Nerazumljiva nepokretljivost hrvatske radne snage

Restrukturiranje gospodarstva podrazumijeva i relokaciju radne snage iz manje perspektivnih u perspektivne sektore, pri čemu geografska udaljenost u ovako maloj zemlji ne smije biti zapreka

Piše: Željko Perić

Kad sam prošli put, potkraj listopada, pisao ovu kolumnu za Lider, spomenuo sam da su neizbježne promjene koje se moraju dogoditi u glavama svih nas kako bismo uspješno prebrodili sve izazove koje nam donose globalni trendovi.

Među ostalim, naveo sam da će, osim poslodavaca, i sindikati i radnici morati postati znatno fleksibilniji i spremniji na kompromise. Kao primjer sam spomenuo i moguću potrebu putovanja na posao daleko izvan mjesta stanovanja ne sluteći da će vrlo brzo jedna od vrućih tema postati ponuda TDR-a radnicima TDZ-a za prelazak na posao iz Zagreba u novu tvornicu u Kanfanaru.

Teško je donositi sud bez detaljnijeg uvida u ponudu, ali prema objavljenim informacijama TDR nije škrtario ni odveć kalkulirao, već je dao, do sada, na ovim prostorima neviđenu ponudu zaposlenima u svome zagrebačkom pogonu. Pa ipak se digla bura, radnici i sindikati odbijaju ponudu i prijete ponavljanjem scenarija 'Sljeme'. Teško je i nezahvalno ocjenjivati odluke koje se tiču tuđe sudbine, ali ne može se izbjeći pitanje: Što bi radnici Sljemena dali za takvu ponudu?

Gledajući uvjete koje je ponudio, može se zaključiti da se TDR ponio kao socijalno odgovoran poslodavac. Sindikat i radnici, naravno, traže nastavak poslovanja u Zagrebu i još bolje financijske uvjete za one koji će ući u proces zbrinjavanja. Iako je to njihovo legitimno pravo, ipak prijetnja izlaskom na Markov trg zvuči, s obzirom na kvalitetu ponude, malo preteško. Naravno, ocjena, kao uvijek, ovisi o perspektivi iz koje gledamo na problem.

Zato u ovome tekstu ne bih težio traženju odgovora na pitanje tko (više ili manje) ima pravo, već bih na tome konkretnom primjeru želio naglasiti koliko je, u široj javnosti, niska razina svijesti o magnitudi promjena koje se moraju dogoditi najprije u našoj glavi i pojasniti što zapravo stoji iza često rabljenog termina restrukturiranje.

Čemu preseljenje pogona iz Zagreba? Nije li TDR dovoljno profitabilan da može opstati proizvodeći isti proizvod na dvije lokacije? Ako sada zatvara, čemu je onda kupovao tvornicu u Zagrebu? Je li humano ponuditi preseljenje zaposlenicima daleko izvan mjesta boravka? Je li se pogon u Zagrebu mogao prenamijeniti da bi se spasila radna mjesta?

Odgovarajući na ta pitanja, pokušat ću dotaknuti i one ključne promjene koje su preduvjet restrukturiranja i pri tome ću se slučajem TDR-a koristiti više kao aktualnim primjerom na mikrorazini, bez namjere da sudim konkretnim potezima aktera toga slučaja. Takvih je primjera bilo i bit će ih još mnogo i vrlo je važno što svaki od njih znači za nacionalnu ekonomiju.

Čemu preseljenje proizvodnje iz Zagreba?

Mnogi su gospodarski subjekti u Hrvatskoj naslijedili, ovisno o branši, više ili manje dobre ili loše tehnologije. Međutim, tehnološki se procesi konstantno usavršavaju, a otvaranje tržišta konkurenciji s modernijim i efikasnijim tehnologijama i našim subjektima nalaže da se prilagode, tj. promijene i moderniziraju tehnološku opremu i organizaciju poslovnih procesa.

