Nijedan političar ne dopušta smisleno planiranje razvoja

Problem je što političari planiraju na kratke staze: njihov se plan svodi na nekoliko mjeseci u izbornoj godini, a trebao bi biti bar petogodišnji; u Europskoj se uniji planira sedam godina unaprijed, a kad je riječ o infrastrukturi, izrađuju se i 10-godišnji planovi. To, pak, znači kako je nužno da planovi traju dulje od mandata jedne vlade i da se ne mijenjaju nakon svakih izbora

U Hrvatskoj se godinama rogoborilo protiv planova i planiranja kao ostatka socijalizma, a istodobno se planiralo mnogo strategija. Većina se nije provodila jer je uglavnom bila plod jedne vlade, jednog ministarstva i uskoga kruga ljudi

Piše: dr. sc. Ante Babić, osnivač Sigma savjetovanja d.o.o. i profesor na ZŠEM-u

Izborna je godina i kalendarski počela. Otvaranje pjenušaca, vatromet i buka eksplozivnih naprava označili su i početak obasipanja birača novim programima i obećanjima političkih stranaka. Jedna od već tradicionalnih poslastica izborne godine jest i rasprava stranaka koje su obnašale vlast o tome čija je vlada imala veći rast i licitacije kolika bi trebala biti stopa rasta.

Tko je postigao veći rast? Najveća stopa rasta realnoga bruto domaćeg proizvoda (BDP), u prosjeku šest posto, postignuta je od 1995. do 1998., kad je Hrvatska bila na dnu tranzicijske depresije i kad je osnovica BDP-a bila niska – bruto domaći proizvod tada je bio 60 posto onog iz 1990. Godina 1999. godina je kosovske krize, koja je utjecala na turizam u Hrvatskoj, a na gospodarske je prilike utjecala i međunarodna izolacija Hrvatske. Koalicijska vlada 2000. - 2003. imala je prosječnu realnu stopu 4,2 posto, a koalicijska vlada 2004. - 2007., ostvare li se prognoze za ovu godinu, a koje su konsenzualno približno 4,5 posto, imat će prosječnu realnu stopu od 4,3 posto. Do 2004. prosječna stopa od 4,2 posto bila je, u odnosu na okruženje, među najboljima u tranzicijskim zemljama, dok su nakon te godine zemlje koje su postale članice EU upravo zbog toga postigle rast veći od pet posto.

Stopa nezaposlenosti je, pak, dosegnula svoj maksimum 2002., zatim se počela snižavati, da bi 2006. bila najniža, niža od 16 posto, s 275 tisuća nezaposlenih. Možemo zaključiti da ni Račanova ni Sanaderova vlada nisu posebno zaslužne za smanjivanje nezaposlenosti. Smanjenju je 2002. pogodovalo smanjenje utjecaja države na privrednu aktivnost, financijska liberalizacija, rast konkurencije u financijskom sektoru i jačanje ostalih financijskih ustanova, a sve to omogućilo je jačanje privatnog sektora. Hrvatska se privreda zapravo povećava oko četiri posto na godinu prema inerciji poslovanja privatnog sektora.

Kolika bi trebala biti stopa rasta? U razvijenim zemljama, poput EU ili SAD-a, stopa od dva posto je dobra, a između tri i četiri posto, koliko je SAD ostvarivao posljednjih nekoliko godina i cijelo desetljeće prije 11. rujna, izvrsno je. Kina je, pak, posljednjih dvadeset godina rasla prema prosječnim stopama višima od 10 posto. No, dijelovi Kine već danas plaćaju danak visokoj industrijalizaciji i visokim stopama rasta iznad održivih povećanjem onečišćenja, povećanjem broja akutnih i kroničnih bolesti te srozavanjem kvalitete života. Dakle, dugogodišnji rast veći od 10 posto nije održiv, bez obzira na malu bazu. U novije su vrijeme više stope rasta, između pet i 10 posto, ostvarivale Irska i Slovačka. Irska je takve stope počela bilježiti od sredine '90-ih: od 1995. do 2000. ostvarila je prosječnu stopu od gotovo 10 posto, da bi od 2001. do 2005. pala na prosječno 5,5 posto.

Međutim, često se zaboravlja da se 'keltski tigar' pripremao bar 10 godina - naime, u prvoj polovici '80-ih Irska je zapala u dublju krizu, iz koje je izašla zahvaljujući jednoglasnom stavu da je zemlja dotaknula dno. Vlast je najprije provela fiskalnu konsolidaciju i uvela strožu fiskalnu disciplinu, zatim uložila mnogo u poboljšanje školstva (visokoga školstva i tzv. tehnoloških instituta), jer je mladu radnu snagu prepoznala kao jedini raspoloživi potencijal zemlje, te pojačala napore oko ulaganja u zemlju i osposobljavanja domaćih tvrtki. Slovačka je, pak, u posljednje tri godine ostvarila rast BDP-a veći od pet posto zahvaljujući kombinaciji fiskalne konsolidacije, pojednostavljenja poreznog sustava i velikih stranih ulaganja. Upravo su izravne strane investicije povećale stopu rasta za jedan posto, udjel izvoza za 10 posto u BDP-u, kao i udjel automobilske industrije. I irski i slovački uspjeh plod su smislenog planiranja i višegodišnjih napora. Čak je i Europska unija prihvatila metodologiju izrade Nacionalnog razvojnog plana prema uzoru na Irsku.

