Nova pravila fiskalne unije odnose se na budućnost, sadašnjost još neizvjesna

Uz fiskalno zbližavanje koje će vrijediti za eurozonu, dogovoreno je i jačanje MMF-a s dodatnih 200 milijardi eura. Tržišta pak nisu pokazala pretjerano zanimanje za rezultate ‘sudbonosnog’ samita EU održanog prošlog petka, što dovoljno govori o njihovoj kvaliteti.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Sa svom svojom pompom i sjajem PR-a prošlotjedni samit Europske unije, n-ti sudbonosni, koji će riješiti ne samo sve probleme EU nego i čovječanstva u cjelini, ispao je čisti ćorak. Nikakvo iznenađenje, naravno, bio je na početku osuđen na propast, jer čim je procurio ključni sadržaj tog okupljanja, bilo je jasno da i uz postizanje dogovora to u biti ne mijenja trenutačnu krizu. Duguje li neka država manje novca sada? Ne. Ima li odjednom više novca za dugove? Ne. Postoji li plan kako pokrpati te dugove, neki koji zvuči kao da ga je smislio ozbiljan čovjek? Ne. Zna li se tko će, kako i kada platiti te dugove? Ne. Je li nešto time riješeno? Ne, jasno, sve je potpuno isto kao što je i bilo, samo se sada u EU nadaju da se u budućnosti neće više ni događati takve situacije zato što je kreiran temelj fiskalne unije za 17 članica eurozone, dostupan ostalima, nešto što je uostalom preduvjet bilo kakve zajedničke valute od samog početka, sa strogim pravilima i sankcijama za eventualne prekršitelje. Ako, naime, do te budućnosti uopće uspiju stići.
Pa kad već sadržajem i zaključcima nije uspio posebno uzbuditi medije, tržišta i javnost, samit je ipak pružio zadovoljštinu onima željnima kontroverzija i pikanterija. Britanski premijer David Cameron vlastoručno je ‘ukrao’ svjetlo pozornice tako brižno i pažljivo pripremanom dogovoru o bližoj fiskalnoj suradnji članica Unije, odlučivši ostati potpuno usamljen u svom kategoričnom odbijanju tog istog odgovora dok ne dobije nešto zauzvrat, i time vjerojatno dokrajčio svaku nadu u neku relevantniju ulogu Britanije u Uniji.

Britansko odlučno ‘ne’
U namjeri da izuzme britanski financijski sektor iz nove, rigoroznije regulative, ostao je sam i izoliran, čak ni tradicionalni britanski politički sateliti, sjeverne zemlje, nisu podmetnuli ramena novom bacanju klipova pod neki europski projekt, sve u svrhu održavanja iluzije posebnosti i važnosti Britanije, tako da dan poslije praktički nitko više nije govorio o revolucionarnim dosezima dvojca popularno nazvanog Merkozy (Angela Merkel, njemačka kancelarka, i Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik) koji su još jednim povijesnim dogovorom još jednom uspješno riješili europsku dužničku krizu. Vjerojatno nikad u povijesti jedna kriza nije bila toliko puta riješena.
Nije samo na kontinentu izazvao zgražanje ovakvim inzistiranjem na trgovini pogodnoj za lononski City, Cameron je i kod kuće morao gasiti požare. Na račun kratkoročnog udovoljavanja ionako nezajažljivim nacionalističkim jastrebovima u svojoj stranci, morao je izdržati ne samo prozivanja oporbe i svih onih svjesnih činjenice da Britanija treba Europu više nego obrnuto nego i napade iz vlastitih redova. Njegov zamjenik iz Liberalno-demokratske stranke, koalicijskog partnera, Nick Clegg izrazio je ‘gorko razočaranje’ odlukom svog šefa da uloži veto na dogovor te je na sjednici parlamenta odbio sjediti kraj njega. Ed Balls, pak, parlamentarni zastupnik laburista, nazvao je Cameronov potez ‘katastrofalnim neuspjehom u vodstvu’, iako je priznao da britanski vođe načelno teško mogu pobijediti u Bruxellesu. Ako se o nečemu dogovore, izdajice su kod kuće, ako ne popuštaju, idu u izolaciju u Europi. I predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso pridružio se hajci na britanskog premijera upozorivši kako je Cameronov potez s ciljem zaštite interesa britanskog nacionalnog interesa možda potkopao zajedničko tržište EU.
- Ujedinjeno Kraljevstvo tražilo je u zamjenu za svoj pristanak specifičan protokol za financijske usluge koji je rizik za zajedničko tržište - izjavio je Barroso.

Moody’s swnižava rejtinge
Osim fiskalnog zbližavanja koje će vrijediti za eurozonu, čiji član Britanija nije, dogovoreno je i jačanje Međunarodnoga monetarnog fonda s dodatnih 200 milijardi eura, u čemu opet Britanija odbija sudjelovati. S njima ili bez njih tržišta nisu pokazala pretjerano zanimanje za rezultate samita, što dovoljno govori o njihovoj kvaliteti. Euro je, primjerice, pao na najnižu razinu u protekla dva mjeseca u odnosu na dolar, dan nakon završetka samita.  S druge strane, Italija je uspjela kapitalizirati na nešto pozitivnijem sentimentu tržišta plasiranjem sedam milijardi eura vrijednih jednogodišnjih obveznica za malo niže kamate, 5,95 posto. No razloga za veselje nema, riječ je više o reakciji na odobreni paket mjera štednje vrijedan 20 milijardi eura, ne na ishod samita. Agencija za kreditni rejting Moody’s odmah nakon sastanka najavila je mogućnost spuštanja kreditnog rejtinga nekih europskih država. Postignut je dogovor i o lansiranju Europskoga stabilizacijskog mehanizma, trajne zamjene za privremeni Stabilizacijski fond (EFSF) godinu prije predviđenog, sredinom 2012.

Dugovi i rezanja ostaju
Umjesto da se bave snovima o fiskalnoj uniji i ostvarivanju europske federacije, europski čelnici vjerojatno su mnogo više vremena trebali posvetiti razmatranju povećanja sredstava za krpanje dugova, iako ni to nije dosad dalo željeni rezultat, ali bi bar dalo dojam konkretnosti. Samo natruhe jačanja MMF-ova arsenala i EFSF-a korak su u tom smjeru, no i dalje je riječ o obećavanju love koju nitko zapravo nema niti želi dati. Rješenja, dakle, nema, bilo je blesavo i očekivati da će ga biti, čim je postalo jasno o čemu će se govoriti na samitu. Dobro zvuči, ali je sasvim isprazno, to što su svi osim Britanije dali načelan pristanak za novi ugovor koji ih obvezuje na uravnotežene proračune, davanje tih proračuna na uvid Europskoj komisiji i propisuje sankcije za one s deficitom većim od tri posto. Osim toga zemlje potpisnice morat će unaprijed obavještavati Komisiju o svojim planovima pozajmljivanja. Kako, pak, riješiti trenutačni začarani krug rezanja i malog rasta zbog kojeg je potrebno još rezanja, nijedna od spomenutih mjera ne rješava, a postaje očito da i neće tako brzo. Ako ikad.