Otvorena tržišna utakmica zahtijeva stalna unapređenja i inicijative na povećanju troškovne efikasnosti i ukupne konkurentnosti. Zato je, s ekonomske strane gledano, održavanje istovrsne proizvodnje na više lokacija neracionalno. Ako je to povezano i s potrebom modernizacije postojećih pogona, onda je gradnja jednoga, većega pogona ekonomski najprihvatljivije rješenje.

Ekonomski su razlozi za takve poteze očiti i zato je razina svijesti domaćih poduzetnika o poduzimanju takvih koraka relativno visoka pa su oni često dio sveobuhvatnih projekata troškovnog restrukturiranja i poboljšanja profitabilnosti.

Gledajući to pitanje s makrorazine, možemo zaključiti da je za hrvatsko gospodarstvo pozitivno ako takvi potezi ne rezultiraju gašenjem radnih mjesta, već samo njihovom realokacijom uz dodatno poboljšanje efikasnosti poduzeća. Uz to, pozitivno je i to što se radi o decentralizaciji, tj. selidbi iz metropole i povećanju zaposlenosti u drugim regijama, što pridonosi zadržavanju lokalnog stanovništva i ravnomjernijem razvoju regija te smanjuje pritisak na iseljavanje iz ekonomskih razloga prema Zagrebu.

Nije li TDR dovoljno profitabilan da može opstati proizvodeći isti proizvod na dvije lokacije?

Visokoprofitabilna kompanija (u ovome slučaju TDR) sigurno neko vrijeme može nositi teret viška resursa, međutim, to joj ugrožava efikasnost i konkurentnost, a time i dugoročni razvoj. Dokazano je pravilo u biznisu da promjene moraš inicirati i provesti kad ti najbolje ide. Već s prvim znakovima krize znatno se povećava i rizik za uspješno provođenje promjena.

To je možda najjednostavnije ilustrirati već legendarnom anegdotom iz škvera iz doba socijalizma. Došao direktor pred radnički savjet i kaže im: 'Drugovi, u teškoj smo situaciji, nemamo novca i moramo uvesti stroge mjere štednje!' Prekine ga radnik i kaže: 'Meni tu ništa nije jasno. Kako ćemo štedit sada ako ništa nemamo?! Tribali smo štedit dok smo imali!'

Ako i ovo pitanje promatramo u kontekstu njegova utjecaja na hrvatsko gospodarstvo, može se zaključiti da je u dugoročnom interesu nacionalne ekonomije da ima što više sustava koji konstantno poboljšavaju vlastitu efikasnost i konkurentnost. Ne treba ići daleko u povijest da bismo se prisjetili sudbine velikih i nekada bogatih državnih sustava koji su godinama gomilali višak resursa i na kraju zajedno s njima potonuli.

Ako sada zatvara, čemu je onda kupovao tvornicu u Zagrebu?

Velike i bogate kompanije često posežu za akvizicijama kao alatom za realizaciju nekih svojih strateških ciljeva. Katkad se to čini samo zbog povećanja tržišnog udjela, katkad zbog mogućnosti realizacije važnih sinergija u poslovanju. Katkad, međutim, ako ne mogu drukčije, veliki kupuju male kako bi došli do tehnologija što im nedostaju, etabliranih brandova ili zanimljivih proizvoda u razvoju. Postoji i manje popularan i rjeđe primjenjivan motiv, tzv. defanzivna akvizicija – kupnja zbog sprečavanja konkurencije da na taj način uđe na tržište.

Gledajući iz perspektive preuzimatelja, te se akvizicije rijetko isplate i sa sobom nose velik rizik, poglavito zbog socijalnog momenta – jer takve mete nikada ne ostaju trajno u fokusu razvoja preuzimatelja. Iz tog su razloga one loše i za metu jer joj ne osiguravaju razvoj, već joj donose polaganu smrt.

Za nacionalno gospodarstvo u načelu je konkurencija zdravija od monopola pa ni iz perspektive države takve transakcije nisu poželjne. Nezahvalno je danas izričito tvrditi koji su bili tadašnji TDR-ovi motivi, ali sudeći po sudbini zagrebačkog pogona, reakciji radnika i skupoj ponudi TDR-a za preseljenje, najbliži je upravo ovaj zadnji.

