Nova se vlada mora suočiti sa svjesnim rušenjem standarda građana Hrvatske

Nije ključni cilj koalicijske vlade da javnosti kaže da je naša stopa rasta sada sedam, a ne pet posto. Neka bude i 4,5 posto, ali neka se smanji deficit vanjskotrgovačke bilance, neka se smanji uvoz i zaustavi kreditiranje neproizvodnih dobara. To bi bili sjajni rezultati

Razgovarala: Dragana Radusinović
[email protected]
Foto: Željko Jelenski

Buduća bi se hrvatska vlada koja će, prema svemu sudeći, uz neke nove članove imati starog premijera Ivu Sanadera trebala odvažiti na radikalne zaokrete u ekonomskoj politici. Tako misli i to propovijeda dr. sc. Ivan Lovrinović, bivši dekan i profesor Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, čija su uža profesija monetarna politika i međunarodne financije. Lovrinović u intervjuu za Lider tvrdi da bi se Hrvatskoj puko ispunjavanje kriterija iz Maastrichta koji su već dosegnuti moglo obiti o glavu, ako vlada u idućem mandatu za realne, a ne samo proklamirane, ciljeve ekonomske politike ne postavi poticanje domaće proizvodnje, izvoza i zapošljavanje.

• Koje su vaše ključne zamjerke aktualnoj ekonomskoj politici?
- Hrvatska ekonomska politika ista je od 1994., što je loše, a HNB od tada ispunjava ciljeve zadane tom politikom pa čuva stabilnost cijena politikom nepromjenjivoga deviznog tečaja. Nužna je promjena ciljeva ekonomske politike kojima bi se onda prilagodila monetarna politika. Posljedica desetogodišnjega stabilnog tečaja je vrlo likvidan financijski sektor i osjetno teža situacija u realnom sektoru. Imamo dva razdvojena sustava koji ne idu u istom smjeru.

• Koji bi trebali biti ključni ciljevi nove ekonomske politike?
- Poticanje domaće proizvodnje, a time izvoza i zapošljavanja.

• Pa i sada su to ciljevi, barem ih čujemo od političara.
- Da, političari to govore. Međutim, oni provode drugačiju ekonomsku politiku, kojoj je prije svega cilj stabilnost cijena, stabilnost deviznog tečaja i državnog proračuna. Sve su to nominalni pokazatelji i naravno da političari žele povećati zaposlenost, izvoz i domaću proizvodnju, ali u ekonomiji je poznato da ako ostvarujete ove nominalne ciljeve, ne možete u isto vrijeme postići rast proizvodnje, izvoza i zapošljavanja. To se može postići na kraće staze, ali nikako na dugi rok. Mi od 1994. imamo tipičan fiksni devizni tečaj. Da smo ga 1996. ili 1997. promijenili i počeli voditi drukčiju politiku kao primjerice Slovenija, na koju se često pozivamo, danas bismo imali sasvim drugu situaciju. Danas je to neuporedivo teže jer imamo velike kredite stanovništva i valutne klauzule. Međutim, bez obzira na to koliko situacija bila teška za promjene, ostanemo li pri strategiji 'ne radi ništa i čekaj' dok nam istodobno vanjski dug raste brže od izvoza, u vrlo smo opasnom položaju. Prihodi od izvoza služe za plaćanje vanjskog duga, a ako on raste brže, te se ralje šire i dovodimo se u situaciju da će potražnja za devizama na tržištu biti osjetno veća od ponude. Tečaj će se tada srušiti sam po sebi.

• Kako će se dosadašnja ekonomska politika odraziti na iduće četiri godine?
- Ovisno o tome što vlada bude radila u prve dvije godine mandata. Jedna je mogućnost zadržati isti model ekonomske politike. Tada sasvim sigurno možemo očekivati rast deficita vanjskotrgovačke bilance i vanjskog duga. Deficit tekućeg računa roba i usluga generira veći vanjski dug. Mjere HNB-a za ograničavanje zaduživanja građana ne daju željene rezultate, a povećano kreditiranje stanovništva vodi povećanoj potrošnji na ona dobra koja se dominantno uvoze poput automobila, namještaja, tehnike i putovanja. To izravno povećava deficit trgovačke bilance, a to onda povećava vanjski dug.

