Nova izvozna ofenziva pripremila bi Hrvatsku za razdoblje poslije krize

Tradicionalnu regiju moguće je usmjeriti na suvremeno poslovanje, potaknuti izvoz te pozvati renomirane industrijske igrače da sudjeluju slijedeći striktnu i dosljednu politiku industrijskog razvoja

Piše: dr. Vladimir Preveden, Roland Berger Strategy Consultants
www.rolandberger.hr

Hrvatsku će pogoditi - i već je pogađa - kriza na tri područja:

1. Eurozona je ušla u krizu. Nakon što je rast BDP-a u drugom i trećem kvartalu 2008. bio negativan (- 0,2 posto), zemlje eurozone kliznule su u recesiju. Očekivanja za ovu godinu također nisu optimistična: Njemačka, na primjer, očekuje recesiju s - 2,2 posto kontrakcije BDP-a, kao što je nedavno objavio Institut IFO. Hrvatska u EU izvozi 60 posto od ukupnog izvoza i približno 29 posto BDP-a (u 2007.).

2. Smanjit će se izravna strana ulaganja. Hrvatska je primila 3,6 milijardi eura izravnih stranih ulaganja (izvor: HNB) ili 9,6 posto BDP-a u 2007.

3. Prema UNWTO-u turistički će sektor znatno pasti u 2009., pri čemu će najpogođenije biti mediteranske zemlje. To bi moglo znatno utjecati na Hrvatsku jer prihod od turizma čini od 10 do 20 posto ukupnog BDP-a (ovisno o metodi izračuna koju se upotrebljava).

Ukratko, možemo reći da će prijeteće ekonomsko previranje izravno utjecati na otprilike 48 posto do 58 posto BDP-a. To je uznemirujući znak da trebamo djelovati.

S druge strane, gledajući male zemlje u Europskoj uniji, možemo zaključiti da su najmanje zemlje najbogatije, što znači da hrvatska veličina s obzirom na broj stanovništva treba biti prednost koju bi se trebalo iskoristiti. Na primjer, tri su najbogatije zemlje u Europskoj uniji prema BDP-u po stanovniku (u 2006.) Luksemburg, Irska i Danska. Tu je i primjer Slovenije, koja je s dva milijuna stanovnika 23. najmanja zemlja EU, ali 16. s obzirom na bogatstvo.

Hrvatska često samu sebe vidi više kao žrtvu nego kao mogućega pokretača vlastita blagostanja. No nema potrebe za takvim stajalištem. Hrvatska i njezini vođe trebali bi razviti aktivniji i konstruktivniji pristup prema integraciji u EU koji bi podupirali vrhunsko obrazovanje u državi, jasna industrijska strategija i uspješna provedba.

Uspoređujući primjere drugih regija u Europi, možemo vidjeti da postoji mnogo sjajnih regija koje su se transformirale u ekonomski dinamična područja obilježena ekonomskim procvatom. Takve uspješne transformacije uključuju njemačku regiju Ruhr (od bivšeg rudarskog područja u područje s mnogo suvremenih industrija usmjerenih na kupce), bavarsku pokrajinu koja se pozicionirala kao jedan od europskih biotehnoloških inovativnih centara sa sjedištem u Martinsriedu te austrijsku pokrajinu Štajersku, koja je postala uzoran model za odgovor na pitanje kako razviti jaku, europski važnu industriju. Razvoj slovačke automobilske industrije u 16-godišnjem razdoblju drugi je dobar primjer.

Ti primjeri - bez obzira na trenutačne probleme autoindustrije - pokazuju da je moguće zaokrenuti tradicionalnu regiju prema suvremenim područjima poslovanja, osmisliti visokovrijedne poslove, potaknuti izvoz te pozvati renomirane industrijske igrače da sudjeluju slijedeći striktnu i dosljednu politiku industrijskog razvoja.

Što Hrvatska i njezini donositelji odluka mogu naučiti? Prva je stvar da uče iz dobrih međunarodnih primjera, druga je da se uistinu usredotoče na stvaranje uspjeha promjenama i treća da naprave specifične i konkretne korake slijedeći dosljednu filozofiju nekoliko godina.

Buduća područja rasta u kojima se mogu poboljšati životni standard i blagostanje uključuju zdravu hranu, obnovljivu energiju, biotehnologiju, nanotehnologiju, internet i IT, ali i održivi turizam.

Dakle, što treba napraviti?

Akcijski plan u pet točaka mogao bi dovesti do mjerljivih rezultata. Ukratko, treba se odmaknuti od načela ravnomjerno raspoređenog subvencioniranja, usredotočiti se na nekoliko odabranih industrija i ulagati novac u njih, omogućiti poticaje za njihov razvoj te ohrabriti partnerstva među akademskim institucijama i privatnim, nacionalnim i međunarodnim tvrtkama.