Je li humano zaposlenicima ponuditi preseljenje daleko izvan mjesta boravka?

To je možda jedno od ključnih pitanja na kojima testiramo fleksibilnost svih sudionika hrvatskog tržišta radne snage. Poslodavac je, prema onome što je objavljeno, preseljenje ponudio svima, a ponudio je i pomoć pri zapošljavanju supružnika i pronalasku smještaja, naknade za odvojeni život itd.

Zaposleni i sindikati ne žele ni čuti za preseljenje. Zašto? Jednim dijelom stvar je vjerojatno u našem senzibilitetu, vezivanju za stvari i okružje, pri čemu nas svaki rastanak teško pogađa. S druge strane, na to vjerojatno utječe i višedesetljetno nasljeđe 'garantiranog' zaposlenja i uvjerenja da nas, jednom usidrene, ni Veli Jože više ne može maknuti.

Imajući u vidu globalne trendove, preseljenja poslova i ljudi s jednoga kontinenta na drugi, ne mogu a da se ne zapitam je li moguće da bar svaki peti zaposleni (dakle, 50-ak ljudi) nije prihvatio ponudu za preseljenje u toplije, mirnije i manje stresne krajeve. Na tome primjeru vidimo kako smo još uvijek kruti, kako bismo i dalje htjeli da posao dolazi k nama, a mi nismo voljni ići za poslom. Vidimo također da dio sudionika misli da je ključ rješenja i dalje na Markovu trgu.

Iz perspektive utjecaja na hrvatsko gospodarstvo takav stav može imati vrlo negativne posljedice. Može se pretpostaviti, naime, da će se u Hrvatskoj u budućnosti ipak otvarati više radnih mjesta u uslužnom sektoru, poglavito u hotelsko-turističkoj djelatnosti. Veći dio te djelatnosti obavlja se na obali i logično je da će lokalna ponuda radne snage, pogotovo u srcu turističke sezone, biti nedovoljna. Bilo bi žalosno da, uz 300.000 nezaposlenih, zbog rigidnosti sustava ili nefleksibilnosti radnika uvozimo sezonsku radnu snagu.

Svima nam mora biti jasno da restrukturiranje gospodarstva podrazumijeva i realokaciju svih resursa (što uključuje i radnu snagu) iz manje perspektivnih u perspektivne sektore, pri čemu geografska udaljenost u ovako maloj zemlji ne smije biti velika zapreka.

Je li se pogon u Zagrebu mogao prenamijeniti da bi se spasila radna mjesta?

Nažalost, u žestokoj tržišnoj utakmici teško je izmišljati poslove radi zadržavanja razine zaposlenosti jer sve novo što se pokrene na duži rok mora biti samoodrživo. Inače će, prije ili poslije, propasti i povući i zdrave dijelove za sobom. Za Hrvatsku je, nažalost, imanentan nedostatak svježih poduzetničkih ideja i dobre umreženosti na međunarodnoj poslovnoj sceni pa se zato hrvatske tvrtke okreću kopiranju onoga što rade veliki.

A natjecanje s velikima znači nesmiljenu bitku za život pa u takvom okruženju gotovo da nema mjesta za dominantno socijalne projekte. Gospodarstvo koje se temelji na znanju vjerojatno bi brže stvaralo nova radna mjesta i tako apsorbiralo viškove iz restrukturiranih poduzeća i sektora. No znanje u našim krajevima, uz kilogram mozga po 2 DEM, očito jako dugo nije bilo na cijeni.

I poslodavci i radnici i sindikati trebaju se nadati da, u posljednje vrijeme učestalo, spominjanje gospodarstva temeljenog na znanju neće prestati tako naglo kako je počelo. Budemo li se i dalje oslanjali ponajprije na instinkte i njuh, restrukturiranje će biti još bolnije i dugotrajnije.