske
Budući da je u posljednjih nekoliko mjeseci, točnije od izbijanja krize u Grčkoj, postalo posve jasno da zajednička valuta ne može funkcionirati bez tjesnije koordinacije fiskalnih politika, svi koji se uvjetno mogu svrstati u eurofederaliste, dakle one koji bi što jaču nadnacionalnu povezanost Unije, u krizi su dobili zlatnu priliku za jedan veliki korak naprijed. Unatoč činjenici što se završna izjava koristila nježnim i općenitim rječnikom kako bi se svježe instaliranom britanskom premijeru Davidu Cameronu olakšao prvi izlazak u svijet, na pomolu je međusobno provjeravanje godišnjih nacionalnih proračuna, potez koji svakako ima težinu. Prema preliminarnim dogovorima, članice bi svoje proračune dale na uvid drugim državama i Europskoj komisiji prije podnošenja na donošenje svojim parlamentima, a kontrola bi bila pojačana mogućim sankcijama za one koji ne poštuju pravila. Drugim riječima supranacionalna razina dobila bi prednost nad nacionalnom u području fiskalne politike, štoviše njezina temelja - proračuna. Ipak, nakon završetka samita postalo je posve jasno da su ozbiljne rasprave i konačne odluke ostavljene za jesen, kako bi se omogućilo Cameronu da izbjegne vatreno krštenje i učvrsti svoju poziciju kod kuće.Upravo je zbog toga ostavljen prostor za pojedinačne interpretacije viđenog pa je tako Cameron zaključio kako navedeno jačanje međusobne kontrole i nadnacionalnog neće vrijediti i za njegovu zemlju. Potez posve očekivan i razumljiv jer Ujedinjeno Kraljevstvo redovito želi jesti s istog stola, ali u isto vrijeme glumiti nezavisnost i euroskepticizam, odnosno tretirati EU kao švedski stol s kojeg se poslužuje prema potrebi. A i, uostalom, zašto bi davali svoj proračun nekom na uvid kad su im financije sjajne i vidi se da sami imaju nadzor nad svojim financijama!?

‘Stres-testovi’ za banke
Druga mjera, konkretnijeg i operativnog smjera jest namjera da se bankovni ‘stres-testovi’ što više koordiniraju, što je usmjereno prema smirivanju i dalje nemirnih financijskih tržišta. Naravno, najočekivaniji su rezultati provjere bankovnog sektora u Španjolskoj, ali isto će napraviti druge države. Dogovoreno je da se objave detaljni rezultati o zdravlju 25 velikih europskih banaka, takozvani testovi na stres, u drugoj polovini srpnja. Ni to nije bilo lako s obzirom na protivljenje nekih njemačkih i austrijskih banaka, ali su naposljetku prevladali španjolski premijer José Luis Zapatero i predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso. Nakon objave rezultata izmučene države nadaju se lakšem kolanju novca i manjim kamatama na državne obveznice. S time je usko povezana i tema koja se više ne može izbjeći na ovim sastancima, a to je pitanje poreza na banke kojim bi se u budućnosti osiguralo da ih ne spašavaju porezni obveznici. Sve veće europsko inzistiranje, kao i relativno bliski stavovi o toj temi, logična je posljedica muka koje proživljavaju jer su se u dužničkoj krizi i našli zbog pustih prelijevanja para u ispražnjene bankarske trezore. Postoji načelna suglasnost, no operacionalizacija ideje posve je druga stvar. Britanija će ići sa solo rješenjem, Irska je zabrinuta da bi dodatni porezi mogli njihove jedva spašene banke ponovno baciti u ponor. Budući da plan nije uspio na globalnoj razini zbog protivljenja Kanade, Japana i Brazila, Unija će pokušati sama riješiti taj problem, ali čini se da to ni unutar EU neće biti lako. Ako uopće i bude riješeno. Razlike u mišljenju postoje gotovo o svemu, osim o načelu, jer bi Francuska i Britanija rado odmah zagrabile u tu lovu i počele je trošiti, a Njemačka je sklonija staviti tako ubran porez sa strane kao osiguranje za posve sigurna petljanja financijskih inovatora u budućnosti.

Tko će biti gazda?
Treća zanimljivost sastanka više je u sferi zakulisnih političkih natezanja i odnosi se na novo čupanje između Francuske i Njemačke zbog toga tko će biti gazda. Francuski je predsjednik Nicolas Sarkozy pokušao progurati ideju Europe u dvije brzine, ovaj put suptilnije, putem prijedloga o redovitom sastančenju članica eurozone, dakle bez ostalih članica EU, no kancelarka Angela Merkel glatko ga je odbila, čime je diskusija zasad završena. Iako je bio brzopotezan, sastanak je imao težinu. Osim konkretne odluke o objavljivanju testova na stres, europski vođe dali su do znanja da i dalje razmišljaju o porezu na banke, ali i zakoračili bliže još integriranijoj Europskoj uniji iako tek ostaje vidjeti koliko će se poštovati odluka o predstavljanju nacrta proračuna Komisiji i drugim članicama, a pogotovo tko će i kako biti kažnjen ako ne uspije poštovati dogovoreno, to više što se u ovom trenutku čini malo vjerojatno da će ijedna članica doista uspjeti suzbiti svoj deficit na tri posto u samo godinu-dvije. Zadatak je iznimno težak - suzbiti deficit i prestati se zaduživati, izdržati navalu bijesnog naroda, a u isto vrijeme potaknuti što veći gospodarski rast. Ako u tome ne uspiju, i to brzo, članice EU mogle bi se suočiti s ozbiljnim nemirima na ulicama svojih gradova, ali i razdorima unutar Unije.