Niska inflacija zagonetka za središnje bankare

Smatra se da je niska inflacija san svih središnjih bankara, ali danas su oni više zbunjeni nego zadovoljni, komentira Financial Times. Prema ekonomskoj teoriji trogodišnjega rasta cijene sirovina, svjetski rast, najveći u prošla tri desetljeća, sve niže stope nezaposlenosti i proizvodnja u punom zamahu udžbenički su uvjeti za povećanje inflacije. Ali stvarnost je potpuno drugačija..

U najrazvijenim zemljama inflacija je pala s prosječnih sedam posto u '80-ima na samo dva posto u ovom desetljeću, a na novim tržištima s devet na četiri posto, rezultat je istraživanja IMF-a. Trendovi ne pokazuju znakove odstupanja. Globalni industrijski indeks PMI za veljaču pokazuje da je troškovna inflacija pala na najnižu razinu u posljednja četiri mjeseca. Inflacija u Europi u proteklih šest mjeseci ne prelazi dva posto. Još više zbunjuje da se tako niska inflacija održava u uvjetima vrlo labave monetare politike.

Bazeliski BIS procjenjuje da je u 16 najrazvijenijih zemalja primarni novac nakon prilagodbe za stopu inflacije ispod neutralne stope još od 1998., drugim riječima, na razini koje se obično smatraju izvorom inflacijskih pritisaka. Ta situacija nameće intrigantno pitanje za središnje bankare: jesu li se primijenila pravila igre? Ako jesu, što to znači za monetarnu politiku usmjerenu na stabilnost cijena? Brojni ekonomisti, uključujući i one iz BIS-a, koji su vodeći monetarni 'think tank', kažu da se globalna inflacijska dinamika promijenila.

Adam Posen s Instituta za internacionalnu ekonomiju Peterson u Washingtonu smatra da to središnjim bankama daje više manevarskog prostora jer više 'ne moraju biti paranoidne zbog inflacije i pribjegavati preventivnoj monetarnoj politici kao prije'. Niska inflatorna dinamika ponudila je mogućnost da najveće središnje banke od 2002. do 2004. drže kamatne stope na rekordno niskim razinama, a i da danas vode manje restriktivnu politiku nego u prijašnjim poslovnim ciklusima. Razlozi za takvu inflacijsku dinamiku isti su za sve velike ekonomije: prvo, Istočna Europa, Kina i Indija donijele su novu konkurenciju na tržište rada i proizvoda spuštajući cijene; domaća konkurencija danas igra sporednu ulogu u formiranju stope inflacije.

Drugi je razlog taj što su središnje banke stekle kredibilitet pa poduzeća i potrošači više nego prije 20 godina vjeruju da će cijene ostati na nižim razinama i tako ne vrše pritisak na brži rast cijena i plaća kao prije. Treće, deregulacija i visoko kompetitivna financijska tržišta snizila su cijenu kapitala. Sve se više ulaže u visoku tehnologiju, zbog čega se povećava i proizvodnost te smanjuju troškovi rada. Pitanje je, međutim, hoće li to i potrajati.

Problem za središnje bankare jest procijeniti stvaraju li svi ti čimbenici novi stabilni model prema kojem se inflacija ponaša ili je on samo privremen. FED je doista iznenadio ekonomiste u veljači kad je predvidio da će inflacija pasti s  dva do 2,25 posto na godišnjoj razini na 1,75 do dva posto 2008., iako je stopa nezaposlenosti na niskoj razini od 4,5 do 4,75 posto. Kad je nezaposlenost tako dugo niska, to se obično smatra inflatornim pritiskom pa se postavlja pitanje smatra li FEDda je veza između 'tijesnoga' domaćeg tržišta rada i inflacije sada prekinuta.

Za europsku zonu ta diskusija ima poseban prizvuk. Nezaposlenost je pala na rekordno nisku razinu od 7,4 posto pa francuski političari upozoraju ESB da obrati više pozornosti na razvoj nego što se usredotočuje na inflaciju. Ali ESB pokazuje malo simpatija za argumente da se svijet promijenio - prije nekoliko dana podignuo je kamatnu stopu na 3,75 posto.

Pripremila: Davorka Zmijarević