Nestašica radnika rani je signal dugoročnog usporavanja

Ne samo da je potpuno opravdano otvaranje pitanja uvoza radne snage za potrebe turističke industrije, graditeljstva i komunalnih usluga, nego se otvara posve novo pitanje - kako privući, razvijati i zadržati talente

Piše: mr. sc. Damir Novotny, managing partner, T&MC Group
[email protected]

Makroekonomska istraživanja koja prognoziraju postupno opadanje stope nezaposlenosti i upućuju na zaključak da bi se ona nakon nekoliko godina mogla zaustaviti na strukturnoj stopi od šest do sedam posto potpuno su relevantna. Iz statistika doista možemo vidjeti njezino kontinuirano opadanje. Jednostavna interpolacija toga trenda, kao i analiza onoga što se događalo na tržištima rada u usporedivim tranzicijskim zemljama prije ulaska u EU, može upućivati na zaključak da nezaposlenost neće biti jedno od najvažnijih ekonomskih i političkih pitanja kao što je bilo još prije nekoliko godina. Vlada, međutim, takav razvoj događaja s obzirom na zaposlenost nikako ne bi smjela razumjeti kao pozitivan trend koji je rezultat njezine uspješne ekonomske politike i kao alibi za apstiniranje od vođenje aktivne ekonomske politike u budućnosti. Uz veliku zonu sive ekonomije, koja umanjuje važnost službene statistike o nezaposlenosti, strukturni trendovi koji prevladavaju u hrvatskom gospodarstvu upozoravaju na to da neki sektori, uglavnom radno intenzivni, pokazuju stalni trend rasta otvaranja novih radnih mjesta, a neki sektori stalno gube radna mjesta.

Nova svjetska podjela rada, koja se u punoj dinamici odvija u prvoj dekadi ovog tisućljeća, pomiče zaposlenost od razvijenih zemalja Zapada, koje su nekada bile cilj imigracije, prema zemljama Istočne Europe te velikim novim tržištima na nastajanju kao što su Indija, Kina i Brazil. Mnogo slabo plaćenih radnih mjesta upravo je otvoreno u tim zemljama, ali i mnogo vrlo sofisticiranih u području visokih tehnologija. Zahvaljujući velikim rezervama kvalitetne radne snage, među ostalime, te su zemlje ostvarivale i ostvaruju visoke stope ekonomskog rasta. Takav se ekonomski rast uvelike temeljio na relativno jeftinoj radnoj snazi koja je proizvodila jeftine proizvode s niskom dodanom vrijednošću. Europska unija odgovor na promjene težišta zaposlenosti traži u velikim ulaganjima u obrazovanje i razvoju zahtjevnih radnih mjesta u područjima istraživanja i razvoja, inovacija i proizvodnje robe s visokom dodanom vrijednošću.

Hrvatska se prema strukturi ponude i potražnje radne snage ne može usporediti ni s razvijenim dijelovima EU, ali ni s rastućim zemljama Istočne Europe. Hrvatsko je gospodarstvo po svojoj strukturi, na žalost, bliže azijskim zemljama u kojima prevladavaju jednostavnija radna mjesta. Vertikalna integracija s međunarodnim kompanijama, koja se dogodila u desetljeću potpuno promašene privatizacije, iz dana u dan jednostavno ukida vrijedna radna mjesta i domaća poduzeća pretvara u svoje proizvodne pogone ili distributivne centre. Najnoviji primjer najave ukidanja više od 300 visokovrijednih radnih mjesta u bivšem Plivinu istraživačkom institutu govori u prilog toj tezi. Pri tome doista treba isključiti privatizaciju domaćih banaka i njihovu integraciju u međunarodne bankarske grupacije, bez koje u zemlji ne bi bilo toliko novca koliko ga ima danas. A bez toga dodatnog bankarskog potencijala, koji ne bi mogao nastati samo rastom domaće štednje, ne bi bilo dosadašnjeg ukupnoga gospodarskog rasta, uvelike nastaloga na temelju domaće potrošnje, koju su banke obilno financirale. Vertikalna integracija u drugim sektorima, posebno onima koji su rast i profitabilnost temeljili isključivo na domaćem tržištu (npr. telekomunikacije, trgovina, graditeljstvo), jednostavno nije omogućila dovoljnu razinu ulaganja u istraživanja i razvoj te inovacije koje bi otvorile nova vrijedna radna mjesta.

Na žalost, ponuda radne snage, s druge strane, nije odgovarala tim rastućim sektorima, posebno ne sektoru ugostiteljstva i turizma, za koje na domaćem tržištu rada jednostavno nije bilo radne snage koja bi odgovarala obrazovnim i stručnim profilom, ali i bila voljna preuzeti ponude za rad na slabo plaćenim radnim mjestima. Utoliko je potpuno jasno da će rastući sektori, otvarajući mnogo masovnih radnih mjesta, utjecati na snižavanje statističkih stopa nezaposlenosti usisavajući sve što se na tržištu rada nudi i da će ostati strukturni dio nezaposlenog kontingenta. Štoviše, već sada nedostaje radne snage, na žalost, jednako niskoobrazovane kao i visokoobrazovanoga kadra (talenata). Ne samo da je potpuno opravdano otvaranje pitanja uvoza radne snage za potrebe turističke industrije, graditeljstva i komunalnih usluga nego se otvara posve novo pitanje - kako privući, razvijati i zadržati talente.

