NOVI PRIORITETI: Vlada i HNB moraju osmisliti politike za dugoročan rast

U isto vrijeme kad guverner HNB-a upozorava na potrebu štednje, potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva ponavlja da će Vlada nastaviti velike infrastrukturne projekte. Dakle, politika Vlade i HNB-a posve je neusklađena

Piše: mr. sc. Damir Novotny, managing partner T&MC Groupa
[email protected]

Iako se već 2005. moglo vidjeti da je model 'generiraj, prepakiraj pa distribuiraj', koji su na deriviranim financijskim instrumentima razvile velike američke investicijske banke, nedovoljno transparentan i nedovoljno motivira zajmodavce na kraju lanca na temeljitu provjeru kreditnog boniteta prvog kreditoprimca, tada nitko nije reagirao.

Delinkvencija vraćanja hipotekarnih kredita naglo se povećala 2007., da bi sredinom 2008. eskalirala i dosegnula visokih 40 posto. Investicijske banke počele su otpisivati imovinu svojih, za tu svrhu posebno osnovanih, poduzeća, otvorilo se pitanje likvidnosti banaka-kreditora, kriza se nezapamćenom brzinom prelila na globalno financijsko tržište. U prvom su redu bile pogođene njemačke i britanske banke, koje su, zapravo, bile glavni izvor financiranja drugorazrednih kredita, a potom prenapuhane banke na Islandu. Postojanje nekvalitetne financijske imovine, 'onečišćene' na američkom hipotekarnom tržištu, objavile su konačno prije nekoliko dana i vodeće austrijske banke.
U epicentru krize nalaze se rejting-agencije i investicijski bankari koji su moralno hazardirali i koristili sive zone američkoga regulatornog okvira. Drugorazredni hipotekarni krediti narasli su od 160 milijardi dolara 2001. (7,2 posto svih novih hipotekarnih kredita) na 600 milijardi 2006. (20,6 posto svih novih kredita). Moralo je, dakle, biti jasno da će taj balon puknuti. Američka je Vlada intervenirala tek kad su otpisi bili masovni i kad je nelikvidnost zaprijetila ne samo američkom financijskom sustavu nego je postala globalni problem.

Unatoč velikim raspravama američka i europske vlade sa središnjim su bankama brzo intervenirale velikom ponudom svježeg novca, iskupljivanjem 'kontaminirane' aktive i dokapitalizacijom banaka državnim novcem. Intervencija je bila kompetentna i sveobuhvatna i danas možemo reći da je ipak zaustavila daljnje produbljivanje krize. Prevladale su ipak naučene lekcije iz vremena duboke gospodarske depresije 30-ih godina prošlog stoljeća, za koju jedan krug ekonomista okrivljuje Američku središnju banku, koja je na negativne gospodarske trendove reagirala smanjenjem ponude novca. Najnovije smanjenje primarnih kamatnih stopa Bank of England i Europske središnje banke na najnižu razinu od 1954. vjerojatno će mnogo pridonijeti zaustavljanju negativnih trendova i povratku na kurs zdravog ekonomskog rasta. Takav scenarij, možda ne s tako radikalnim rezanjem kamatnih stopa, proveo je Bank of England 1992., nakon čega je britanska ekonomija izašla iz kaosa u vrijeme premijera Majora i uživala u osamnaest godina stabilnog ekonomskog rasta bez inflacije. Sada su očekivanja slična.

Eskalaciju krize pratio je val komentara da je kapitalizmu došao kraj. Izbor 'socijalista' Baracka Obame za predsjednika SAD-a dodatno podgrijava tezu o tektonskih promjenama u najvećoj i najutjecajnijoj svjetskoj ekonomiji u korist nove preraspodjele nacionalnog bogatstva političkim metodama. Paradigma se doista promijenila. Postalo je potpuno jasno da je liberalna ekonomija 'kasino' tipa, kakvu je njegovala američka republikanska vlada, odgovorna za nastalu krizu. Radilo se, jednostavno, o nereguliranom financijskom tržištu koje je potpuno preraslo okvire nacionalne ekonomije i postalo opasno za cijeli svijet. Državna intervencija, naravno, ne znači 'povratak u socijalizam', riječ je ne samo o aktualiziranju regulatorne uloge države nego i njezine aktivne uloge kao ekonomskog aktera.

Događaji su se smjenjivali takvom brzinom da se nekoliko mjeseci pozornost kreatora ekonomske politike selila s pitanja naglog rasta inflacije preko pitanja očuvanja stabilnosti financijskog sektora na pitanja pokretanja novoga konjunkturnog ciklusa i obrane od deflatornih trendova. Zahvaljujući brzoj i odlučnoj intervenciji europskih vlada, koju je predvodio veoma kompetentan britanski premijer Brown, opasnost od masovne navale štediša na banke izbjegnuta je. Kriza se danas, međutim, iznenađujuće snažno prelijeva na realni sektor, poduzeća najavljuju zatvaranja mnogo radnih mjesta, potrošnja se smanjuje. Sada se otvara pitanje prokonjunkturne ekonomske politike kojom bi se izbjegla opasnost sveopće duboke depresije.

