Obama napinje mišiće pred Kinezima u igri s vrlo nesigurnim ishodom

Stvaranje zone slobodne trgovine, projekt u koji je osim SAD-a uključeno osam zemalja, treba poslužiti stvaranju izvoznog tržišta za američke proizvode i vraćanju oslabljena utjecaja, no stvarnost je složenija. Kina je, naime, ekonomski neizostavna partnerica azijske regije u cjelini.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Američki predsjednik Barack Obama ima pakleni plan. Objavio je to na samitu Azijsko-pacifičke suradnje (APEC) koji se održao na njegovim rodnim Havajima. Riječ je o uspostavi ‘transpacifičkog partnerstva’, odnosno najveće trgovinske zone u svijetu. Ta slobodnotrgovinska grdosija trebalo bi se zasad sastojati od devet zemalja trenutačno uključenih u pregovore: SAD-a, Australije, Novog Zelanda, Singapura, Malezije, Bruneja, Čilea, Perua i Vijetnama, a načelni interes izrazili su i Japan, Kanada i Meksiko. Sve u svemu, šarolika ekipica koja bi trebala poslužiti Amerikancima kao nova protuteža i rezervna varijanta protiv bezobzirne kineske trgovinske hegemonije. Osim što izvrsno zvuči, ‘transpacifičko partnerstvo’ i Azijsko-pacifička suradnja svojom širinom omogućuju doista velik prostor za manevriranje i iskušavanje političke snage. APEC ima 21 zemlju, čini 40 posto svjetske populacije i 44 posto trgovine, tako da Obamina ideja o transpacifičkom partnerstvu nije bez ekonomskog uporišta iako je pitanje koliko je doista provediva i ozbiljna. Glavni je razlog naglo povećana interesa Amerike za taj projekt njezin sukob s Kinom i pomalo patološka opsesija tečajnom politikom te zemlje. Juan je, prema američkom shvaćanju, strahovito depreciran, što im izrazito smeta i čini ih nekonkurentnima.

Kako prilagoditi juan
Naviknuti na namještanje utakmice prema vlastitim potrebama, Amerikanci tako vjeruju da je rješenje njihovih ekonomskih problema, posebice trgovinskog deficita s Kinom, aprecijacija juana na razinu koja bi američkom izvozu omogućila konkurentnost. Kineska valuta, često se zaboravlja, već dugo aprecira, samo ne onoliko koliko Amerikancima treba. A treba im mnogo. Američki je predsjednik i tom prigodom svomu kineskom kolegi Hu Jintau ponovio kako Amerikanci gube strpljenje s kineskom ekonomskom politikom, a taj je pokazao koliko pak strpljenja imaju Kinezi odgovorivši da velika aprecijacija juana ne bi pomogla Americi.
- Trgovinski deficit i nezaposlenost nisu rezultat juanskog tečaja. Čak i velika aprecijacija ne bi riješila probleme Sjedinjenih Američkih Država - izjavio je Hu Jintao. Kako Kinezi s lakoćom odolijevaju svim pokušajima takve ‘prilagodbe’ tečajne politike, Obama je iz rukava izvukao transpacifičko partnerstvo i većinom uobičajene sumnjivce, tradicionalne američke partnere, uz pokoje iznenađenje (Vijetnam). A da se ni najmanje ne šali, pokazao je odmah na početku dvodnevnog samita i devetodnevne turneje radi jačanja odnosa između Amerike i zemalja azijsko-pacifičke regije, zabranivši sudionicima sastanka fotografiranje u legendarnim‘havajkama premda je to jedan od najpoznatijih turističkih običaja. Osim vrlo opipljiva ekonomskog interesa i želje za pritiskom na Kinu u pitanju je i širi kontekst stvaranja protuteže sve jačem razvoju i dometu te zemlje, s tim da su crtu odlučili povući unutar organizacije čiji je Kina također članica, ali i još jedna neugodna pretendentica na globalni utjecaj, Rusija. 

Pokušaji šefovanja
Da bi dao do znanja tko je tu šef, Obama je odmah na otvorenju ustvrdio kako je  ‘regija ključna za američki prosperitet’. Ipak, unatoč napinjanju mišića i pokušajima uvjeravanja drugih u svoj utjecaj Amerikanci i u toj areni više zamišljaju nego što mogu. Veliko je pitanje bi li Amerika pobijedila u izravnu sudaru s Kinom, već sad glavnom igračicom u azijskoj regiji, odnosno bi li joj se se druge zemlje, prisiljene birati, bezuvjetno priklonile. Tu su i problemi kod kuće, ali i razni angažmani po svijetu za koje Amerika ima sve manje snage i apetita. Nije američko okupljanje prijatelja bilo jedina točka dnevnog reda, sudionici su zdvajali nad europskom dužničkom krizom i opasnošću za vlastite ekonomije zbog toga, pa je terapeutski na prisutne djelovala Christine Lagarde, šefica Međunarodnoga monetarnog fonda, kojoj su se na licu mjesta mogli požaliti i prenijeti joj zabrinutost zbog mogućeg prelijevanja te krize na njihove ekonomije. U sasvim ekonomskom smislu, lišenom američkog politikanstva, sastanak je poslužio i kao forum za razmjenu dvaju prilično različitih gledišta i koncepcija. Amerika, kao odvjtnik Zapada i razvijenih zemalja, pokušava i dalje pritisnuti azijske zemlje, trenutačne motore i jedan od rijetkih izvora svjetskog rasta, na daljnje povećanje vlastite potrošnje. Jednostavnije, Amerika i Europa žele da ih Azija nastavi izvlačiti, no njoj se baš ne žuri, strahuje od inflacije i napuhavanja balona kakav je nedavno prsnuo i doveo Zapad do moljakanja.

Neodlučni Japanci
Sljedeći razlog Obamina srčanijeg nastupa i većeg angažmana neslužbena je predizborna kampanja u kombinaciji s akutnim problemom nezaposlenosti, pa je razumljivo njegovo naglašavanje otvaranja radnih mjesta tijekom samita. Republikanci su počeli odabir svoga predsjedničkog kandidata, što ujedno znači nemilosrdno napadanje Obame i njegove politike, u čemu je tvrdoglava nezaposlenost (nikako da se spusti ispod devet posto) najveća neprijateljica. Mnogo je, dakle, dobrih razloga za inzistiranje Baracka Obame na dosad relativno nevažnoj organizaciji, barem iz američke perspektive. Utjecaj njegove zemlje u globalnim je okvirima sve slabiji i trenutačna administracija vidi regiju, pojam koji u ovom slučaju valja široko shvatiti, kao ključ američkog oporavka i povratka na stare staze slave. Stvaranje zone slobodne trgovine treba poslužiti kreiranju izvoznog tržišta za američke proizvode i vraćanju oslabljena utjecaja, no stvarnost je složenija. Kina je ekonomski neizostavna partnerica azijske regije u cjelini i odmjeravanje snaga možda neće ići u korist Amerike. Međutim, i u Americi i Japanu već se pokazuje otpor takvu sporazumu. Neke poljoprivredne interesne skupine izrazile su zabrinutost, američki proizvođači automobila također, pa ne začuđuje procjena analitičara kako će se taj sporazum realizirati godinama, ne mjesecima, kao što se nada Obama. Bivši japanski ministar poljoprivrede Masahiko Yamada još je prošli mjesec upozorio da bi pristupanje tom sporazumu moglo prouzročiti raskol u vladajućoj Demokratskoj stranci.