O povijesnoj ili javnoj osobi svatko može snimiti film ili objaviti knjigu

Saša Broz praktično ne može zaštititi ime svoga djeda Josipa Broza Tita, ali može na sudu dokazivati da je neki film ili knjiga narušio čast ili ugled njezina djeda i tako spriječiti njihovu distribuciju. Može također zaštititi Titov potpis te uskratiti niz podataka, od fotografija do pisama i sličnog, bez kojih su takvi filmovi ili knjige nepotpuni

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Vijest da je Saša Broz odlučila zaštititi ime svog djeda Josipa Broza Tita ne bi li onemogućila njegovo korištenje u najrazličitije svrhe, a posebno kako bi onemogućila snimanje dokumentarca u režiji Antona Vrdoljaka, prošlog je tjedna podigla ponešto bure u javnosti i otvorila niz pitanja o mogućnostima pravne zaštite imena. Može li takvu zaštitu svatko od nas osigurati ne samo sebi nego i svojim precima i potomcima? Može li se zaštiti od provjera i preispitivanja ime nekoga tko je bio javna, politička, povijesna osoba? Motivi da se posegne za zaštitom imena, naravno vrlo su različiti, ali isto tako i pravno posve nevažni. Pravni sustav dosta jasno propisuje što se sve može, a što ne može, kao i pravni put kojim se prava štite. Pri tome treba naglasiti da su mogućnosti ipak dosta limitirane, tim prije ako se želi zaštititi nekoga tko više nije živ. Također je važno da nije o jednom propisu, nego o vrlo složenoj primjeni niza propisa, od Ustava Republike Hrvatske, Zakona o autorskom i srodnim pravima i Zakona o žigu do niza odredbi u raznim propisima o tzv. osobnim pravima. Konačno, riječ je o više vrsta pravnih putova zaštite koji se međuosbno dopunjuju (a ne isključuju), posebno u odnosu na kaznenopravnu i građanskopravnu zaštitu.

Što javniji to nezaštićeniji

Temeljno je jasno razlikovati komercijalne od nekomercijalne upotrebe, kao i to je li riječ o javnoj osobi ili ne. Na prvi pogled ta diferencijacija izgleda jednostavna, ali u praksi to ipak nije ni približno tako. Primjerice, je li javljanje u nekoj tiskovini za autora komercijalno ili nije. Naravno, ako je riječ o autoru koji se time bavi kao profesijom, koji prima autorske honorare sve je jasno, riječ je o nečemu komercijalnom, ali ako je riječ o rubrici pisma čitatelja tada te jasnoće sigurno nema. Što se pak tiče javne osobe uobičajena definicija je da se te osobe bave javnim djelatnostima. Ipak, koliko god je jasno da su javne osobe članovi vlade i parlamenta, članovi kraljevskih obitelji, glumci, pjevači, župani i gradonačelnici, pa i načelnici najmanjih lokalnih samouprava, kao i suci i državni odvjetnici, u praksi nastaju problemi. Primjerice, vrlo je široko pravo na uvid u sve ono što se odnosi na državnog odvjetnika u vezi s njegovim poslom, ali nije baš jasno smije li paparazzo snimati baš sve detalje koji nisu ni u kakvoj vezi s tim poslom, dok se osoba kupa na plaži... Pritom je razina tog zaštićenog obrnuto razmjerna položaju osobe u hijerarhiji, što znači da kraljevska obitelj ili predsjednik republike imaju najmanje prava na priva-tnost. Prema Deklaraciji o sredstvima javnog priopćavanja i ljudskim pravima, osobe koje obnašaju neku ulogu u javnom životu imaju pravo na zaštitu privatnog života izuzev u slučajevima kad se to odražava na javni život, što je u praksi teško isključiti kao mogućnost.