Prognoze gospodarskih kretanja za 2009. u Velikoj Britaniji i eurozoni pesimistične su: govori se o rastu od otprilike 0,5 posto, ali i o mogućem smanjenju nacionalnog proizvoda od 0,3 posto. Europska je realna ekonomija, međutim, mnogo zdravija od američke i dobro je utemeljena, pa nije bila previše oslonjena na sektore usluga i stambene gradnje. Prilagođavanje američke ekonomije i ulaza u novi ciklus rasta vjerojatno će se, na krilima novoga političkog optimizma koji najavljuje novoizabrani predsjednik, odvijati brže nego što se očekivalo. Oporavak 'stare' Europe trajat će nešto dulje, možda godinu-dvije. Otvara se, međutim, pitanje 'nove' Europe, zemalja koje su, prema svemu sudeći, bile previše izložene američkim ekonomskim modelima koji su se razvijali na društvenim i gospodarskim temeljima koji su bili pod dugogodišnjom dominacijom sovjetske političke i ekonomske doktrine. Nedovoljno autohtonog poduzetništva, nedovoljno domaće štednje, neodgovorno vođenje javnih financija i visok javni dug mogli bi biti uzroci najnovije nestabilnosti.

Hrvatske kreatore ekonomske politike kao da je brzina događaja i promjena potpuno paralizirala. Iako su se HNB-ova restriktivna monetarna politika i održavanje stabilnosti tečaja u ovim okolnostima pokazali korisnima, zadržavanje takve politike neće biti korisno za održavanje gospodarskog rasta. Guverner Rohatinski ovih dana upozorava da je odgovornost na fiskalnoj politici, koja sljedeće godine mora biti uravnotežena i bez deficita. Najavljuje usporavanje rasta na skromna dva posto iduće godine. Notorna je, međutim, činjenica da domaći javni ali i privatni sektor već više od jednog desetljeća uporno stvara velike deficite koji se financiraju privatizacijskim prihodima i zaduživanjem na financijskom tržištu. Za refinanciranje tekućih obveza koje dospijevaju sljedeće godine dužnici će teže naći izvore na međunarodnom tržištu i bit će prisiljeni obratiti se domaćim bankama. Budući da su i domaćim bankama međunarodni izvori mnogo manje dostupni nego prije, preostaje da se unutarnji izvori raspodijele na kreditiranje kućanstava, poduzeća i države. Ako više od tog kolača uzme država, manje će ostati na raspolaganju ostalim dvama sektorima. Tako se smanjuje domaća agregatna potražnja na kojoj se godinama temelji gospodarski rast. Vrtimo se, dakle, u zatvorenom krugu.

Dobra je vijest da je domaća štednja, za razliku od ostalih istočnoeuropskih zemalja, prilično velika: premašuje dvadeset milijardi eura, koliki su, primjerice, ukupni bankarski izvori na dvostruko većem srpskom tržištu. Jedan dio te štednje mora se alocirati u obvezne bankarske rezerve, koje jamče sigurnost bankarskog sustava. Banke, međutim, ne mogu i ne smiju biti trezori za štednju, nego moraju odigrati posredničku ulogu između onih koji novca imaju i onih koji ga mogu iskoristiti za poduzetničke projekte. Ako velik dio te štednje potroši država za megalomanske projekte i prekomjernu potrošnju, ekonomski rast bit će i dugoročno ozbiljno ugrožen. Na to upozoravamo već godinama!

U isto vrijeme kad guverner HNB-a upozorava na potrebu štednje, potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva ponavlja da će Vlada nastaviti s velikim infrastrukturnim projektima. Dakle, politika Vlade i HNB-a posve je neusklađena. Inflacija, koja je još do prije mjesec dana bila glavna opasnost, danas to više nije. Nagli pad cijena nafte i sirovina te hrane spustit će stopu inflacije na hrvatskom tržištu ispod 3,5 posto sljedeće godine. HNB neće s te strane više morati obuzdavati ponudu novca. Vlada i HNB moraju se okrenuti novim prioritetima: osmišljavanju ekonomskih politika koje će omogućiti dugoročan ekonomski rast.

Vlada doista mora radikalno smanjiti potrošnju i investicije koje ne utječu neposredno na ekonomski rast i rashode uskladiti s prihodima. S reformama javnog sektora mora se nastaviti i one segmente potrošnje koji stvaraju stalni deficit, poput zdravstva i brodogradnje, mora se neodložno restrukturirati. Uravnotežena fiskalna politika neće biti dovoljna. Treba konačno osmisliti takvu ekonomsku politiku čiji će konačni cilj biti promjene u strukturi gospodarstva prema povećanju udjela prerađivačke industrije i smanjenju važnosti turizma. Država se, jednostavno, mora osposobiti za ulaganja u kapitalnu opremljenost domaće industrije i aktivno upravljanje tim ulaganjima, kao što to danas čine sve europske vlade. HNB mora u tom poslu pomoći većom ponudom novca. Guverner najavljuje da je to spreman učiniti. Vladina reakcija ne samo da mora biti brza nego ovaj put mora biti i dovoljno kompetentna.