Akcijski plan u pet točaka

1. Odmaknuti se od načela ravnomjerno raspoređenog subvencioniranja
Hrvatska bi trebala utvrditi područja u kojima bi u budućnosti mogla ostvariti održivu prednost i ona koja već sada imaju najbolje dostupne izvore potrebne za razvoj. Državni se novac do sada trošio više-manje ravnomjerno na mnoge industrije. Zato nijedna industrija nije mogla dostići kritični iznos dostupnih sredstava da potakne ciljani rast; s druge je strane industrijskim gubitašima zapravo dan prevelik novac. Rezultat je toga da taj novac (npr. 17 milijardi kuna u subvencijama za brodogradilišta od 2000. prema medijskim napisima) nije dostupan za industrije s visokom stopom povrata uloženog kapitala.

Stoga je pogrešno investirati dajući svima jednak dio kolača. Ulaganje treba opravdati usmjerenjem na budućnost, održivim rezultatima i ekonomskom izvedivošću. Pritom se treba usredotočiti na područja ekonomske koristi za Hrvatsku kao cjelinu. Tu se korist može izračunati s obzirom na očekivani obujam izvoza, ulaganje u državu i otvaranje radnih mjesta.

2. Usredotočiti se na nekoliko odabranih industrija, postaviti ciljeve
Ovo nema nikakve veze sa zonama slobodne trgovine. Trebali bismo se odmaknuti od načela čekanja prema načelu poticanja. Zatim, nije nužno da jedna industrija pokrije cijelu zemlju. Na primjer, biotehnološki bi se sektor mogao razviti u području s velikom gustoćom fakulteta i klinika, s dobrim međunarodnim putničkim vezama i privlačnom stambenom infrastrukturom. Nema potrebe za biotehnološkom inicijativom/klasterom koji bi pokrio cijelu Hrvatsku. To nije smišljeno kao socijalistički pristup, nego je riječ o fokusu. Važno je jasno se usredotočiti na nekoliko industrija u kojima se Hrvatska može nadati da će za nekoliko godina postići konkurentnu prednost pred ostatkom svijeta.

Kad se jedna ili nekoliko industrija odrede za one u kojima Hrvatska može ostvariti prednost nad drugim regijama, treba odrediti mjerljive ciljeve. Oni bi trebali uključiti bruto prihod koji bi tvrtke trebale ostvariti unutar određenog klastera u pet godina.

3. Ulagati novac u definirane, odabrane industrije
Prema brojkama koje je nedavno objavila Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja državne su subvencije u Hrvatskoj 1,2 milijarde eura ili 3,3 posto BDP-a u 2007. Većina tog iznosa potrošena je na pokrivanje gubitaka u brodogradnji, HŽ-u, određenim industrijskim tvrtkama i u poljoprivredi. Iako nedvojbeno važne, te industrije u sadašnjem stanju imaju malo izgleda za doprinos prosperitetu. Stoga, da bi se osigurao povrat uloženog kapitala, važno je taj novac tretirati kao investiciju i postupno ga prebaciti u definirane, fokusirane industrije s većim povratom uloženog kapitala - slijedeći definirani plan s postavljenim ciljevima. Takav transformacijski plan može se dovršiti u pet do deset godina.

4. Omogućiti poticaje za razvoj fokusiranih industrija
Fokusirane industrije trebaju motivaciju i poticaje da bi se razvijale. Tu su uključena tri elementa: prvo, za vođenje tog procesa prema naprijed potrebni su veoma motivirani i predani ljudi; drugo, javnu upravu treba modernizirati i prilagoditi - postupke poput registracije tvrtke, zapošljavanja osoblja i otpuštanja; financijske transakcije i odredbe trebaju se provoditi brzo i bez prekomjerne birokracije. I treće, za motivaciju su potrebni porezni poticaji.
Provođenje tih koraka omogućit će zanimljive i dobro plaćene poslove za talentirane mlade ljude u Hrvatskoj, a upravo će oni omogućiti oblikovanje i rast poduzetničkog duha. Nadalje, u područja u kojima se nalaze fokusirane industrije dugoročno će se privlačiti talentirane mlade znanstvenike i menadžere. To će, konačno, zaustaviti odljev stručnjaka i potaknuti njihov priljev.

5. Ohrabriti partnerstva među akademskim institucijama i privatnim tvrtkama
U završnoj je analizi element koji uistinu potiče razvoj inovacija povezanost ključnih partnera: sveučilišta, privatne tvrtke, javni sponzori, suvremene lokalne tvrtke i također međunarodne tvrtke koje će se na kraju tu smjestiti. Svime time treba upravljati kao brzorastućom tvrtkom. Ta bi tvrtka pomogla utvrditi potrebe individualnih igrača, grupirala bi ih i pružila im rješenja i pomoć. Nadalje, nadzirala bi proces, reklamirala ga, odredila protumjere i plasirala razvojni program u inozemstvu.

Ako su problem investicijska sredstva, moglo bi se osnovati fond s kapitalom velikih igrača u industriji koji žele poduprijeti inovacije i u konačnici profitirati od njih.