Potpis kao žig

Generalno, svatko od nas ima pravo zaštititi svoju osobnost, vlastiti integritet. To će uvijek značiti i zabranu povrede prava na privatnost vlastitoga doma, pa i kod najjavnijih osoba. Međutim, prema važećem Zakonu o autorskom i srodnim pravima uopće nije moguće zaštititi ono što želi Saša Broz. O bilo kojoj povijesnoj, a samim time i javnoj osobi svatko ima pravo snimiti film ili objaviti knjigu. Međutim, o obitelji (ako je osoba umrla) ili o toj osobi (ako je živa) ovisi mogućnost uporabe niza podataka bez kojih je, naravno, moguće snimiti film ili napisati knjigu, ali će to zasigurno negativno utjecati na kakvoću djela. Pritom mislimo na sve privatne fotografije, privatna pisma i slično koja su posebno zaštićena pravilima o privatnosti. Ako je riječ o fotografiji treba razlikovati gdje je snimljena (da li na javnome mjestu, na nekom službenom događanju i je li lik osobe ključni dio fotografije ili nije) i prava osobe i njezine obitelji, ali i onoga tko je fotografiju snimio, a upravo ta osoba posjeduje autorska prava na tu fotografiju. Međutim, ako bi se filmom narušavalli čast i ugled osobe, što treba dokazati, bilo bi moguće spriječiti takav film ili knjigu.
Potpis je, primjerice nešto što se može zaštititi poput žiga, ali pod određenim uvjetima to može učiniti i netko tko nije obitelj, a tada obitelji preostaje pokrenuti sudski postupak s dobrim izgledima na uspjeh.

Korištenje imena

Kad se neki proizvod nazove nečijim imenom tada je prvo i osnovno utvrditi povezuje li nužno prosječni konzument tog proizvoda upravo s tom osobom ili ne, kao i ima li na strani onoga tko je to ime upotrijebio elemenata koji govore u prilog tezi da se nije htjelo koristiti tuđim imenom. Poznat primjer iz sudske prakse jest alkoholno piće nazvano prema jednom jako poznatom stranom političaru, koji nije uspio spriječiti proizvodnju pod tim imenom jer se jednako prezivao i proizvođač, koji je zlonamjerno promijenio ime upravo radi toga. Također, neka imena ili nadimci nisu podobni za pravnu zaštitu na primjer da bi se hotel zvao ‘maršal’ ne treba od nikoga tražiti dozvolu niti itko ima monopol odobravati korištenje tog imena (drukčije bi bilo da je naziv primjerice Maršal Žukov, što je već jasna osobna identifikacija jednoga sovjetskog maršala). Svatko, međutim, ima pravo na zaštititi znak, pa i tako da među ostalim u znaku budu i neka slova, pa i slova nekog imena (to se radi tzv. registracijom žiga kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo), ali svaka promjena, svako odstupanje od toga zaštićenoga dijela znači da je korištenje slobodna. Također, ako bi se takvim žigom narušavalo nečije pravo na osobno ime ili lik, žig se u propisanu postupku može poništiti.

Živima je lakše

Ako netko upotrijebi tuđi lik i djelo na način koji znači povredu časti i ugleda, treba razlikovati dvije situacije. Ako je riječ o živoj osobi ona će bez ikakvih teškoća moći spriječiti takav postupak, čak i bez potrebe dokazivanja da bi to narušilo čast i ugled  dovoljno je pravo na privatnost (poznato je da je Marlene Dietrich sudski spriječila objavljivanje svojih navodnih memoara). Ako je pak riječ o mrtvoj osobi, njezini će nasljednici moći braniti svoj integritet koji je ugrožen narušavanjem (pojednostavljeno) uspomene na blisku osobu. U tom slučaju će, očito, sud morati utvrditi je li stvarno riječ o takvu protupravnom postupku ili nije. Tako će, primjerice teško biti spriječiti film o nekoj umrloj osobi generalno, ali ako se visokomoralnu osobu stavlja u kontekst npr. pornografije, njezini će nasljednici svakako imati pravo to spriječiti. Isto na odgovarajući način vrijedi i za knjige i slična izdanja.