• Vi biste još strože ograničili zaduživanje građana?
- To se već trebalo učiniti, prije tri ili četiri godine kada je bila očita kreditna ekspanzija. Kunski krediti stanovništvu od 2003., kada su iznosili 54 milijarde kuna, do kraja kolovoza prošle godine narasli su na 107 milijardi kuna. Točno je da je HNB smanjio stopu porasta kredita stanovništvu, ali njihova ekspanzija u apsolutnim iznosima još je jako snažna.

• Kako biste ih ograničili?
- HNB prvo treba razdvojiti kredite na one koji se odnose na kreditiranje stanogradnje i promatrati ih zasebno. Od 30 do 40 posto svih kredita građana otpada na stanogradnju, i to bi trebalo stimulirati i zadržati jer kreditiranje stambene gradnje vodi direktno prema povećanju zapošljavanja i rastu BDP-a. Ostalih 60 posto namijenjeni su dominantno proizvodima iz uvoza pa treba donijeti mjeru kojom bi se rast takvih kredita još znatno više destimulirao.

• Ne bi li jedna od posljedica takve mjere bio niži standard građana?
- Svakako. Ali ne može svatko voziti auto. Takva bi mjera dovela i do laganijeg pada stope BDP-a jer potrošnja i dalje dominantno sudjeluje u rastu BDP-a. Došlo bi do redukcije potrošnje, smanjenja stope rasta, ali i do smanjenja deficita vanjskotrgovinske bilance koji je sada oko tri i pol milijarde eura. To bi utjecalo i na smanjenje rasta vanjskog duga. Građani ne mogu svoj standard dominantno graditi na kreditima.

• Mislite li da je bilo koja politička opcija u Hrvatskoj dovoljno snažna da se upusti u rušenje standarda i svjesno smanjenje rasta BDP-a?
- Vlada koja će sada biti formirana s tim se mora hrabro suočiti. Nije ključni cilj koalicijske vlade da javnosti kaže da je naša stopa rasta sada sedam, a ne pet posto. Neka bude i 4,5 posto, ali neka se smanji deficit vanjskotrgovačke bilance, neka se smanji uvoz i zaustavi kreditiranje neproizvodnih dobara. To bi bili sjajni rezultati. I svaki ekonomist pa i građanin to bi prihvatio jer lagodan život na kredit završava u pravilu lomovima i frustracijama pojedinca i obitelji.

• Mislite da bi građanin prihvatio da ne može dobiti kredit za automobil?
- Naravno da to neće dočekati s radošću, ali uvjeravam vas, ako se ništa takvo ne donese, pitanje je što će biti za dvije ili četiri godine. Postojeći model ekonomske politike ne može dati rezultate koji se očekuju. Promjenu ne treba provoditi na radikalan način i preko noći, ali mislim da je sada dobra prilika za to jer ni jedna stranka ne mijenja ekonomsku politiku prije izbora nego se ključni potezi moraju napraviti u prvoj godini mandata.

• Želite reći da Sanader, ako ponovno postane premijer, građanima mora odmah reći da im smanjuje standard da bi im za pet godna bilo bolje?
- Apsolutno. Mora imati hrabrosti za to. To jesu nepopularne mjere, ali ekonomsku politiku ne vode građani. Od nominalnih ciljeva ekonomske politike kao što su stabilnost cijena, stabilnost tečaja i proračuna Hrvatska mora krenuti prema ekonomskoj politici koja će poticati izvoz, što za sobom vodi zapošljavanje. Do sada postignuti rezultati, među kojima je i smanjivanje udjela države u vanjskom dugu, nisu rezultati s kojima se država može nositi na dugi rok. Okolnosti se mijenjaju. Suočavamo se s rastom cijena energenata, a inflacija će se početi polako uvoziti putem cijena nafte i ostalih energenata i to nećemo moći izbjeći. U tom slučaju i HNB će sve teže kontrolirati rast cijena.

