Nije moralno živjeti luksuzno ako su vaši zaposlenici na rubu egzistencije

U suvremenom svijetu okrenutom materijalnome, malo treba samo onaj tko se u potpunosti realizirao, dok se osobu koja živi skromno i bez većih potreba smatra čudakom

Piše: Tatjana Divjak
www.tatjanadivjak.hr

             Tko je odgovorniji za rezultate tvrtke - poslodavac ili djelatnik - pitanje je koje često postavljanju svi sudionici na tržištu rada. No kao što za osobni ugled i zadovoljstvo radom svatko treba poći od sebe, tako je i u ovom slučaju odgovor u biti isti - odgovorni su svi. No neki imaju više moći i veći udjel u rezultatima rada, pa zato valja i odgovornost primjereno rasporediti.

Svatko prema svojim mogućnostima. Pročitala sam nedavno da je u organizaciji Crkve okupljeno nekoliko desetaka poslodavaca, vlasnika tvrtki, pa i menadžera te kako su na duhovnim vježbama proveli vikend, uz meditaciju i molitvu, slušajući o etici i moralu u poslovanju. Teme su obrađivane s teološkog stanovištva, no bilo je na seminaru i psihologa i sociologa. Organizatori duhovnih vježbi željeli su kod polaznika osvijestiti spoznaju kako 'ne ide zajedno da vlasnik tvrtke živi luksuzno, a njegov zaposlenik jedva preživljava'.

S takvim razmišljanjem, stajalištima i porukama u potpunosti se slažem i podržavam ih, i to ne samo deklarativno. I sama uvijek nastojim djelovati u tom smislu. Crkva je izgleda napokon shvatila da je ono što propovijedaju svi koji pokušavaju modernome poslovnom čovjeku (poslodavcu, vlasniku, menadžeru, ali i radniku) pomoći da se s uspjehom nosi sa sve većim zahtjevima tržišta, zapravo temelj kršćanske vjere i da je upravo jedan od njenih zadataka podupirati osnovne moralne vrijednosti. Veseli me takvo njihovo buđenje, jer svaka je pomoć dobrodošla, a pogotovo kad je riječ o stvarima koje su u našem društvu, u ovom času, prijeko potrebne. Prevelik je jaz između onih koji imaju sve i onih koji nemaju ništa. Nijedna inicijativa koja vodi boljitku i smanjenju tih razlika nije zanemariva, a svaki takav potez ima vrijednost.

Teze da je 'ljudsko srce sklono predati se želji za što većim profitom, a time upada u začarani krug da što više ima više i želi', stara je koliko i pojam privatnog vlasništva. No jednako je tako stara uzrečica da 'nije bogat onaj tko ima najviše, nego onaj tko malo treba'. A u današnjem materijalistički orijentiranom svijetu malo treba samo onaj tko se u potpunosti realizirao, dok onaj tko živi skromno i bez većih potreba predstavlja toliku rijetkost da ga nerijetko smatraju čudakom.

Riječ je zapravo o tome da osvijestimo što zapravo želimo i trebamo i koji su nam prioriteti u životu. I stalno se na to podsjećamo. Kao i na to koliko je iskušenja na putu u životu koji počiva na materijalnome: težnja vanjskim obilježjima uspjeha koja gode egu bez obzira o kojem je obliku uspjeha riječ (karijera, novac, javna priznanja, privilegije...). I kako se to odražava na karakterne osobine mnogih ljudi: proždrljivost, pohlepa, lijenost, požuda, oholost, zavist i gnjev. Prepoznajete li išta od njih u sebi? Kako si pomoći?

Prije svega težeći dobru u sebi i oko sebe: poštujući ograničenja drugih ljudi, ali i svoja. No ujedno i pravedno nagrađujući one koji nam pomažu u realizaciji naših planova. Prisjećajući se onih manje sretnih od nas. Vodeći računa o tome da svakome činimo ono što bismo rado da i oni čine nama. U svakom trenutku biti spreman mijenjati sebe, ali i pomoći drugima, koji nam se za to obrate, da se i oni mijenjaju. Učeći svakoga dana i u svakoj situaciji vidjeti priliku za to da postanemo bolja osoba. Brinući se o sebi na najbolji mogući način, ali ne gazeći drugoga. Živeći i radeći iskreno i istinito, a energiju ne razbacujući na laži, spletke, ogovaranja, manipuliranja, pa čak niti na površno sudjelovanje u njima. Preuzimanjem odgovornosti i suradnji s odgovornim ljudima.

Odgovornost raste i s podizanjem svijesti, stoga je obveza svake osobe koja osvijesti potrebu za dobrom da tako i djeluje. Ne čudi stoga da je 'društveno odgovorno poslovanje' jedna od načešćih odrednica modernih organizacija, tvrtki i poslodavaca. To je u stvari zadovoljenje potrebe za odvajanjem od svog viška za potrebe onih koji nemaju ili nisu u mogućnosti stvarati materijalna dobra, ali stvaraju kulturna, intelektualna ili neka druga dobra.
Nekad su se ti ljudi zvali mecene, a danas ih zovemo 'društveno odgovornim organizacijama ili pojednicima'. Ali ne zaboravimo, nisu svi ljudi na istom stupnju razvoja svijesti. Otuda, naoko, onaj paradoks da neki ljudi imaju sve, a ponašaju se nedostojno čovjeka. No samo oni znaju za teror u svojim dušama. Nije li ipak ljepše imati zdrav i miran san?