Osim liberalizacije imigracijske politike treba hitno liberalizirali radno zakonodavstvo tako da se iz njega uklone sve barijere iz prošlosti koje onemogućuju dinamiziranje i propulzivnost tržišta rada. Današnje stanje visoke zaduženosti javnog i korporativnog sektora te posebno građana kao i zadržavanje te razine javne i privatne potrošnje nemoguće je bez viših stopa rasta od onih koje danas postiže domaća ekonomija i od onih koje hrvatskom gospodarstvu prognoziraju mnogi domaći i inozemni analitičari. Današnje stope rasta od 3,5 do četiri posto, dakle, ne jamče održivost sadašnjeg stanja. Pretpostavimo li da bi se pitanje kapitala kao komponente ekonomskog rasta moglo riješiti uvozom inozemne štednje i izravnim stranim ulaganjima, ostaje otvorenim pitanje uvoza talenata (kadra) i radne snage potrebne za rast. S obzirom na to da je Hrvatska okružena zemljama koje raspolažu određenim rezervama radne snage, liberalizacija imigracijske politike svakako bi mogla pomoći u tome. Utoliko je potrebno s uvažavanjem prihvatiti otvaranje javne rasprave o tom pitanju koju je inicirao predsjednik HGK. Uvoz radne snage niže kvalifikacijske strukture kao i talenata za zahtjevna i upravljačka radna već je danas aktualno pitanje i jedan od ključnih preduvjeta za ubrzani gospodarski rast unatoč svojevrsnom socijalnopolitičkom šoku s kojim će se suočiti zatvoreni i konzervativniji dio hrvatske javnosti i političke elite.

Uza sve simpatije za 'najvažniju sporednu stvar na svijetu' proizvodnja talentiranih nogometnih igrača i podgrijavanje nacionalne euforije u vezi s time zasigurno ne može znatnije pridonijeti ekonomskom rastu. Treba s jednakim žarom početi 'proizvoditi' visokoobrazovani kadar koji može stvarati nove vrijednosti u ekonomiji. Uza sve to zabrinjava kroničan nedostatak poduzetnika, bez kojih nema novih investicija ni ubrzanog ekonomskog rasta. Hrvatskoj trebaju poduzetnici potpuno novog profila koji će se radikalno razlikovati od tranzicijskih poduzetnika oslonjenih na državu i politiku i koji će se suvereno kretati na otvorenom međunarodnom tržištu. Poduzetništvo i poduzetnička klima, koja je još daleko iza usporedivih zemalja, jednostavno je posljedica preduge dominacije politike i političke ekonomije u hrvatskom gospodarstvu. Većina državne administracije duboko ne razumije poduzetništvo, a politički klijentelizam, uz prateću korupciju, nastavlja biti velika prijetnja ekonomskom rastu. U sljedećim godinama, prije ulaska u punopravno članstvo EU, hrvatska Vlada, dakle, mora osmisliti i provesti učinkovitu politiku koje u kratkom roku može 'proizvesti' poduzetnike i menadžerske talente, dekomponirati politički klijentelizam u ekonomiji, liberalizirati tržište rada i otvoriti pitanje uvoza radne snage.

Rast broja radnih mjesta u niskoprofilnim industrijama poput trgovine i turizma nije dobra vijest za kreatore ekonomske politike. To govori da se u međuvremenu promijenila struktura hrvatske ekonomije koja ne jamči dinamiziranje gospodarskog rasta u budućnosti. Dodatnu nestabilnost nacionalnoj ekonomiji donose eksterni inflatorni šokovi, za koje Vlada vidi rješenje u državnoj kontroli cijena te, ipak se nadamo da ne, restrikciji potrošnje. Sindikati odgovaraju zahtjevima za usklađenje plaća s rastom cijena. Vladina i reakcija sindikata posve su pogrešne i pogubne za održivost ekonomskog rasta. Vlada jednostavno mora svoje fiskalne kapacitete povećavati proglašenjem opće štednje u javnom sektoru, i tako stvorene dodatne kapacitete usmjeravati u poticanje industrijskih investicija i obrazovanje. Nijedna nova investicija u automobilskoj industriji u Istočnoj Europi nije nastala bez vladinih subvencija pri podizanju industrijskih pogona, ali ni njezinih ulaganja u razvoj odgovarajućega kadra za potrebe te industrije.

Nakon masovne psihoze koju je izazvalo Europsko nogometno prvenstvo treba se hitno vratiti stvarnim problemima hrvatskoga gospodarstva. Nestašica radne snage ne samo da nije dobra vijest nego je rani signal mogućega dugoročnog usporavanja ekonomske aktivnosti. Uz inflaciju, koja je ponovno postala ozbiljna prijetnja, mogući je razvoj pojava stagflacije, dakle stanja u kojem rast cijena prate ekonomska stagnacija i pad. Tada na scenu stupaju radikalne mjere šok-terapije, o kojima ne bismo željeli ni razmišljati.