• Što bi banke trebale žrtvovati u slučaju promjene ekonomske politike?
- Bankama je svejedno komu pozajmljuju ako im se krediti vraćaju. Sadašnje stanje bankama u Hrvatskoj odgovara, iako su u svađi s HNB-om, u biti su sretni. Budući da je 92 posto banaka u vlasništvu stranaca, a njihovi vlasnici iz inozemstva su proizvođači raznih roba, njima je strateški interes izvoz i prodaja na stranim tržištima i odatle dolazi snažna ekspanzija kredita građanima. Ako drugačije okrenete ekonomsku politku, oni bi se bunili. Uvoz treba svesti na normalnu mjeru, a bankama mora biti jasno da i kreditna ekspanzija građana ima granicu. Bude li se pogoršavala ekonomska situacija i građani budu ostajali bez posla, povećat će se kreditni rizici i oni će se dovesti u situaciju da ne mogu naplatiti dio kredita. U prvih 8 mjeseci lanjske godine u odnosu na kraj 2006. krediti građanima porasli su za 12 milijardi kuna. U isto vrijeme kunski krediti trgovačkim društvima porasli su samo 6 milijardi. Ukupan iznos kredita građanima je bio 107 milijardi, a poduzećima 70 milijardi. Jasno je da nastavak ovakve ekonomske politike stvara klijentelističku potrošačku psihologiju da se može živjeti dobro, a da se ne vodi računa o tome odakle novac dolazi.

• Kakva bi trebala biti fiskalna politika?
- Fiskalna politika uz dana ograničenja, a to su velika socijalna prava i još uvijek veliki troškovi saniranja posljedica rata, treba biti uravnotežena, ali se više treba okretati prema razvoju. Država može trošiti na način da ne utječe na stvaranje nove vrijednosti, a može trošiti povećavajući svoj deficit sudjelovanjem u velikim projektima i na taj način pridonositi razvoju gopodarstva. Ne treba težiti tome da državni deficit bude nula posto. Sve zemlje EU - od Njemačke, Francuske, Britanije, Italije i Nizozemske - čak su premašile kriterij iz Maastrichta od 3 posto. Vlada ne bi trebala toliko težiti ispunjavanju nominalnih kriterija iz Maastrichta koje smo praktički ispunili. Dug države je ispod 60 posto BDP-a, deficit proračuna će biti oko 3 posto, a inflacija nam je tu negdje i imamo performanse bolje od mnogih zemalja EU. Treba se okrenuti realnoj konvergenciji, a to su proizvodnja, izvoz, nove tehnologije, regionalni razvoj. Inače bi nam se ispunjavanje kriterija iz Maastrichta na ovaj način moglo obiti o glavu.

• Na koji način vi tumačite ove 24 milijarde kuna tijekom četiri godine za selo, što je uvjet formiranja koalicijske vlade, i način na koji će se taj novac trošiti?
- Priča o novcu ima smisla jedino na temelju programa i projekata. Ta ideja mi se sviđa jer je selo u Hrvatskoj zapušteno. Treba sistematizirati sela na ona koja imaju infrastrukturu i na ona koja nemaju te prema sličnim kriterijima napraviti konkretne projekte po selima. Veće poticanje sela je nužno jer ne postoji seljak u EU koji nije subvencioniran. Čak 60 posto proračuna EU ide na subvencioniranje poljoprivrede. Naš seljak također mora imati poticaje jer se ne može natjecati s europskim ako ih nema. Isto tako, kada bi se europska poljoprivreda otvorila i natjecala s onom SAD-a, propala bi za nekoliko godina.

