Obaraju se financijski rekordi

Londonske Olimpijske igre otimaju se kontroli. Platit će ostatak zemlje, piše The Economist komentirajući već prekoračeni proračun Olimpijskih igara 2012. u Londonu, gradu koji već izdvaja 625 milijuna funta putem povećanog poreza na nekretnine koji će se plaćati 10 godina, a strepi se i od novih zahtjeva  

'Brže, više, snažnije' službeni je moto Olimpijade, ali moglo bi se dodati i mnogo drugih pridjeva. Otkako je Tessa Jowell, ministrica kulture, u studenome prošle godine najavila da su Olimpijske igre već prekoračile proračun za 900 milijuna funta, spekulacije o konačnom računu su se razmahale. Prema prvobitnom planu, usuglašenom 2003., iz javnih izvora predviđeno je samo 2,4 milijarde funta (uključujući i nacionalnu lutriju, a iz državnog proračuna trebala bi se izdvojiti još jedna milijarda funta za infrastrukturu.

Privatni izvori, uz prihod od ulaznica i sličnih stavki, trebali bi dodati još 2,2 milijarde. Međutim, izgleda da će ukupni troškovi dostići bilo koji iznos do 10 milijardi funta, ovisno o tome kojim novinama u kojima cure ti podaci vjerujete.
Početkom ovog mjeseca Johnatan Stevens, stalni povjerenik u ministarstvu kulture, medija i sporta, bio je bačen u ralje ljutitih članova Parlamenta koji su ga optužili da upravlja proračunom sastavljenom u Alisinoj zemlji čudesa. Svake Olimpijske igre izazivaju negativne kritike. Najdulje se pamti sidnejska inicijativa 'People Ingeniously Subverting Sydney Olympic Farce' (PISSOF).

Međutim, vlade su sve zagrijanije za ideju da njihove zemlje budu domaćini igara: 1984. je Los Angeles bio jedini grad spreman ponuditi domaćinstvo Igara te godine, dok je London trebao pobijediti konkurenciju od čak osam suparnika, a za Igre 2016. ponude ističe već desetak zemalja. Otkud volja da se prihvate takve skupe gnjavaže? Zapravo, visoki javni troškovi zapravo nisu nužni. Uvriježeno je mišljenje, koje potiče i Međunarodni olimpijski odbor, da se Igre ne mogu nastaviti bez javnih radova od nekoliko milijardi dolara. Ipak, u Los Angelesu i Atlanti gradske vlasti potrošile su neznatan iznos na nove objekte oslonivši se na postojeće i smjestivši sportaše u studentske dvorane.

I jedne i druge Igre donijele su i mali profit – za razliku od Igara u Montrealu (1976.), čiji su građani tek prošle godine isplatili sve olimpijske dugove. Ali, umjesto jeftinih i veselih Igara koje bi se pokrile televizijskim pravima, sponzorstvima i ulaznicama, London se odlučio za raskošnu varijantu. Organizacijski odbor zadužen za događaj očekuje da će pokriti troškove od dvije milijarde funta, na koliko se danas procjenuju, i to bez pomoći državnih sredstava. Ali umjesto da ostane pri tome, Vlada ne žali proračunskog novca za nove sjajne stadione i infrastrukturu. I upravo ti troškovi, zajedno s troškovima sigurnosti, nezadrživo rastu.

Budu li blizu iznosu koji neslužbeni kruže kao glasina, udjel troškova koje će platiti britanski porezni obveznici bit će visok čak i prema dosadašnjim olimpijskim standardima. London već daje 625 milijuna funta putem povećanja poreza na nekretnine koji će se plaćati 10 godina, a strepi se i da će biti novih zahtjeva. Nad britanskom se prijestolnicom nadvila sjenka Montreala, ali britanska sevlada pokazala susretljivijom od kanadske.

Nesretne Kvebečane središnja je vlada ostavila na cjedilu i grad je morao sam pokriti troškove, dok je britanska vlada obećala pokriti svako prekoračenje. Londonski gradonačelnik obećao je nedavno da neće povisivati olimpijski porez. Nisu, međutim, svi u to uvjereni, a njegovu nasljedniku ništa ne stoji na putu da to i napravi. Najizgledniji dodatni izvor za financiranje rastrošnih Igara bit će vjerojatno nacionalna lutrija, koju se Vlada nikada ne libi zloporabiti. Vrlo sportski. 
Pripremila: Davorka Zmijarević