Kako postići više stope rasta? Prije svega, valja imati cilj. Iako zvuči banalno, mi, narod, ali i naši političari kao naši izabrani ili imenovani predstavnici, nemamo jasno definiran cilj u gospodarstvu za deset godina, za pet godina, za ovu godinu. Primjerice, još nije jasno izračunano što dobivamo, a što gubimo uđemo li u EU 2009., 2012. ili u nekoj drugoj godini. Kad bi se znao cilj za deset godina, mogao bi se lako razraditi po fazama. Ciljevi se, primjerice, mogu izvući iz odgovora dobivenih anketiranjem stanovništva; tako je posljednjih nekoliko godina na vrhu liste prioriteta anketiranih građana poboljšanje standarda, iz čega je jasna želja da se živi bolje. Koliko bolje? Najlakše je usporediti hrvatski standard s onim u najbližim nam zemljama EU, primjerice u Austriji, Italiji i Njemačkoj. To je već mjerljivo: ekonomisti mogu izračunati da je talijanski standard 20.000 dolara po stanovniku (u terminima BDP-a po stanovniku), a austrijski i njemački 25.000 dolara. Usporedimo li to s hrvatskih 8.700 dolara po stanovniku 2005. godine, očit je jaz koji treba premostiti. To se može i modificirati, primjerice možemo težiti dostizanju prosjeka EU, koji je nešto niži (oko 17.000 dolara) i snižavat će se s priključivanjem siromašnijih, istočnih zemalja EU. Nakon određivanja cilja valja razraditi strategiju kako ga ostvariti.

S obzirom na raspoložive potencijale može se reći da Hrvatska stoji mnogo bolje od Irske: osim radne snage (na čijem će obrazovanju, prema poraznim rezultatima iz popisa stanovištva, trebati mnogo više raditi), Hrvatska ima bogate prirodne resurse (Jadransko more) i mnogo bolji geografski položaj. Brojne studije pokazuju da se najbrže razvijaju zemlje koje svoj rast temelje na izvozu – osim većeg rasta u uobičajenim razdobljima i tijekom naftnih i drugih kriza, izvozna je orijentacija, pogotovo za male zemlje, jedini način proširenja tržišta i rasta za privatna poduzeća. Naravno, strana konkurencija prisiljava na inovativnost i učinkovitost, stoga je nužno restrukturirati javna poduzeća i u njihovo poslovanje uključiti što više elemenata konkurencije i tržišta. Također, odavno je poznato da su mala i srednja poduzeća najfleksibilniji dio privrede razvijenih zemalja i mnogo učinkovitija od velikih tvrtki, stoga poticanje razvoja dobrog temelja malih i srednjih poduzeća omogućuje da se iz njega jednom razviju velika konkurentna poduzeća. Brojne su mogućnosti rasta i u smanjivanju regionalnih razlika, jer se manje razvijene regije mogu s mnogo manje ulaganja brže razvijati nego razvijeni centri s visokim BDP-om po stanovniku.

Naravno, ubrzani rast i razvoj valja financirati: male zemlje s niskim BDP-om imaju i manje raspoloživu štednju za financiranje rasta, pa se moraju oslanjati na inozemnu štednju, pri čemu je najbolje financirati se izravnim stranim ulaganjima, koja, osim što se ne ubrajaju u vanjski dug, mogu donijeti i novo znanje, tehnologiju i vještine. Tako ekonomisti mogu najviše pridonijeti osmišljavanju strategije, ali mogu i razraditi alternativne scenarije za svaku od tih velikih poluga rasta i razvoja. Međutim, netko drugi mora odlučiti koju mogućnost odabrati – bilo političari svojom voljom, bilo javnom raspravom, bilo savjetovanjem svih zainteresiranih strana (stakeholdera). U tom odlučivanju ekonomisti mogu samo upozoravati: ekonomija je znanost izbora i ne mogu se istodobno ostvariti sve mogućnosti, ma koliko bile poželjne; naime, svaka odluka nosi rizik troška propuštene prilike ili oportunitetni trošak; postoje i napravljeni troškovi (tzv. sunk costs) – opetovano vraćanje na odlučivanje mnogo je skuplje od donošenja pogrešne odluke i življenja s njom.

Pri odlučivanju o tome koji od smjerova razvoja odabrati najbolje je organizirati raspravu na kojoj će sudjelovati sve zainteresirane strane i konsenzusom donijeti odluke, kao što je to slučaj u svim razvijenim zemljama. Problem je što političari planiraju na kratke staze: njihov se plan svodi na nekoliko mjeseci u izbornoj godini, a trebao bi biti bar petogodišnji; u EU planira se sedam godina unaprijed, a kad je riječ o infrastrukturi, izrađuju se i 10-godišnji planovi. To znači da je nužno da planovi traju dulje od mandata jedne vlade i da se ne mijenjaju nakon svakih izbora.