• Na koji se način revitalizacija sela uklapa u vaš koncept promjene ekonomskih ciljeva?
- Savršeno. Još ste za vrijeme socijalizma imali potrošnju domaće proizvodnje u turizmu. A mi sada imamo nenormalnu situaciju. Što nam više raste prihod od turizma, imamo veći deficit vanjskotrgovačke bilance. To nas ne bi zabrinjavalo da smo veliki proizvođač nafte, a ovako je to nenormalno. Trebamo razviti sustav ekološke proizvodnje po uzoru na Švicarsku, Švedsku, Njemačku. Tamo ćete naći domaća jaja i jaja iz uvoza. Domaća su 50 posto skuplja, ali mnogi ih kupuju. I to ne iz domoljubnih razloga, nego zato što je ekološka proizvodnja zdravija.

• Kako će građani kupovati te proizvode ako im ograničimo zaduživanje i snizimo standard?
- Jedan broj građana će kupovati domaće proizvode svjestan da kroz cijenu potiče razvoj domaće proizvodnje i sela. Taj koncept funkcionira na Zapadu. To je i veza koju treba stvarati između poljoprivrede i turizma. Uvijek se vodi priča o proizvodnji pšenice, ali mi tu nemamo što tražiti. Treba se okrenuti drugim kulturama. Bili smo poznati izvoznici 'baby beefa' a danas gotovo ništa od toga. Politika treba imati cilj podučavati seljake novim tehnologijama i organizaciji i omogućiti im dugoročan opstanak. Jedna moja kolegica profesorica, primjerice, podučava seljake kako proizvoditi sir. To je misija znanosti koju politika treba znati 'iskoristiti'.

• Je li moguće održati ovakav status quo do ulaska u europsku monetarnu uniju, a onda kuna prestaje biti važna?
- Moguće je i vrlo jednostavno. Ali u tome i jest problem. Ako izostane povećanje izvoza, to se može postići samo rasprodajom imovine. Imamo još poduzeća, možemo prodati Inu do kraja, pa Croatia osigranje, pa HEP, a imamo i visokovrijedno zemljište uz obalu. Ali to je onda stvaranje jedne ovisničke ekonomije. Ako samo prodajete i zapostavljate proizvodnju, nema budućnosti. Zašto je Mađarska zabranila prodaju MOL-a? O strateškim temama mora biti suglasnost svih političkih stranaka bez obzira na to tko sastavlja vladu. Energija, voda, poljoprivredno zemljište itd. moraju biti pod našom kontrolom. To su ključna pitanja geopolitike i geoekonomije.

• Može li građanima ipak biti dobro i u tom pristupu?
- Dugoročno, ne može. To je besmisleno iako naša ekonomija jest žilava. A tome je tako zato što nam je siva ekonomija jako razvijena i zato što su doznake iz inozemstva, odnosno uplate naših radnika u inozemstvu njihovim obiteljima, i dalje jako velike. Još su nam te doznake važnije od dobiti od turističke sezone. Siguran sam da su doznake naših radnika i umirovljenika u inozemstvu veće od čiste dobiti u turizmu. Riječ je o oko 600 do 800 milijuna dolara godišnje. Dodatni amortizer je to što ljudi jako puno prodaju nekretnine kojima je cijena visoka. Ekonomska budućnost se ne može temeljiti na gradnji parazitskoga ekonomskog sustava koji se temelji na trenutačnim resursima i okolnostima. To je potpuno besmisleno. Inu ne bi trebalo prodavati kao niti HEP. Ušli smo u drugu fazu i treba gledati kako su Mađari zabranili prodaju Mola. Hrvatska se ne smije odreći energije. Vrući krumpir restrukturiranja Hrvatskih željeznica još nitko nije uzeo u ruke, a uz to restrukturiranje brodogradnje i zdravstva bio bi velik pomak.